Napuštanje bošnjaštva: Nacionalizacija bosanskih katolika

Kod bosanskih katolika u početku nije nedostajalo propagiranje nacionalnog bošnjaštva, posebno u redovima franjevaca. Oni su historijsko uporište za to nalazili u bosanskoj državnoj samostalnosti, ali to nije bila dobra osnova, za koju će se vezati srpska i muslimanska većina.

Kasnije su u nacionalnoj borbi tražili oslonac u ilirsko- jugoslovensko- hrvatskoj ideologiji. U nedostatku razvijenog građanstva, koji bi proizveli nacionalnu emancipaciju, kao i bez podrške drugih elemenata u Bosni, i van nje, ovo, moglo bi se reći, katoličko bošnjaštvo, ostalo je kržljavo, dok konačno nije nestalo u hrvatstvu. Državni razvitak pojedinih južnoslavenskih zemalja usmjeravao je njihov narodnosni razvitak. (Hadžijahić: 1974) Prije pojave srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta sredinom XIX stoljeća, srpsko ime u narodnosnom smislu bilo je ograničeno na narod u Srbiji, i doseljenike iz stare srpske države, a hrvatsko ime na područje stare hrvatske države i kasnije, od XVIII stoljeća, na zagrebačku, varaždinsku i križevačku županiju. U tom smislu piše i historičar Ferdo Šišić u svojoj raspravi o hrvatskom ilirizmu, štampanoj u “Brastvu Sv. Save” 1921. godine:

“Hrvati bijahu isključivo žitelji, i to svi bez razlike, uže geografske Hrvatske, Slavonci Slavonije… Bošnjaci, veliki broj pisaca XVII i XVIII stoljeću nazivaje svoj narodni jezik bosanskim, Srbi, Kranjci, Štajerci , Korušci itd. Ni nacionalnog hrvatstva ni nacionalnog slovenstva, kao što ga srećemo poslije 1850. tada još nije bilo. Tako isto, značilo je u to doba i ime Srbi, izvan granica Srbije, u prvom redu čovjek istočno-pravoslavnog zakona”.

Ovo pitanje u istom duhu je razradio dr. Josip Smodlaka u svojoj raspravi “Jugoslovenski nacionalizam 18. vijeka”:

“Svi koji behu podložni banom hrvatskim zovu se imenom Hrvati, van granica stare hrvatske i srpske države on ne nalazi ni Srba ni Hrvata. To naročito važi za Bosnu u kojoj on poznaje samo Bošnjake” (Hadžijahić: 1974) Hrvatski nacionalni pokret u Bosni, nije bio produktivan kao srpski, nije imao dugu tradiciju i razvijao se znatno sporije. Po ugledu na srpsko društvo u Sarajevu je osnovano društvo sa zadatkom da iskorijeni ime Šokac, a umjesto njega uvede ime Hrvat. Društvo je osnovano prije 1867. godine i sačinjavali su ga mladi franjevci i dragoman pruskog konzula Klement Božić.

Tomo Herkalović ne spominje izričito ovo društvo, ali govori o Božićevoj akciji. Prema Herkaloviću, konzul novoustrojenog pruskog konzulata u Sarajevu, Otto Blau, prolazeći kroz Zagreb, uzeo je Božića za svoga dragomana i poveo ga sa sobom u Sarajevo.

“Kada je ovaj mladi vatreni Dalmatinac, rodom iz Korčule opazio šta Srbi rade, prepade se da će Bosnu Srbi osvojiti. On se podiže protiv toga i nastavi usmeno u konzulatskim društvima i u hrvatskom novinstvu dokazivati da je Bosna hrvatska zemlja… Obišao je sve rimokatoličke manastire i parokije u Bosni. Odmah poslije njegova odlaska iz Sarajeva prenosi se glas u grad da je Božić otišao u unutrašnjost da pretvori Bosnu u Hrvatsku… Kada se Božić vratio sa puta, otpusti ga pruski konzul na zahtjev turske vlade iz službe. “ (Herkalović: 1911)

Herkalović tvrdi da je Božić učinio za bosanske katolike isto ono što je pravoslavni komitet učinio za Srbe, promijenio nacionalnu svijest i umjesto imena “šokac” i “katolik” uticao da se zovu Hrvati.

Jedan od prvih hrvatskih pisaca, koji je zagovarao ideologiju o cjelovitosti Hrvatske, u kojoj nije izostavljena Bosna, bio je Pavle Riter Vitezović. Njemu je Bosna “srce Ilirike”, za koju smatra da bi trebala što prije pridružiti se Hrvatskoj. Bosni je posvetio posebno dijelo, pod nazivom “Bosna captiva”.

U nacionalizaciji katolika, velikog udijela imala je katolička crkva, koja je dominiranjem iz hrvatske preuzela primat bosanskim franjevcima. Jedan od najzaslužnijih za uspješnu nacionalizaciju katolika u Bosni i Hercegovini je biskup đakovačko- bosanski Josip Juraj Štrosmajer, koji je slao svoje đake u Bosnu, nazivajući ih “misionarima hrvatske misli”, Glasnik biskupije bosansko-srijemske iz 1881. godine br. 3, piše da su bosanski klerici tek u Đakovu upoznali da su sinovi hrvatskog naroda.

I pored svih ovih dešavanja, hrvatska nacionalna svijest nije dugo vremena zahvatila široke katoličke mase u Bosni. Hadžijahić smatra da je nacionalno konstituisanje završeno Radićevom pobijedom na izborima 1923. godine.

Ivan Radić u svom dijelu “Iz mog putovanja po Bosni”, navodi: “Žalosna im majka, meni kažu da su teška vremena, pa da ga za to najprije treba odgojiti u katoličkoj vjeri, a doći će vrijeme kad on bude znao da je Hrvat…” (Radić: 1923)

Bosanski katolici su narod istog tipa, istog historijskog porijekla i sadržine identiteta kao što su to bosanski muslimani i pravoslavci. U velikom obimu činjenica to i jeste slučaj. (Filipović: 2007) Međutim, to je slučaj, prije svega, za određene periode naše historije i to kada sličnosti i razlike posmatraju na razini razvoja i diferencija unutar narodnog identiteta, i nekih veoma bitnih, ali nedovoljno diferenciranih karakteristika historijskog identiteta današnjih Bošnjaka i njihovih susjeda, nekadašnjih Bošnjaka katoličke ili pravoslavne vjere, a današnjih nacionalnih Srba i Hrvata.

Izvori: • Herkalović Tomo, Srbi i Hrvati u Bosni, Obzor br. 78., 1911. • Dr. Filipović Muhamed, Ko smo mi Bošnjaci, Prosperitet, Sarajevo, 2007. • Dr. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta- geneza nacionalnih pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1974. • Radić Ivan, Iz mog putovanja po Bosni, Slobodni dom, Zagreb, 1923.

Piše: Adi Imamović

(imamovic.wordpress.com)

Vezani tekstovi:

Napuštanje Bošnjaštva: NACIONALIZACIJA bosanskih pravoslavaca