Šta znači gubitak jednog života?
To je ne samo prestanak otkucaja srca, već i nestanak svih neispričanih priča, svih neostvarenih snova, svih zagrljaja koji se nikada neće dogoditi. To je mogao biti otac koji svojim rukama gradi kuću, inžinjer koji stvara mostove, ljekar koji spašava živote, radnik na pruzi koji povezuje gradove, vodoinstalater koji donosi vodu u domove. Mogla je to biti majka koja s ljubavlju grli svoje dijete, domaćica koja stvara toplinu doma, medicinska sestra koja bdije nad bolesnima, profesorica koja otvara vidike učenicima, inžinjerka koja pomjera granice tehnologije.
U Gazi, svaki dan u prosjeku umre jedan cijeli razred djece.
Zamislite učionicu punu osmijeha, žagora i radoznalih pogleda. Zamislite kako ti glasovi u jednom trenutku utihnu — zauvijek. Kolika je to tragedija? To nisu samo brojevi, to su nečiji sinovi i kćeri, unuci, prijatelji, budući roditelji, ljekari, umjetnici, učitelji. Svaki od njih je bio svijet za sebe — i svaki od tih svjetova je ugašen.
Tragedija nije samo u onome što je izgubljeno, nego i u onome što nikada neće postati. Nema riječi koje mogu izmjeriti bol roditelja koji sahranjuje svoje dijete, niti tišinu koja ostaje kada dječiji smijeh nestane iz doma.
Kada govorimo o Gazi, ne govorimo o apstraktnim brojkama, govorimo o ljudima. O životima koji su trebali trajati, o pričama koje su trebale biti ispričane. Svaka izgubljena duša je rana čovječanstva — i svaka nas podsjeća da nijedan život nije “samo još jedan” život.
Ne okreći pogled. Ne navikavaj se na tuđe suze. Jer ako se naučimo živjeti s tuđom patnjom, izgubit ćemo ono što nas čini ljudima.
akos.ba
