Zašto je Muhammed, a.s., milost svim ljudima, a ne samo muslimanima?

U islamu je čovjek sâm po sebi, kao ljudsko biće, poštovan i odlikovan, bez obzira na boju, rasu, naciju, religiju i sl. Na to nedvojbeno upućuje ajet: ”Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (El-Isra’, 70.) Odlikovanost koja se spominje u ajetu je opća i sveobuhvatna i ona se odnosi na muslimane i nemuslimane, jer svi oni putuju kopnom i morem, svi su opskrbljeni lijepim i ukusnim jelima, i svi su, kao ljudi, odlikovani nad drugim Allahovim stvorenjima.

Islam se sa iznimnim poštovanjem odnosi prema čovjeku, prema ljudskoj duši i ne dozvoljava vrijeđanje, ne dozvoljava nepravdu, kršnje ljudskih prava i omalovažavanje ljudi. Taj islamski princip jasno se ističe u mnogobrojnim kur’anskim ajetima i Poslanikovim, s.a.v.s., hadisima.

U Kur’anu dolazi: ”Ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva – eto, to vam On naređuje da biste razmislili.” (El-En’am, 151.) Ovdje je zabrana ubijanja spomenuta u općem značenju i ona obuhvata muslimane i nemuslimane, jer je Božanska pravda apsolutna, sveobuhvatna i nedjeljiva. Komentirajući ovaj ajet, imam Kurtubi, rekao je: ”Ovaj ajet zabranjuje ubijanje nedužnih ljudi, svejedno bili oni muslimani, ili pak nemuslimani koji su pod ugovorom i zaštitom islamske države, osim kada to pravda zahtijeva.” (El-Džamiu’ li ahkamil-Kur’ani, VII/132.)

Zatim je spomenuo nekoliko Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa koji upućuju na gornje značenje, među kojima i hadis od Ebu Bekreta, r.a., u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko bespravno ubije štićenika (nemuslimana) islamske države, Allah mu je zabranio ulazak u Džennet.” (Ebu Davud, En-Nesai i Ahmed)

Islamski Šerijat odbacuje nepravdu u svim njenim oblicima. Nepravda je odvratna i mrska stvar i Allah ju je zabranio Sebi, a zabranio ju je i ljudima, kao što dolazi u hadisi-kudsiju: ”O robovi Moji, Ja sam Sebi zabranio nepravdu i vama sam je učinio zabranjenom, pa ne činite nepravdu jedni drugima.” (Muslim)

Ova sveobuhvatna islamska vizija čovjeka, svoju punu potvrdu i primjenu našla je u Poslanikovom, s.a.v.s., životu, u njegovim djelima jednako kao i u njegovim riječima.

Allahov Poslaniče, ti si na najvećem stupnju morala!

Sljedeći reci objašnjavaju Poslanikov, s.a.v.s, veličanstveni i neponovljivi način ophođenja prema nemuslimanima, prema protivnicima i neistomišljenicima.

Naime, imam Muslim zabilježio je predaju u svom Es-Sahihu, u kojoj se spominje da su Kajs ibn Sa’d i Sehl ibn Hanif bili na Kadisiji, pa je naišla pogrebna povorka i oni su stali mirno dok povorka nije prošla. Nakon toga im je rečeno da to nije muslimanska dženaza, već sahrana nekog vatropoklonika, a oni su odgovorili: ”Jednom prilikom je, pored mjesta gdje je Poslanik, s.a.v.s., sjedio sa svojim ashabima, naišla pogrebna povorka, pa je Poslanik, s.a.v.s., ustao. Muslimani su ga obavijestili da se radi o sahrani jednog Židova, a on je, uz puno poštovanje, rekao: ”Zar on nije čovjek?!”

Kako je samo divan Poslanikov, s.a.v.s., stav prema čovjeku, prema ljudskoj duši! Na taj način je Allahov Poslanik, s.a.v.s., usadio u srca ashaba poštivanje i uvažavanje svake ljudske duše bez izuzetka.

