Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > 21. februar Međunarodni dan maternjeg jezika: Historijska utemeljenost bosanskog jezika

21. februar Međunarodni dan maternjeg jezika: Historijska utemeljenost bosanskog jezika

Od 2000. godine u svijetu se shodno zaključku UNESCO-a obilježava 21. februar kao Dan maternjeg jezika. 

Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu pri Ujedinjenim nacijama 1999. godine donijela je odluku da 21. februar bude proglašen Međunarodnim danom maternjeg jezika kao sjećanje na studente koji su 21. februara 1952.godine ubijeni u Daki u Istočnom Pakistanu, danas Bangladešu, jer su protestvovali zato što njihov maternji jezik nije proglašen zvaničnim.

Od 2000. godine u svijetu se shodno zaključku UNESCO-a obilježava 21. februar kao Dan maternjeg jezika. Maternji jezik je dio kulturnog identiteta naroda, tačka prepoznavanja, različitosti ali i tolerancije i razumijevanja. Briga o maternjem jeziku je način dokazivanja svijesti kulturne elite naroda o vlastitom identitetu, ali i veoma osjetljivo mjesto tolerancije iste te elite prema Drugom.

U svijetu se govori oko 6.000 jezika, a prema prognozama lingvista, do kraja 21. vijeka više od polovine, čak i do dvije trećine će odumrijeti.

Svake dvije nedjelje ugasi se po jedan jezik. Osnovno za preživljavanje jezika je da se prenosi djeci, da ima institucionalnu podršku, svoje pismo, da se njeguje u školama, medijima…

NEKE OD ČINJENICA VEZANIH ZA BOSANSKI JEZIK:

“Na popisu iz 1991. oko 96% Bošnjaka je nedvosmisleno u rubrici maternji jezik napisalo da govori bosanskim jezikom.”

“Muhamed Hevaija Uskufi je napisao prvi rječnik bosanskog jezika – Potur Sahidija – 1631. godine, dakle 197 godina prije prvog srpskog rječnika. Postoje četiri sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Švedska).”

“Najstariji sačuvani bosanski i jedan od najstarijih tekstova sa južnoslavenskog jezičnog područja uopće je Povelja bana Kulina iz 1189. godine, u kojoj se reguliraju trgovački odnosi banovine Bosne s Dubrovačkom republikom.”

“Ime “bosanski jezik” prvi put se spominje 1300-te godine u djelu “Skazanie iziavlieno o pismenah” (Historija pisanih jezika) koju je napisao najpoznatiji vizantijski putopisac, Konstantin Filozof.”

“Tokom XIII stoljeća je srednjovjekovna Bosna, zbog svoje heretičke kršćanske vjere, manje ili više bila na ratnoj nozi s vatikanskim papom, ili bolje rečeno svojim katoličkim susjedima na koje je papa imao jak uticaj. Sve je na kraju dovelo do činjenice da je kralj Tvrtko II Kotromanić bio prisiljen priznati papinu vrhovnu vlast i primiti 2000 katoličkih franciskanskih sveštenika i opata (kaluđera) koji bi proširili katoličko učenje u Bosni. Tokom misije sveštenici su upotrebljavali latinski jezik, što je u izvijesnoj mjeri uticalo na srednjovjekovni bosanski jezik.”

“Kraljevina Bosna je u XV stoljeću osvojena od strane Osmanlija. Gotovo 400 godina pod osmanskom vlašću uticalo je na razvoj zemlje u svakom pogledu, bez obzira sto je Bosna u Osmanskoj Imperiji imala izvjestan stepen autonomije, a bosanski bio čak i na dvoru sultana El-Fatiha priznat kao drugi službeni jezik. I sam sultan je tečno govorio bosanski.”

“Dio pisaca i pjesnika je za vrijeme osmanskog perioda u Bosni stvarao na bosanskom jeziku, ali uz pomoć pojednostavljenog i prilagođenog arapskog pisma. Ta literatura, kasnije nazvana “Alhamijado književnost”, veoma je bitna za razvoj bosanskog jezika u tom periodu, jer je većina Bošnjaka tog vremena pisala na arapskom, perzijskom i turskom (muslimani), ili na njemačkom i latinskom (katolici), čija djelatnost na stranim jezicima je značajno oštetila razvoj bosanske pisane riječi. ”

“Nakon Berlinskog kongresa 1878. Bosna i Hercegovina je promijenila “staratelja” i okupirana od strane Austro-Ugarske. S tim je u BIH došla i zapadna civilizacija, novi jezik, nova arhitektura, nova kultura. Bosna i Hercegovina je, kao i u Osmanskom carstvu, dobila poseban status unutar Austro-Ugarske – kao treći entitet dvojne monarhije, a bosanski jezik je ponovo priznat kao službeni. U to vrijeme jezik je prihvatio veliki broj njemačkih riječi koje se i danas upotrebljavaju, pored turcizama iz ranijeg perioda.”

”Naziv BOSANSKI JEZIK je zvanično ukinut internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4. X. 1907. godine. U njoj se izričito zahtjeva da se “zemaljski jezik” (Landessprache) ima svuda službeno nazivati “srpsko-hrvatskim,” odnosno “hrvatsko-srpskim.”

“Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436., mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i hereticke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”.”

“Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu bosanskim jezikom.”

“Bosanskim jezikom su ga zvali (uz :slovinski, ilirički/ilirski) i mnogi pisci od XVII stoljeća naovamo: Matija Divković, “Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja”; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić , Luka Dropuljić, Ivan Frano Jukić, Martin Nedić, Anto Knezević … ”

“Duvanjski biskup fra Pavle Dragicević 1735. godine, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu bosanskim jezikom, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.”

“U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, poc. 17. v. ) spominju se uz ostale nase govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.”

“Evlija Čelebija, turski putopisac iz XVII stoljeća, u poglavlju “Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda” svoga čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: ”kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi”. Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rijecnik M.H.Uskufije.”

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

“Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575 – Rim 1650), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom “Ritualu rimskom” (Rim, 1640) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaze za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).”

“Dubrovački dramatičar Đore Palmotić, opredijelio se za govor “susjednih Bošnjaka”, ističući ljepotu toga govora.”

” Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru “Blagu Jezika slovinskoga” iz 1649. želi kako kaže da uvrsti “najodabranije riječi i najljepše narječje” dodajući da je “u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši”, i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.”

“Svoj jezik naziva bosanskim i Stocanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog (“Kasidei burdei bosnevi”, Stolac, 1849).“

Alhamijado književnost je dokaz privrženosti najumnijih ljudi bosanskom jeziku. U period kada dominira turski i arapski jezik, Bošnjaci u osmanskom period štampaju knjige arapskim pismo, a svojim jezikom. Omer Humo iz Mostara je prvi počeo sa ovakvom praksom, izdao je knjigu Sehetul vusula, gdje  kaže: “Ah da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani ćitab”. U pismu Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom Humo pjeva:

Bez šubhe je babin jezik najlašnji

Svatko njime vama vikom beside,

Slatko braćo, Bošnjaci,

Hak vam Omer govori. (Humo: 1875)

Srpski jezik je svoju standardizaciju dobio mnogo prije nego bosanski. Ovu činjenicu niko ne može osporiti.  Vuk Karadžić, koji je najveći dijelom zaslužan za standardizaciju srpskog jezka, to je činio u Hercegovini, međutim, mnogi hercegovci tog vremena su svoj jezik nazivali bosanskim. Jedan od ustaničkih vođa, Pero Tunguz, kada bi se zagrijao u govoru, znao bi reći svom subesjedniku: “Razumi me, čoeče bosanski ti govorim”.

Zapise sa sjednice gradskog vijeća u Mostaru koja je održana 12. anuara 1895. godine, govori o tome koliko su hercegovci držali do svog bosanskog jezika. Sjednicom je predsjedavao gradonačelnik  Kapetanović, a na njoj su zabilježene riječi: “Gospodin Staneger je zamolio, da izkaže njemački, što ima kazati, jer nije vješt u zemaljskom jeziku. Mi ovdje nismo u Beču, niti Gracu, već u Mostaru i treba da se govori bosanski, da svi razumimo.” (Hadžijahić: 1974)

Ovo ne negira postojanje srpskog jezika, kao što mnogo prije izvršena standardizacija srpskog jezika ne može negirati postojanje bosanskog.

Postoje mnogi dokazi da se bosanski jezik nije zadržavao samo u okvirima granica Bosne i Hercegovine. Muslimani crnogorskih gradova, kao što su Podgorica, Nikšić, Kolašin, Spuž i dr. osjećali su se povezani sa Bosnom. Pred Drugi svjetski rat stariji podgoričani islamske vjeroispovjesti su svoj jezik nazivali bosanskim.“Mi smo Hercegovci, a jezik nam je Bosanski”, govorio je 30- tih godina Aliji Nametku stariji podgoričanin Ahmet- aga Pokrklić. (Nametak: 1962)

Autor Mevluda, u čast poslanikovog rođenja, Hafiz Salih Gašević, rodom iz Nikšića, govoreći o tome šta ga je potaklo da napiše svoj spjev, kaže:

Moliše me kolašinski derviši

Mevlud name daj bosanski  bosanski napiši. (Hadžijahić: 1974)

Da su muslimani na području Crne Gore između dva svjetska rata govorili bosanskim jezikom govori i Jovičević u monografiji koju je 1921. objavila Srpska kraljevska akademija.  Na jednom mjestu Jovićević kaže: “Od oslobođenja Srbije veza sa Bosnom postala je tako jaka da se narod u Plavsko- gusinjskoj oblasti osjećao sa Bosancima jedan isti. Zato ovdje svoj jezik zovu bošnjačkim.” (Hadžijahić, 1990)

Popularni hrvatski pjesnik Andrija Kačić- Miošić (1704- 1760) svoju Karobljicu kako u naslovu knjige kaže “prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i  iz kronika Pavla Vitezovića u jezik bosanski”. (Kačić- Miošić:1760)

Historijske činjenice koje su navedene nedvosmisleno govore o egzistiranju bosanskog jezika kroz stoljeća. Njegova kasna standardizacija ne može dovesti u pitanje samo postojanje jezika u narodu. Bošnjaci godinama, neki javno, a neki latentno smatrali su svoj jezik bosanskim,

bosnjaci.agency/imamovic.wordpress.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top