Turska spisateljica Ajša Kulin: Moji bosanski korijeni idu do Kulina bana!

Književnicu Ajšu Kulin (1941, Istanbul) strani mediji opisuju kao jednu od vodećih turskih spisateljica. Po ocu vodi porijeklo iz Bosne, od slavnog Kulina Bana, a njeni preci su se početkom 20. vijeka preselili u Tursku. Završila je književnost na američkom ženskom koledžu na Uskudaru.

 Dugo godina se bavila novinarstvom, radila je i kao scenarista i producent mnogih filmova i TV serija, a zatim se posvetila pisanju. Kulin je autorka 22 knjige među kojima su i: “Okreni lice suncu”, “Slatki mir”, “Slike foto Sabaha”, “Moje ime je Ajlin”, “Prostrana vremena”, “Mom ocu”, “Visibabe”, “Sevdalinka”, “Dan”, “Posljednji voz za Istanbul”.

Roman “Zbogom” Ajše Kulin nedavno objavljen kod Alnarija u prevodu Vladana Stojanovića je dirljiva porodična saga koja kroz lične tragedije i trijumfe prikazuje krupniju sliku o posljednjim trenucima velikog Otomanskog carstva i usponu Republike.

U romanu “Zbogom” prikazano je Otomansko carstvo na izdisaju u svojim posljednjim danima. Visoki državni zvaničnik Ahmed Rešat pokušava da okupi i sačuva porodicu u okupiranom Istanbulu. Prisiljen da se kreće tankom linijom sudbine, Ahmed je rastrzan između odanosti koju duguje sultanu i potrebe da pomogne vojnim jedinicama iz Anadolije, predvođenim harizmatičnim generalom Mustafom Kemalom, koje junački pružaju otpor stranom neprijatelju.

Dok opsada i okovi zime sve više stežu Istanbul, u kući ministra Rešata sudbina ipak nastavlja da iscrtava svoje neobične puteve – nemoguća ljubav procvjetaće uprkos svim problemima i pokazati da čak i u najnapetijim trenucima istorijskog previranja život ne može da čeka.

U romanu “Zbogom” Ajše Kulin pripovijeda o jednoj naizgled sasvim običnoj porodici u Istanbulu u prelomnom istorijskom trenutku – kroz njihove uspone i padove, nadu i očaj, ljubav i nesreću, vidimo kako polako nestaje čitava jedna kultura, a smjenjuje je novo vrijeme, koje sobom nosi drugačije vrijednosti i nove generacije. Ajše Kulin živi u Istanbulu odakle je govorila za ART Vijesti.

Šta Vas je podstaklo da napišete roman “Zbogom”?

“Pronašla sam pisma mog pradjede Ahmeta Rešata poslata njegovoj porodici, kada je on bio u izgnanstvu u Rumuniji. Ova pisma puna nostalgije i beznađa dirnula su moje srce. Onda sam pročitala mnogo knjiga o padu Osmanlija i našla sam dublji istorijski smisao u onome što sam naučila od strane zvanične istorije.

Odlučila sam da napravim roman od priča članova moje porodice koji su igrali neku ulogu kako u kolapsu tako i u vaskrsenju moderne Turske”.

U knjizi “Zbogom” opisali ste jedan osjetljiv istorijski trenutak, prekretnicu, smjenu dva sistema vlasti. Koja je zapravo istorijska pozadina vaseg romana – jesu li to posljednje četiri godine Otomanske imperije?

“Moj roman govori o gradu okupiranom četiri godine od stranih sila. Okupacione snage su pripadale drugoj religiji i podupirali su ih hrišćanski podanici Carstva u kome je život muslimanskih stanovnika postao još teži. Ilegalni pokret uspio je da napravi čudo.

Lekcija koju treba da izvučemo iz ovoga je: nikad ne zauzimajte zemlju koja ne pripada vama”.

Junak vašeg romana Kemal je veteran bitke kod Sarikamiša. Zašto je ta bitka i dalje živa u pamćenju Turaka?