Treba uzeti u obzir da su Židovi živjeli u Medini u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., da su slušali kur’anske ajete koji su mu objavljivani i mnogobrojne dokaze njegovog poslanstva, ali i pored toga nisu povjerovali, već su ga napadali i vrijeđali na razne načine, no i pored njihovog neprijateljstva i spletki, Poslanik, s.a.v.s., ustaje pred židovskom sahranom, pred mrtvim Židovom koji mu uopće nije bio poznat (da li je direktno napadao Poslanika, s.a.v.s., ili nije), i izgovara veličanstvene riječi: ”Zar on nije čovjek?!”, uopće ne obraćajući pažnju na njegove osobine.

I to izražavanje poštovanja nije trajalo jedan trenutak, već, kako dolazi u predaji, ”Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi stajali su dok pogrebnu povorku nisu izgubili iz vida.” (Muslim)

Zamislite i predočite sebi taj zadivljujući prizor kako Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi mirno stoje dok pored njih prolazi židovska sahrana! Upravo je taj prizor, koji se duboko urezao u njihova srca i pamćenje, učinio da spomenuta dvojica ashaba isto to učine pred sahranom jednog medžusije, onoga koji je obožavao vatru i nije uopće bio ehlul-kitabija (jevrej ili kršćanin), a kamo li musliman.

Zatim, postoji i druga važna pozadina koja određuje odnos muslimana prema onima koji imaju drugačija ubjeđenja i načela, a to je činjenica, odnosno spoznaja da je razilaženje među ljudima moguće i podnošljivo, čak bi se moglo kazati, neizbježno. Ne pamti se vrijeme i period kada je cijeli svijet bio ujedinjen oko jedne ideje i jednog mišljenja, uključujući i pitanje božanstva, odnosno tevhida (vjerovanja u jednog Boga, Allaha, dž.š.). Na to aludira ajet: ”A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti.” (Hud, 118.)

Musliman krajnje jednostavno prihvata postojanje ljudi koji se razlikuju od njega u vjerovanju i on zna da je njihov nestanak (uklanjanje) sa Zemlje nemoguć, te zbog toga prihvata život i suživot sa njima na sasvim prirodan način, jer je islamski Šerijat jasno i precizno odredio smjernice odnosa prema neistomišljenicima i mehanizme koji mu olakšavaju razumijevanje pojedinaca i skupina koje se razlikuju od muslimana.

Ako se tome još doda i činjenica da musliman čvrsto vjeruje da će se račun na Sudnjem danu polagati jedino pred Allahom, dž.š., i da je izbor vjerovanja i nevjerovanja prepušten svakom pojedincu, onda musliman zna da uopće nema potrebe i da je besmisleno prisiljavati druge ljude na prihvatanje islama, jer je Uzvišeni objavio: ”Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Junus, 99.)

Islamski odnos prema ljudima

Zadatak muslimana je da na najljepši i najednostavniji način uputi poziv drugim ljudima u islam, a što se tiče njihove reakcije i odgovora na taj poziv, musliman za to neće snositi odgovornost. Uzvišeni Allah, dž.š., objavio je: ”A ako se oni budu s tobom prepirali, reci: ‘Allah dobro zna ono što vi radite!’ Allah će vam na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se razilazite.” (El-Hadždž, 68.-69.)

Na osnovu toga i na osnovu islamskog principa koji važi za sve ljude, jer je Allah, kako smo rekli, odlikovao sve sinove Ademove, došle su posebne šerijatske naredba o pravednosti, samilosti, saosjećanju, međusobnom upoznavanju i drugim vrlinama.

Tako u Kur’anu dolazi: ”A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija’, 107.) Dakle, Poslanik, s.a.v.s., nije milost samo za muslimane, već generalno za sve ljude, bez obzira na vjeru i naciju.

