I crnčeve noge idu na hadž!

Slika crnog muslimana koji grli svog brata Bošnjaka je prizor jedinstven, usamljen u svojoj ljepoti i ne traži slavu, premijere, pozornice, vizitkarte, titule, tribine, već samo ponavljanje na skrovitim srcolikim mjestima koje je On svojom milošću stvorio da bi mi njima bosi gazili.

Kada sam se vratio s časnog hadža moj mi je prijatelj i efendija u jednoj sarajevskoj džamiji rekao: «Sine, otišao si na hadž s dva imena, a s dva si se i vratio. Nekada je živio Filip Mursel, a sada se rodio hadži Mursel.» Međutim, i Filip se rađa u islamu kao i svi mi drugi, biva bačen iz ezela u vječnost. Budi Filipe, a ono bude Mursel. Prije hadža pitao sam učenije muslimane, onako iz šale, gdje ću staviti titulu hadžija kada se vratim; ispred Filipa ili ispred Mursela. «Ne možeš ispred Filipa, kako je to moguće!» Titula ne opisuje insana kao ni ime, ali ja sam se našao u nedoumicama. Hoću li i na hadžu morati objašnjavati da sam musliman, a ne Filip, da sam Mursel prije nego Bošnjak? Moram li ja Allahu teubu činiti zato što mi je jedno od imena Filip? Tko sam ja i kako glasi tajna pokajanja? Hoću li ikada znati je li mi dragi Allah dž.š. primio hadž? I tako sam krenuo, nošen mnoštvom pitanja, na hadžu se sastaviti, postati gospodin duha, biti anoniman, isti među jednakima.

Na hadžu sam shvatio da do sada ja jednostavno nisam imao dovoljno talenta da steknem ljubav nekih svojih poznanika. Kako da idem na hadž, a znam da ima ljudi koji mi ne bi dali halala ni u svojim posljednjim riječima? Recimo: «Bože, oprosti mi što sam bio dunjalučar s lijepom i njegovanom glavom, blijedo lice s ogromnom trbušinom, što sam u spavaćoj sobi svakih pet godina mijenjao slike političara, ali onom Filipu Murselu nikako nemoj oprostiti, njega na promatranje u džehennem, ponizno molim. I, da, Ja Rabbi, doći ću ti sigurno, ali ako ne dođem… javi mi ako ti što zatreba. Ima u mene. Ipak sam ja anonimac koji svakoga poznaje.» Ti revnosni «promatrači» koji stalno nekoga špijuniraju, dosađuju Bogu svojim jalovim molbama i misle da je sve opravdano kada je u Njegovo ime, vide sve prije iskrenosti, učinili su da se braća muslimani gnušaju jedni drugih i s užitkom se međusobno muče. Svaki mumin na hadžu je s Allahovom pozivnicom, u to nema sumnje, ali tamo je i podosta munafika koji su došli s pozivnicom samoga Šejtana. Ljudi najljući, najžučljiviji, najpokvareniji, paradoksalno znaju biti i najrevnosniji u vjeri; oni vjeruju da će im s obzirom na njihovu revnost, On oprostiti iskvarenost morala i sve njihove hrđave postupke. U kakvoj su samo zabludi.

Na hadžu je čovjek osuđen da se suoči s vlastitim ogledalom, ako se uopće može ogledati bez prethodnog čišćenja. Ogledalo su nam naša braća muslimani. Oni dolaze sa svih krajeva svijeta u posjetu Allahu i jedan bosanski musliman odjednom se nalazi u situaciji kada se mora suočiti s predstavnicima čitavog ummeta. Ponekom našem Bosancu i Bošnjaku to je previše i kako uopće pojmiti takvu raznolikost, a neki su nas učili i kroz poslovice naraštajima prenosili da je bosanski musliman najbolji i najčišći musliman na dunjaluku. I to izvana i iznutra. Već drugi dan hadža, na putu u Poslanikovu džamiju, prije sabah namaza, upoznao sam jednog revnosnog bosanskog muslimana. «Jesi li vidio noge onim crnčugama, kako su samo prljave, pune gljivica. I onda ti moraš pasti na sedždu tamo gdje je on hodo. Ja nosim maramicu da se na sedždi sačuvam od tih hajvana. Sada znam da smo mi Bošnjaci najbolji muslimani na svijetu.» Velika odgovornost je biti najboljim jer to nesumnjivo znači biti uzorom, a za sebe sigurno znam da od te vrste nisam. Uostalom, otišao sam na hadž da bi bio jednak među jednakima, a ne drugačiji i još uz to najbolji. Ali na namazu je bilo drugačije jer dok sam klanjao na sagibanju sam do sebe ugledao par crnih nogu. Ne lice, samo noge koje su mi se tada činile nepodnošljivo prljavim, ispucanim, crnim s crvenim mrljama, s popucanim noktima ili bez njih, s nekim čudnim nepravilno raspoređenim dlačicama, sve u svemu, jedan prizor koji me je posjetio na glave nekih starijih muškaraca koji farbaju svoju kosu u crno, a odlaze džamiju gdje na hutbi imam poručuje da je sijeda kosa znak mudrosti. Samo sam o tome na namazu u Poslanikovoj džamiji razmišljao, o crnčevim nogama.

