Zašto je trenutni sukob na Bliskom istoku drugačiji nego drugi

Piše: Jamal Kasim – Kolumnista i stručnjak za Bliski istok

Američko-izraelski rat protiv Irana ulazi u drugi mjesec, uz očito neslaganje u procjenama o njegovim ishodima i rastući strah da bi se sukob mogao proširiti na cijelu regiju.

Istovremeno, Iran intenzivira napade na ciljeve u području Arapskog zaljeva, ne vodeći računa o muslimanskom susjedstvu niti o nastojanjima zaljevskih država da izbjegnu rat.

Kraj prvog mjeseca rata obilježen je i ulaskom jemenskog pokreta Husi u sukob, nakon što je izveo napade na Izrael, čime su povećane šanse za regionalnu eskalaciju i dodatno zakomplicirana sigurnosna slika Bliskog istoka. Time rastu i rizici za globalnu ekonomiju zbog mogućih poremećaja u snabdijevanju naftom iz regije.

Ipak, regija Zaljeva nije nepoznata ovakvim globalnim potresima. Od 1980. do danas doživjela je tri razorna rata — uz trenutni sukob između SAD-a i Izraela s jedne, te Irana s druge strane — koji su ostavili duboke i dugotrajne posljedice na sigurnost država regije.

Prvi je bio iransko-irački rat, koji je trajao gotovo osam godina i odnio stotine hiljada života na obje strane, završivši bez jasnog pobjednika. Taj rat produbio je historijski raskol između sunitskog i šiitskog svijeta na način kakav regija nije vidjela stoljećima.

Tri godine nakon njegovog završetka izbio je novi veliki sukob — Zaljevski rat 1991. godine — a deset godina kasnije uslijedila je američka invazija na Irak 2003, čije su posljedice trajale gotovo dvije decenije i ostavile Irak ranjivim nakon što je nekada bio jedna od ključnih arapskih vojnih sila.

Nažalost, u svim tim sukobima jedna od dvije velike muslimanske susjedne države — Irak ili Iran — bila je glavni akter, dok je arapski svijet plaćao cijenu razaranja, gubitka ljudskih resursa i ekonomskih šteta.

Različite američke strategije

Sjedinjene Američke Države primjenjivale su različite strategije tokom četiri velika rata u Zaljevu. Tokom iransko-iračkog rata vodile su politiku „dvostrukog obuzdavanja“, nastojeći iscrpiti obje strane kako nijedna ne bi izašla kao dominantna sila koja bi mogla ugroziti interese SAD-a ili Izraela.

U preostala tri rata SAD su bile direktno uključene, i to pod republikanskim administracijama.

Međutim, poređenje trenutnog rata protiv Irana s američkim vojnim intervencijama 1991. i 2003. otkriva nekoliko ključnih razlika:

Prvo: Rat bez međunarodnog legitimiteta

SAD ovaj put djeluju bez jasnog međunarodnog mandata. U ratu za oslobađanje Kuvajta 1991. postojala je rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a (678), koja je predsjedniku Georgeu Bushu starijem dala ovlaštenje da predvodi međunarodnu koaliciju.

Iako George Bush mlađi 2003. nije dobio takvu rezoluciju, uspio je uvjeriti neke NATO saveznike — poput Velike Britanije — da učestvuju u invaziji na Irak.

Današnji sukob odvija se u potpuno drugačijem međunarodnom okruženju, obilježenom padom povjerenja između SAD-a i NATO saveznika. Washington se prvi put nalazi u velikom bliskoistočnom ratu bez jasnog međunarodnog legitimiteta i bez značajne vojne podrške partnera.

Predsjednik Donald Trump otvoreno je izrazio nezadovoljstvo stavovima saveznika, optužujući ih da su napustili SAD u trenutku potrebe, dok istovremeno tvrdi da američka vojska može sama voditi rat.

Drugo: Nejasni politički ciljevi

U ranijim ratovima američki ciljevi bili su jasni:

– cilj je bio osloboditi Kuvajt, bez rušenja iračkog režima.

– cilj je bio srušiti režim u Bagdadu — što je i ostvareno.

Danas ciljevi SAD-a prema Iranu nisu jasno definisani. Ako je cilj promjena režima isključivo zračnim udarima, to je teško ostvarivo i zavisi od unutrašnjih iranskih faktora koji trenutno nisu prisutni.

Treće: Izraelsko učešće mijenja regionalnu dinamiku

U ranijim ratovima Izrael nije učestvovao, kako bi se očuvao arapski i islamski konsenzus.

Ovaj put situacija je potpuno drugačija: Izrael je direktan i ključni vojni partner SAD-a. To mnoge arapske i muslimanske države navodi da se distanciraju od sukoba, smatrajući da ne služi njihovim interesima.

Četvrto: Američka ekonomija pod pritiskom

SAD ulaze u ovaj rat s mnogo težom ekonomskom situacijom nego ranije.

Javni dug premašio je 39 biliona dolara, a unutrašnji ekonomski pritisci ograničavaju mogućnost dugotrajnog kopnenog rata.

Trump je svjestan da rat utiče na rast cijena goriva i povećava zabrinutost javnosti, što dodatno utiče na političku podršku.

Finansijska tržišta reagiraju nervozno na nejasne signale iz Washingtona — čas prijetnje eskalacijom, čas najave mogućeg trajnog prekida vatre.

Peto: Ograničene američke vojne mogućnosti u regiji

SAD više ne mogu koristiti svoju vojnu infrastrukturu u regiji s ranijom sigurnošću, zbog sve češćih napada i prijetnji. To otvara pitanje održivosti sigurnosne arhitekture koja je od Drugog svjetskog rata počivala na američko-zaljevskoj saradnji.

Zaljevske države trenutno vode politiku maksimalne uzdržanosti, svjesne da bi uvučenost u rat mogla imati katastrofalne posljedice po njihove ekonomije, energetsku infrastrukturu i regionalnu stabilnost.

Njihov prioritet je jasan: okončati sukob prije nego što izmakne kontroli.

Zaključak

U svjetlu svega navedenog, trenutni rat razlikuje se od prethodnih američkih ratova u Zaljevu — po međunarodnom kontekstu, regionalnoj dinamici i ograničenim vojnim i političkim opcijama SAD-a.

To je rat koji su Sjedinjene Države započele, ali još uvijek ne drže u rukama ključ za njegovo okončanje.

Izvor aljazeera.net

Prijevod i obrada akos.ba