Kada je riječ o međusobnom upoznavanju, Uzvišeni u Kur’anu veli: ”O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)

No, više od svega toga, kada se u Kur’anu spominje pravda, ona se ne odnosi samo na muslimane, niti pak samo na one nemuslimane koji su neutralni po pitanju muslimana, već islam naređuje pravednost i prema onima koje mrzimo zbog njihovog neprijateljstva prema islamu i muslimanima. Na to aludira ajet: ”Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El-Ma’ida, 8.)

Iskrivljeni pogled na čovjeka

Ovaj krajnje saosjećajan, samilostan, pravedan i tolerantan pogled na čovjeka, objašnjava nam plemeniti moral našeg Poslanika, s.a.v.s., koji je dosljedno primjenjivao islamski Šerijat u svim segmentima života.

On još više dolazi do izražaja ako uzmemo u obzir činjenicu da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sve to činio u vremenu kada je na snazi bila etika viteštva i ratništva, te plemenskog elitizma.

Dovoljno je, naprimjer, pregledati samo neke od naredbi i zakona iskrivljenog i izmijenjenog Tevrata ili Tore (Starog zavjeta), koja je postojala u doba Poslanika, s.a.v.s., i koja postoji i danas, pa da shvatimo ogromnu razliku između islamskog Šerijata kao Božije objave i ljudskih izmišljotina koje su ubačene u Tevrat ili Toru.

Tako u Knjizi o Jošui, nalazimo sljedeće stihove koji govore o tome kako su se Židovi odnosili prema drugim ljudima: ”Jošua krenu zatim sa svim Izraelcima od Lakiša na Eglon. Opsjedoše grad i napadoše ga. Osvojiše ga još istoga dana i pobiše sve oštricom mača. Sve živo izručiše kletom uništenju, kako su učinili s Lakišem.

Onda Jošua sa svim Izraelom krenu od Eglona na Hebron i napade ga. Osvojiše ga i pobiše sve oštricom mača, kralja i stanovništvo u svim mjestima koja mu pripadaju, ne poštedjevši nikoga. Učini s njime kao s Eglonom. Grad sa svim svojim stanovništvom bi izručen kletom uništenju. Napokon krenu Jošua i sav Izrael s njim na Debir i napadoše ga. Osvojiše ga i razoriše; kralja njegova i žitelje okolnih mjesta pobiše oštricom mača. Kletom uništenju izručiše svo njegovo stanovništvo. Ne poštedješe nikoga. I učini Jošua s Debirom i njegovim kraljem kao što učini s Hebronom i njegovim kraljem, s Libnom i njezinim kraljem.” (Stari zavjet/Povijesne knjige/Jošua, 10./34.-39.)

Ovo krivotvorenje i falsificiranje Allahove Knjige – Tevrata, potpuno je izobličilo psihu i prirodu Židova, jer oni svoje poslanike prikazuju kao najmračnije ubice svih ne-Židova. Ta izobličena ljudska priroda, posebno dolazi do izražaja u Knjizi brojeva, u kojoj se Musa, a.s., opisuje kao svirepi ubica žena i djece. Evo tih stihova: ”Oni zavojuju na Midjance, kako je Jahve naredio Mojsiju, i pobiju sve muškarce. Među ostalima pobili su i midjanske kraljeve: Evija, Rekema, Sura, Hura i Rebu – pet midjanskih kraljeva. Mačem pogube i Bileama, Beorova sina. Odvedu tada Izraelci u ropstvo midjanske žene s njihovom djecom i svu njihovu stoku, krupnu i sitnu, i zaplijene svo njihovo blago. Ognjem spale sve gradove njihove u kojima se živjeli i sva njihova naselja, a svo njihovo uzmu za plijen i pljačku, i ljude i životinje. Onda u tabor na Moapskim poljanama uz Jordan, nasuprot Jerihonu, dovedu Mojsiju, svećeniku Eleazaru i svoj izraelskoj zajednici zarobljenike, plijen i pljačku. Mojsije, svećenik Eleazar i svi glavari zajednice izađu im u susret izvan tabora. Mojsije se razljuti na zapovjednike vojske, tisućnike i satnike, koji se bijahu vratili s toga bojnog pohoda. Reče im: “Što! Na životu ste ostavili sve ženskinje! A baš su žene, po nagovoru Bileamovu, zavele Izraelce da u Peorovu slučaju istupe protiv Jahve. Tako dođe pomor na Jahvinu zajednicu. Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se.” (Stari zavjet/Knjiga brojeva, 31./7.-19.)

