Napitak zaborava djeluje jer Bošnjo je i ovaj put zaboravio
Inspirisana proteklim naslovima koji nas bodu u oči gotovo na svakom portalu, odlučih da se osvrnem na te „mile“ događaje naših ljudi povratnika Istočne Bosne i pogledam na stoljeća unazad. Da li nam se daje napitak zaborava, pa se nije samo zaboravila 1992. godina nego i sve druge genocidne godine?!
Prostor unutar granica naše Bosne kao da je neko „ukleo“. Ovdje se razlike ne trpe, ovdje se razlike ne uvažavaju, ovdje se takav narod uništava. Bacimo pogled na 12. stoljeće, na prostorima naše države živi posebna vjeroispovjest koja ne uvažava Križ, koja se ne moli Trojstvu, koja ima svoje ubjeđenje i nad kojoj zbog takve različitosti su vršena zlostavljanja i pokrštavanja. Međutim, kada Osmanlije osvajaju ovaj prostor tzv. Bogumili prelaze na Islam. To ne znači kraj torture nego samo nastavak ali sada nad muslimanima.
1683. godina se računa kao početak maltretiranja, iživljavanja, progona Bošnjaka. I na to se drznula Katolička crkva. Budući da je htjela da unušti svaki trag postojanja Islama oni uništavaju i sve muslimanske spomenike. To krščansko razaranje komparirajmo sa vlasću Osmanskog carstva, koje je Katoličkoj crkvi i njenom narodu pružalo slobodu izražavanja i ni na jedan trenutak više stoljećne vlasti njihova pristojnost, kultura, humanizam im nisu dozvoljavali da ruše spomenike nevjernika.
I prođe prvi genocid – Bošnjak nije izvukao pouku!
I prođe i drugi, zatim treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, deseti – i dalje Bošnjak nije izvukao pouku!!!
Izdvojit ću osmi genocid jer on ima priču koja se prenosi kao pouka slijepima, gluhima, njemima u cilju da progledaju, da čuju i progovore. Osmi genocid se desio 1941. godine. Prema sjećanjima nekih preživjelih Bošnjaka čuli su kako jedan Crnogorac kad je ugledao jednog starog muslimana koji kolje kurban reko je drugu pored sebe: “VIĐI ONOG TURČINA ŠTO KOLJE BRAVA, BIT ĆE NAŠ BRAV.” I nedužna starca objese i oderu ga živa i izvade njegovo srce i bace ga psu da pojede, pas pomiriše i nehtjede srce pojesti, a taj koljač reče: “NI PAS NEĆE TURSKO SRCE” Sve je jasno nema komentara.
Posljednjem genocidu smo bili i sami svjedoci. Počeo je u aprilu 1992. godine. Brutalna mučenja, klanja, spaljivanja, udaranja palicama, kablovima, štapovima do smrti, su samo nešto od primjera šta se sve dešavalo u koncentracionim logorima.
BOŠNJAK JE TO ZABORAVIO!
Pa kaže Srpkinja: “Bošnjakova i moja ljubav nije ništa čudno, pa svi smo ljudi.” I Srpkinja to kaže javno, i Srpkinja to iznosi medijima koji će to da prenesu čitavom svijetu. I to se dešava u Srebrenici, toj istoj Srebrenici gdje se desio pokolj Bošnjaka, u toj istoj Srebrenici gdje su njene sada komšinke silovane, mučene od strane njenog naroda. Ali nije ona kriva, zaista sada nije. Neka čitav svijet vidi da se Bošnjo pomirio sa genocidom, da je popio napitak zaborava. Neka čitav svijet vidi kako Bošnjo opet gazi sam sebe, kako nema svoje JA, a trebao bi da ima. Ma zaista ona sada nije ništa kriva.
Zanimljiva je poslovica “Prijatelji se u nevolji poznaju.“ Naravno ona ima svoj smisao. Međutim, pomjerene su njene granice tumačenja. Kako doznajemo sve više Bošnjaka su najbolji prijatelji, te kućni prijatelji, te kafanski prijatelji sa agresorima. Mene je najviše dojmila rečenica koju je izjavio jedan od agresora sada najbolji prijatelj Bošnje: “…normalno i razumno je da svako ide sa svojim narodom, da dijeli i dobro i zlo sa svojima.“ Pa kad je bilo normalno I razumno da pucaš na svog “prijatelja” smatrajući ga neprijateljem 1992.godine šta sada radiš sa njim, što ne ideš sa svojim narodom? Ali opet moram da kažem, zaista nije kriv taj čovjek agresor, kriv je Bošnjo što ga zove prijateljem.
Na kraju se postavlja pitanje, koje me je čak strah da postavim ali strah me je i da ga ne postavim: “Da li da očekujemo jedanaesti genocid?”
Autor: Dženana Kargić
akos.ba