“Turska vojska je izgubila 85.000 mladića u bijelom snijegu Rusije. Ovo je bilo ludilo, veoma pogrešna odluka koju su donijele budale odgovorne za državu u Istanbulu! Turci nikada nisu zaboravili ovaj nepotrebni veliki gubitak”.

U ovoj knjizi ima puno rastanaka, između ljubavnika koje razdvaja rat, između porodica jer muškarci odlaze u egzil, rastanak sultana od njegovog carstva i konačno rastanak Osmanlija od njihove epohe i njihove zemlje. Ova knjiga ima i nastavak, to je roman “Nada”.

Šta će se kasnije dešavati u životima vaših junaka?

“U knjizi “Zbogom” kaže se zbogom 600-godišnjoj eri sultanske monarhije. Godine 1923. Turci su se podigli iz sopstvenog pepela, formiraju republiku i odlučuju da postanu građani jedne moderne države. U “Nadi” pišem o nastanku ovog naroda”.

Mustafa Kemal se spominje u Vašem romanu kao Gazi paša. Kakva je bila njegova uloga u istoriji u vremenu koje pokriva vaš roman? I kako je potom on postao Ataturk, otac turske nacije?

“U romanu “Zbogom” Mustafa Kemal je major u osmanskoj vojsci koji pokušava da okupi veterane rata zajedno u nadi da će protjerati okupatora iz svoje zemlje. Kada uspijeva i pobjeđuje u ratu za nezavisnost on prvo postaje spasilac Turaka (1922), a godinu dana kasnije osnivač Republike Turske (1923).

Bila je teška odluka za mog pradjedu da zauzme stranu. Lojalnost je zasluga časnih ljudi”.

U romanu Kemal za svog ujaka kaže: “Ljudi su slijepi za mane onih koje vole i kojima su se zakleli na vjernost”. Ta vjernost se za Ahmeta Rešata pokazala kobnom. Da li je uvijek tako?

“Ahmet Rešat, moj pradjeda je bio častan čovjek. Ali kada je postalo pitanje očuvanja zemlje, njegova odluka je napravljena”.

Imate li i vi lična i porodična sjećanja na ovaj period koji opisujete u romanu?

“Rođena sam u septembru 1941, skoro dvadeset godina kasnije od vremena opisanog u ovoj knjizi. Imala sam priliku da živim petnaest godina sa mojim prababom i pradjedom. Imam vrlo živa sjećanja na njih i o vremenima o kojima sam čula od njih”.

Azra iz romana je opisana kao slobodoumna žena, koja shvata da ženama nije mjesto u kući već da imaju društveni angažman. Može li se reći da su dvadesete godine 20. vijeka u Turskoj značile buđenje žena, borbe za ženska prava?

“Osmanske žene u gradovima počele su da se školuju od 1869. godine. One su već dale doprinos borbi za njihovo buđenje najmanje u posljednjih deset godina prije Republike. Mustafa Kemal i njegovi prijatelji bili su mnogo godina pristalice ovakvog pokreta za ženska prava.

Dakle, bilo je neizbježno što smo dobile naša građanska i politička prava mnogo godina prije nekih evropskih država kao što su Švajcarska, Francuska, Španija itd”.

Napisali ste roman “Sevdalinka” o nedavnom ratu u Bosni. Ima najava da će se u Bosni uskoro snimati film po ovoj knjizi. Možete li nam reći o čemu govori ova knjiga?

“Sevdalinka” govori o tužnom ratu koji se desio 1992. godine. Nisam čula glasine, ali ja želim da se to obistini”.

Često pišete biografske, ali i autobiografske knjige. Zašto su Vam ovi žanrovi podesni?

“Živim u veoma zanimljivom dijelu svijeta sa intrigantnom istorijom. Romani su društvene istorije, tako da pisci treba da pišu o svojim životima da ostave trag o svom vremenu”.

Dvadeseti vijek u Turskoj je predstavljao postepeno mijenjanje stvari na bolje, evropeizaciju društva. Mislim da su u toj situaciji najviše prosperirale žene. A, šta nam možete reći o Turskoj danas, na početku 21. vijeka?