Je li onaj hadžija imao pravo, hoću li se razboljeti od gljivica i streptokoka iz Malezije ili Pakistana, joj, možda i Afganistana, Bangladeša, Sudana, ma, tko zna otkuda sve nisu došli da napadnu i razbole najboljeg i najčišćeg bosanskog muslimana. A o čemu sam razmišljao da se obranim od tih strašnih nogu bez lica, pa, čujte: o mladim modnim modelima s bijelom trakom u kosi i nježnim dugim prstima kojima najfinijim kremama mažu svoja stopala, zatim, bedra… Maštao sam o svijetlim Nordijkama koje osvajam dok im pričam o poznatim ličnostima svjetske književnosti i dugim plavim pletenicama na golim ženskim leđima. Pravi hadžija na namazu, zar ne. Mogao sam i nešto drugo, ali baš nisam htio. Nefsom sam se branio od crnih nogu. Kada sam predao selam na desnu i lijevu stranu odlučio sam pogledati crnog muslimana u lice. Samo zato da bi učinio znanstvenu komparaciju s nogama. Nisam se trebao puno truditi jer crnac me je preduhitrio osmijehom od uha od uha tako da sam se mogao ogledati o njegove čiste bijele zube djelane kao od najfinije slonovače. Da ste tek vidjeli njegovo lijepo pravilno lice koje bi moglo biti i sjena Pejgamberove sjene na pustinjskoj dini. «Selam alejkum, moj brate» – Reče mi na engleskom i iznenada me zagrli. Kako me je samo postidio svojom gestom iskrenog muslimana u ekstazi dijeljenja ljubavi. Došlo mi je da ištem halala od crnog brata i da mu objasnim da neću više nikada ružno pomisliti o njegovim nogama jer sada znam da on i ja ovako zagrljeni činimo najboljeg muslimana na dunjaluku. Pa, on je pustinjski čovjek i hoda bos po užarenom pijesku. On ne zna za Nike i Reebok trendove, on ne struže zadebljanje na petama jer mu ono treba da ne osjeti kamenje pod nogama. On živi životom koji je rijedak u svijetu snobova, barova i farova, nadalje, ekskluzivan i egzotičan među ljudima punih motiva i diploma i nagrada i analiza i važnih elaborata i spiskova na kojima je njihovo ime na prvom mjestu. Slika crnog muslimana koji grli svog brata Bošnjaka je prizor jedinstven, usamljen u svojoj ljepoti i ne traži slavu, premijere, pozornice, vizitkarte, titule, tribine, već samo ponavljanje na skrovitim srcolikim mjestima koje je On svojom milošću stvorio da bi mi njima bosi gazili.