Stari i Novi zavjet obiluju sličnim citatima o krajnje agresivnom i rušilačkom ponašanju i nije nam namjera i cilj da se time bavimo, već samo želimo pojasniti veličinu islamskog Šerijata, njegovo milosrđe, pravednost i toleranciju, koja još više dolazi do izražaja ako znamo da je Kur’an objavljen u vremenu u kojem su postojale spomenute agresivne tendencije i sramotne izmišljotine i laži na Allahove poslanike, Musaa, a.s., Jošuu, a.s., i druge.

Muhammedova, s.a.v.s., samilost prema ljudima

Islamsko priznavanje i prihvatanje različitosti ne znači da islam ne žudi za pozivom drugih ljudi u istinu koju je Allah objavio preko Svog posljednjeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Naprotiv, stvar je sasvim obrnuta, jer se Poslanik, s.a.v.s., nadao i želio je da islam prime njegovi najveći neprijatelji u tom trenutku: Ebu Džehl i Omer ibnul-Hattab. Da je to želio svjedoči i dova koju je učio: ”Moj Allahu, pomozi islam sa jednim od dvojice ljudi, koji je Tebi draži: Ebu Džehlom ili Omerom ibnul-Hatabom!” (Tirimizi)

Duga povijest odvraćanja od Allahovog puta i izlaganje muslimana nasilju i mučenju zbog islama, kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nisu porodili želju za osvetom, niti želju za uzvraćanjem na spletke i nasilje istom mjerom, već naprotiv, Allahov Poslanik, s.a.v.s., doživljavao je te ljude koji su ga napadali kao bolesnike, kao pacijente kojima je potreban ljekar, ili kao izgubljene ljude kojima treba vodič, pa je on došao sa pozivom u islam koji je za njih značio uputu, ponos i spas.

To je Poslanikova, s.a.v.s., psihologija, to je njegov Sunnet, metod i način u ophođenju prema ljudima.

Muhammed, s.a.v.s., nastojao je da njegov poziv dođe do svih ljudi: idolopoklonika, Židova, kršćana, vatropoklonika i drugih, i ulagao je maksimum truda da ih ubijedi u istinitost upute sa kojom ga je Allah poslao, i bio je neizmjerno tužan ukoliko oni ne bi prihvatili njegov poziv.

No, i pored neopisive tuge zbog odbijanja istine, Poslanik, s.a.v.s., nije sebi dao za pravo da vrši bilo kakav pritisak na ljude da prime islam, nego se, tokom cijele poslaničke misije, rukovodio kur’anskim principom: ”U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti.” (El-Bekara, 256.)

Poslanikov, s.a.v.s., poziv u islam i njegov odnos prema ljudima, sublimiran je u njegovim riječima: ”Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je naložio vatru, a onda su na njezin plamen navalili leptiri. Ja vas pokušavam uhvatiti za vrhove vaše odjeće da ne upadnete u vatru, ali mi vi izmičete.” (Buharija)

To je, dakle, izraz samilosti i brige, a nikako prisile i dominacije.

Neka je slavljen Allah, dž.š., Koji je Muhammedu, s.a.v.s., podario savršeni ahlak!

Piše: dr. Ragib es-Serdžani

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

saff.ba