Životna priča Nihada ef. Imširovića o dolasku u ratom opkoljeni Bihać

Imam čija je ljubav prema domovini jača od one prema vlastitom životu

Nihad-ef. Imširović (43) jedan je od rijetkih koji je prošao golgotu dolaska u opkoljeni Bihać 1992. godine. Uprkos opasnosti po vlastiti život Nihad je prihvatio izazov i rizik, te se sa grupom od oko 600 ljudi zaputio preko Jastrebarskog u pravcu Donje Zdenčine ka Bihaću, piše portal Biscani.net.

„Bio sam učenik četvrtog razreda Gazi Husrev-begove medrese kada sam 1992. godine, bio na praksi u džematu Kokorina u Podveležju koje se nalazi na pozetu od Mostara prema Nevesinju nekog 20 kilometara. Po izbijanju rata, uspjeli smo pobjeći prije nego su četnici ušli i zauzeli to mjesto. Kada smo ja i još jedan moj kolega došli u prostorije Medžlisa, oni tamo su bili iznenađeni da smo uspjeli izvući živu glavu. Nakon toga smo prebačeni u Hrvatsku, a ja sam nazvao strica koji je tamo živio sa porodicom i javio mu se. Kod njega sam boravio neko vrijeme i tamam kad je otac sve sredio da idem za Njemačku kod njega i majke, odlučio sam suprotno. Oni su malo negodovali, ali kasnije su se pomirili sa mojim izborom, a ja sam se prijavio u treću grupu onih koji su iz Hrvatske preko okupiranih područja dolazili u Bihać.“, počinje Nihad svoju životnu priču.

Tri vrela dana

Prije kretanja svih kandidati su morali proći obuku rukovanja oružujem i prvom pomoći, te dobiti neke osnovne informacije o tome šta ih čeka na putu ka Bihaću. Baza se nalazila negdje između Karlovca i Jastrebarskog. Bilo je ljeto početak agusta, a obuka je trajala oko dvadesetak dana. Po završetku su dobili tri vodiča i sva trojica su bili Hrvati. Svako je dobio 5 litara vode, pušku i nešto metaka rezerve. Sve je bilo spremno za put, a pred njima je bilo tri dana paklenog puta.

„Bili su to 26, 27 i 28. agust, 1992. godine. Dobro se sjećam datuma, jer sam se obavezao da svake godine te datume postim kao znak zahvalnosti dragom Bogu što me je spasio i što sam uspio živ doći u Bihać.“, prisjeća se Nihad-efendija.

Preživljavanje

Tokom tri dana putovanja, doživio je mnoge neugodnosti. Od napada srpskih paravojnih formacija i ranjavanja njegovih kolega, do nestašica hrane i vode. Najteže mu je kaže bilo kada im je nestalo vode, a u putu je nigdje nisu uspjevali pronaći, te su bili primorani da piju mulj i lokve, a nerado priznaje da su nekad pili i vlastitu mokraću samo da prežive.

„Kada smo došli do sela Rakovica, naišli smo na nekoliko bačvi vode koja je tu najvjerovatnije stojala nekoliko mjeseci, još od vremena kada je hrvatsko stanovništvo tu boravilo dok ih sprske paravojne formacije nisu protjerale iz sela. Iako je voda bila ustojala i nekvalitetna, koliko smo bili iscrpljeni žeđu govori činjenica da smo za kratko vrijeme popili svu vodu iz tih bačvi. Pored tih trenutaka u sjećanje mi se urezao i momenata kada smo upali u obruč srpske vojske koja je opazivši nas počela rafalati po nama sa svih strana. Bilo je to negdje na putu između Rakovice i Slunja. Jedva smo se izvukli odatle. Bilo je puno ranjenih.“, priča Nihad.

Spajanje sa našim

Trećeg dana trud se isplatio, kada su prema Nihadovim riječima, prošli neko njemu nepoznato selo čijeg se naziva ni ne sjeća više, a zatim se ispred njih ukazala Plješevica – brdo koje se nalazi duž granice Hrvatske i BiH na strani kod Bihaća. Tada im je kaže postalo jasno da su uspjeli i da će se izvući živi iz najvećeg životnog iskušenja koje su prošli.

„Na kraju puta blizu granice sa BiH, ostalo je još da pređemo jedno brdo Sadikovac i tu su nas iznenadile sprske paravojne snage koje su iz podnožja brda osule paljbu po nama, a mi smo se tamam bili uspeli na vrh brda. Onda smo shvatili da je ispred nas brisani prostor, te da se moramo spusti na drugu stranu brda i preći ga okolo da bi došli do jedne šume i bezbjedno ušli u teritoriju BiH. Tako smo i uradili, a zatim smo prešli rijeku Koranu koja i zvanično razdvaja područje Bihaća i Cazina od Hrvatske. Ipak, nije još bilo vrijeme za radovanje. Ostao nam je problem kako da našima dokažemo da nismo neprijateljski vojnici. Stupili smo u komunikaciju s njima i dogovorili da svaka strana pošalje po jednog čovjeka koji će razgovarati. Nakon tog razgovora, naši su shvatili ko smo i otkud dolazimo, te nas dočekali sa hranom i vodom, priredivši nam slavljenički doček.“, završava svoju priču Nihad-efendija, zaključujići na kraju kako je ovo bilo najteže iskustvo u njegovom životu.

Nihad-ef. Imširović – Biografija

Rođen je 31.08.1973. godine u Bihaću. Nakon što je osnovnu školu završio u rodnom gradu, 1988. godine upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, koju je završio 1992. godine. Od kraja rata do danas, radi kao imam, hatib i mualim u džematu Muslići-Kamenica. Jedno vrijeme je obnašao funkciju predsjednika Medžlisa IZ Bihać. Skorman i povučen, a ipak u lokalnom krugu prijatelja i poznanika slovi za vrlo aktivnog i marljivog imama.

Akos.ba