Poučen ovim pročišćavajućim iskustvom ubrzo sam shvatio da je na hadžu najvažnije naći suputnika koji vam neće odvraćati pažnju s ibadeta na nevažne i tričave stvari poput šopinga i razgovora o amidži koji se na silu smijao i glasno kašljao da bi iskoristio pometnju i prdnuo. Bježite od takvih jer Allah je milostiv i za svakog svog roba uvijek priprema bolje nego što to on može pretpostaviti. I tako sam našao brata Ahmeda Ikanovića, starijeg i prekaljenog hadžiju kojemu je ovo bio jedan u nizu hadževa koje je obavio kao bedel, za druge. Gotovo smo stalno bili zajedno. Nismo puno pričali, a nikada me nitko nije naučio više šuteći. S njime i ne možete pričati jer on stalno dovi. Njega sam oponašao i bio sretan jer on je za mene paloga bio priručnik islama, hodajući Ilmihal. Stari hadžija je u potpunosti bio svjestan gdje se nalazi. Neki Bosanaci uopće ne shvaćaju na kakvome su mjestu. Došli su obaviti svoju petu islamsku dužnost i na tome završili kao da se primljeni hadž sam od sebe podrazumijeva. Allah voli ponizne, usredotočene i postojane, a ne brbljavce, voli kada srce govori, a ne jezik. Neki neprestano pričaju dok tavafe oko Kabe. «Koliko još krugova, četiri», kaže jedan, “ma ne tri, dva kažem vam”, uključi se treći. «Šta se ovaj gura. Otkuda mu pravo. Nismo zajedno s ovcama pasli.» Odmah sam shvatio da uz fizičku Kabu postoji i ona nevidljiva golom oku, ona duhovna. Ako Kabu gledate fizičkim očima, onda ste u opasnosti da činite razne uvrede gurajući se i psujući u tavafu. Onaj koji Kabu osjeća srcem, on se predaje ljubavi. On je uzdišući ašik. Namaz u Mekki vrijedi sto tisuća namaza, ali nemajte sumnji da i uvreda vrijedi isto toliko. Neki jednostavno misle da se moraju gurati jer, eto, gužva je i moraš izboriti svoje mjesto pred Bogom. Neki od muslimana koji uspiju prići Kabi, ne bi li ju dotakli i time stekli milost, udaraju u nju svojim glavama, trljaju obraze, postekije i molitvene kapice o kamen. Kada sam prišao i pogledao bolje učinilo mi se da Kaba plače bičevana pretjeranom vjerničkom pažnjom. Plače tuđim suzama. Cijedi se s nje ljudski znoj jer neki se nadaju da će biti spašeni samo ako je dotaknu. Drobe se kosti, trgaju košulje, čuju se životinjski krici, svi hoće milost na mjestu gdje je bereket najveći, dotaknuti Kabu, kao da je samo tamo Bog, a ne posvuda. Međutim, Allah dž.š. svuda dijeli svoju milost i upućuje koga On želi.  Za onoga koji se ne umije srcem pokajati, bilo kada, bilo gdje, Kaba mu neće pomoći. Kaba je tada samo crni hladni kamen. I Radovan Karadžić se može pokajati, moliti za milost i ako je iskren, ako postane pravi musliman, možemo očekivati da će mu biti oprošteno. Možete davati sadake koliko hoćete, činiti dobra djela i Allah to voli i nagrađuje, ali spas leži u iskrenom pokajanju i ljubavnoj predaji našem jedinom Gospodaru. Musliman je dužan biti u stalnom pokajanju.

Bio sam prepun sumnji koje su me izjedale poput nekog crva ili stjenice. Mogu li ja ovo izdržati s ovim ljudima. Svi ponavljaju isto. Svi se nadaju Džennetu. Svi smo isti kažu, a ja hoću biti autentičan jer samo tako će me Bog prepoznati na Kijametu u masi među brbljavcima. O, Bože, kada ću ti se predati i ništa od tebe ne tražiti, samo te voljeti kao što pomorac voli zvijezdu Danicu i lađa mirno more? Jesmo li zaista svi isti, Bože, hoćemo li se i u Džennetu ovako gurati, govoriti iste stvari, ponavljati se? Bojim se svojih grijeha koje ću tek učiniti. Bojim se ovih muslimana koji su mi braća. Gledam muslimane u hotelu, njihova lica, molimo li se mi istom Bogu, pitam se. Premalo je ozarenosti. Svijetli li Božja ljubav iz očiju mumina kada mu se preda? Ne mogu plakati, a svi kažu da moraš jer se tako čiste nakupine duhovne prljavštine i grijeha. Gledam insane oko Kabe, a neki zaista plaču. Ja ne mogu, iz inata. Ja moram posebno plakati i to kad nitko drugi ne plače. Da me vidi Bog suznoga i jedinoga za Njega. Ali, odjednom sjetio sam se djevojaka koje su me napustile u mojim džehelijetskim danima, Irene s prve godine faksa, Sanje s druge, Ivane, joj, Korane, prijatelja koji to nisu bili, majčine juhe od povrća koju ne možeš kupiti na Mekkanskoj džadi i puštam suze. Počinjem plakati kada se sjetim da u sobi spavam uz Hasu koji jede sudžuku po cijeli dan, a po noći je žedan. Isplazi svoj crveni jezik baš kada ja otvorim oči nakon lijepoga sna. Plačem jer mi je jedno od imena Filip i Bošnjacima moram objašnjavati da nisam konvertit. Plačem jer imam toliko grijeha da ih ne mogu ni nabrojati. Plačem jer ne mogu plakati. Shvaćam tada da zamjerke koje sam upućivao svojoj braći na putu u stvari su zamjerke meni samome. Ono što sam vidio u ostalih hadžija kao mane bile su moje mane. Sve je izlazilo iz mene, a Mekkanske hodočasničke povorke tekle su mirno i u molitvi i bez mene. Sve se kreće kao savršena halka rukovođena Svemogućim Tvorcem i bez mene. Ja sam nitko i ništa. Ništa mi ne pripada dok je Bog Jedan, a on je vječno Jedan. Nisam gospodar svoje sudbine, Ti si Bože i Tebi se predajem i samo u Tvoj se oprost i milost uzdam.