“Žene u Turskoj koje žive u zapadnim djelovima zemlje, po šansama za obrazovanje ne razlikuju se od svojih koleginica u Evropi. Ali, nažalost, ne mogu da kažem isto za one žene koje žive u seoskim područjima istočnih djelova. Još nam predstoji dug put da budemo u mogućnosti da obrazujemo djevojke u ovim oblastima”.

U ovoj godini se navršava 100 godina od odlaska Osmanlija sa Balkana. Jedno od aktuelnih pitanja je valorizacija osmanskog nasljeđa u kontekstu savremenog razumijevanja kompleksnosti civilizacijskog prožimanja. Da li su po vama Osmanlije na Balkanu bile okupacija ili civilizacija?

“Bili su oboje. Oni jesu okupirali Balkan, ali nikada se nisu miješali u religije ili jezike. Da su to uradili, kulturni otisak bi bio veći. Čak i bez naprezanja, razaznajem oko 3.000 turskih riječi u bosanskom jeziku (Alaha emanet, inat, sevdah, šehid, mezar, kapa su samo neke od njih)”.

Bosansko porijeklo

Ajša Kulin ima sa očeve strane bosanske korijene. Porodica Kulin je stara bosanska porodica. O tome Ajše Kulin kaže:

“Moji bosanski korijeni idu daleko do Kulina bana, mi volimo da tako vjerujemo. Moja porodica se preselila u Tursku 1900. godine, prije Balkanskih ratova, tako da je imala sreće da izbjegne grozote rata. Moj otac je rođen u Istanbulu, moj djed je rođen u Travniku, a moja baka u Banjaluci.

Kada je turski narod počeo da bira porodična prezimena, na listama iz 1934. moja porodica je već imala prezime Kulin. Moj otac i moj stric su više koristili prezime Kulin u Berlinu, gdje su se obrazovali, jer su njihova turska imena bila teška za izgovor.

U domaćinstvu mog djeda, porodica je razgovarala na bosanskom. Moji rođaci, koji su odrasli u Istanbulu znaju bosanski. Nažalost ja sam odrasla u Ankari, daleko od moje babe i djeda, pa bosanski nikada nijesam naučila”.

Posljednji voz za Istanbul

Našim čitaocima je dostupan prijevod Ajšinog ranijeg romana “Posljednji voz za Istanbul”. To je istinita priča iz perioda Drugog svjetskog rata o hrabrom potezu turskih diplomata koji su rizikovali svoje živote da bi spasili stotine Jevreja uhvaćenih u Evropi s ciljem da ih nacisti poubijaju.

Tu je i ljubavna priča između Selve, kćeri jednog od malobrojnih preostalih otomanskih paša i Rafaela, mladog Jevrejina. Počinje Drugi svjetski rat, a mladi ljubavnici biće uvučeni u užase Hitlerove ideologije. Dok se nacistička mreža steže oko njih, oni žive u stalnom strahu da će biti uhvaćeni i poslati u koncentracioni logor.

“Posljednji voz za Istanbul” spada među romane čije su me stvarne priče primorale da istražim činjenice, a zatim i da napišem o tome šta se dogodilo. U slučaju “Posljednjeg voza za Istanbul”, naišla sam na vijest u dnevnim novinama. Jedan stari ambasador je umro i došla je delegacija iz Izraela na njegovu sahranu.

Ova delegacija iz Izraela dolazila je i na druge sahrane diplomata. Pitala sam se o čemu se radi, išla sam u jevrejske institucije i saznala da su oni bili diplomate koji su spasili veliki broj Jevreja od Gestapoa. Tako su Izraelci slali delegacije na njihove sahrane da im odaju posljednju počast.

Ono što sam napisala u romanu je gotovo vjerodostojno onako kako su se stvari odvijale. Jedna sagovornica mi je rekla da nikada nije zaboravila polumjesec na prozorima voza i kako su svi sišli iz voza u Jedrenama, kod granice sa Turskom, da poljube zemlju zato što su bezbjedno stigli”.

(akos.ba/vakat.ba)