Eto, to je bio bit hadža kako sam ga ja shvatio – priznati Boga kao Jednoga i Svemogućega i pokajati se ne bi li bio napokon spašen. I, da ne zaboravim, bilo je još nešto – doviti da mi podari životnu družicu da On bude zadovoljan s nama i da se volimo u Njegovo ime. Na kraju, kada bi se ispostavio ispis mojih dova na hadžu, čini mi se da bi ispalo kao da sam samo za to molio. Sjećam se da sam u jednom trenutku čuo unutarnji glas s znakovitom porukom: Dosadan si, čuli smo te, ima i drugih stvari u životu muslimana za koje vrijedi moliti. Otišao sam tada postiđen u hotel i, ležeći u krevetu, osjetio nečiji dolazak koji luta tajanstvenim labirintima Mekke i traži moj pogled. Ona dolazi kao neodgonetljivi korijen iz kojeg će vazda nicati obećanje Dženneta, tada osjetih, da me vrati na put hadžija koji se smjenjuju u drevnoj zemlji našeg Pejgambera..

U Hrvatsku sam se vratio bolestan. Nisam proveo ni dan u obiteljskoj kući kada me je babo pod visokom temperaturom odvezao u zaraznu bolnicu. Rekli su, nije dobro, neka gadna viroza ili čak neka egzotična bolest. U sobi odjela za tropske bolesti nije bilo nikoga. Ležim  sam, nema hadžija. Nema televizije. Čuje se infuzija koja polahko kaplje. U bunilu sam od temperature, ali shvaćam da me je dragi Bog nagradio s još malo čišćenja. Shvaćam da šest dana nisam spavao od uzbuđenja zbog povratka, jer domovina je ondje gdje su duše koje volite. Toj domovini treba težiti, a Kaba nikada ne ostaje iza nas, ona nas putem prati. Medicinska sestra me budi, a ja sanjam da sam u Mekki. «Selam alejkum», obratim se mladoj sestri. Ona me zbunjeno gleda. Mlada je i kasnije mi je povjerila da se raduje tulumu za Novu godinu. Dodajem joj da obavijesti Ahmeda da me probudi na jaciju. Ništa joj nije jasno. «Nema ovdje nikakvog Ahmeda, ni selama. Jel vama dobro?» – upitala me zbunjeno. Shvatih tada da sam sanjao. Ovdje zaista više nema Ahmeda da me budi na sabah, ne čuje se ezan upozorenja. Ne mogu slušati svoga vršnjaka i brata hafiza Jahju Imamovića koji i u pranju veša vidi filozofiju ljubavi. Dobri hafiz Mensur Malkić više nije vođa puta i ovo nije Mekka, u Hrvatskoj sam. Prepušten sam medicinskim sestrama. Nema više ni Filipa. I tada u srcu osjetih koliko volim muslimane i islam. Sve što se na hadžu desilo u sebi nosi značenje, a nema većeg zadovoljstva za insana nego kada dijeli ljubav prema Hakku Uzvišenim s ostalom braćom. To osjećanje je najjače srodstvo na ovom dunjaluku. 

Epilog

Nije prošlo ni pet mjeseci, a Uzvišeni je odgovorio na moje dove. Potpuno neočekivano, Allahovom milošću, upoznao sam Mirsadu. Tri mjeseca poslije šerijatski smo se oženili, a ona mi je na izasku iz Zagrebačke džamije, gdje je obavljeno vjenčanje, tiho prišapnula na uho: “Mursele, zamisli, mi smo sada postali obitelj!”. Njezin babo, hadži Kasim, pričao mi je poslije da je na hadžu, prije gotovo 15 godina, uz Kabu molio Allaha dž.š. da  njegovoj kćerci podari životnog suputnika i da On bude zadovoljan s njima. Zamislite, dova brižnog hadži Kasima ostala je kružiti oko Kabe i nakon petnaest godina susrela se s mojom, što je Allahovom voljom i milošću rezultiralo šerijatskim brakom. Pa neka onda netko kaže da ne treba ići na hadž i da je bolje čuvati imetak za nove cipele, dok neki nasmiješeni crnac u Poslanikovoj zemlji može dokazati upravo suprotno!

Filip Mursel Begović Preporod” br. 22/914, 15. decembar 2009. gododine akos.ba