Zapis o vremenu: Ramazanski dnevnici Semira Krnjića

Semir Krnjić je dijete Novog Travnika, odgajan u duhu vrijednosti koje ne prolaze, bosanske tradicije i duhovnosti koja je ljepša od bilo čega drugog. Tome svjedoče i njegove knjige protkane najljepšim osjećanjima ljubavi, duhovne čistoće, vjere u Boga, dobrote, samilosti, čežnje, lijepe riječi, osjećajem za drugog… S obzirom na objavljene knjige, autor Semir Krnjić se svrstava u perspektivne mlade pisce čije knjige su dostigle veliku čitanost, interesovanje i popularnost. Njegov stil pisanja je prilagođen svim generacijama, njegov osjećaj za riječ lahko pada na srce i prima se na dušu svakog onog ko se susretne sa njegovim djelima. On nas, svojim knjigama, podsjeća na sve ono što je vrijedno u životu, vraća nas izvornoj duhovnoj čistoći, uči nas pravoj ljubavi i budi u nama najljepšu čovjekovu prirodu. Knjige koje se nalaze pred vama Ramazanski dnevnik I i II predstavljaju vrijedan zapis o životu i vremenu u kojima ništa nije isto kao prije.

 

Također, one predstavljaju svjedočanstvo, vrijedan historijski zapis, generacijama koje dolaze, o jednom od najvećih iskušenja moderne civilizacije. Sve ono što smo smatrali normalnim, postalo je nedostižno. Sve ono na šta smo navikli,postalo je samo čežnja. Ramazanskim dnevnicima, autor Semir Krnjić, ublažava tu čežnju “koja se u bol pretvara” , napaja nas izvorom duhovnošću, nudi činjenice koje će, poput Bašeskijinih zapisa, ostati da budu svjedokom o “onim teškim vremenima” bez ramazana, bez druženja, mukabela, sehura, iftara… Semirovi dnevnici su, za dušu čitaoca, poput ramazanske duhovne sofre za pravovjerne: bogati, lijepi i lahki. On u svojim Dnevnicima priča dušom, živi (nametnutu) novu realnost, liječi svoju čežnju, živi ramazane svoje duše istkane bosanskim vezom u kojem se sažimaju sve one lijepe osobine čovjeka. Vjerujem da će biti uživanje i zadovoljstvo svima čitati redove ovih knjiga, iznova se njima vraćati i vjerujem da neće niko ostati razočaran kada stigne na kraj. Zbog svega navedenog, na nama je da podržimo mladog (i već dokazanog) autora čija duša je veća od Novog Travnika, a njegovo pero iskaz ljepote koja ne prolazi.”

 

Stoji u predgovoru koji je napisao mr. Nermin Čakić.

 

Ovaj mladi autor, koji iza sebe ima objavljen roman “Željaˮ i zbirku pjesama “Još tečekamˮ, inspirisan cjelokupnom situacijom u svijetu baš tada počinje pisati ramazanski dnevnik, što će dovesti do ideje da baš tako nazove svoje dvije naredne knjige. “Ramazanski dnevnik I i IIˮ sazdani su na Krnjićevim ramazanskim aktivnostima za vrijeme pandemije,donosi nam i informacije o broju zaraženih koronavirusom u tim danima, što će uveliko podsjetiti na Bašeskiju i njegove informacije o zbivanjima u Sarajevu u 18. i početkom 19. stoljeća.

 

Ovo djelo je protkano razmišljanjima autora, i ne samo da kao obični dnevnici sadrži svakodnevna dešavanja u životu autora, nego nam autor iznosi i pripovijetke i pjesme koje piše u tom periodu. Kao i u prethodna dva djela, njegova univerzalna i sveobuhvatna inspiracija je ljubav, ašk. Ljubav prema Bogu, ženi, roditeljima, prijateljima, porodici, svemulijepom i pohvalnom.On je i u svojim pričama skromni insan koji vjerom u Boga i snagom molitve ostvaruje svoje ciljeve. Kada pjeva o voljenoj, pjeva o stvarnoj ženi, čije vrijednosti uzdiže na pijedestal svoga srca. Njegova voljena je sakrivena od očiju drugih muškaraca, koja voli samo njega, njemu je odana i samo njegovo ime u molitvama spominje.

 

“Praćenje dana i njihovih sadržaja lijepa je praksa čestitih ljudi kako bi sebe posjećali i druge savjetovali. Knjiga Semira Krnjića upravo je još jedan cvijet u bašći onih koji su Božije blagodati ozbiljno shvatili. Autor otima od zaborava dane mubarek ramazana, kako su dočekani i kako ih je lično živio, a približava nam kako se korona reflektovala na naše živote u tom periodu. Povezuje kroz svoj dnevnik i nas i sebe sa Kur’anom i hadisima Božijeg Posalnika, a plemenitim pričama unosi radost i dobro u naše umove i srca.Priča je Božiji vojnik osvaja tvrđave srca bolje nego li se one oružjem osvajaju, zato je protkao svoje pisanje temeljnim vrijednostima veze sa Stvoriteljem, Njegovom Knjigom, domovinom kao posebnim emanetom u našim životima, ljudima u našim životima i time sve to otima od zaborava i približava svim čitateljima.” Iz recenzije koju je napisao doc. dr. hfz. Kenan Musić. 

 

 

Ramazanski dnevnik I                             

 

U stilu čuvenog ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije i njegovog “Ljetopisa”, mladi, talentovani i perspektivni pisac Semir Krnjić, u svojoj knjizi “Ramazanski dnevnik”, opisuje nam društveno, ljudsko, ekonomsko, zdravstveno i duhovno stanje ljudi za vrijeme pandemije.Ono što me posebno dojmilo, jeste sama pomisao, da će za

 

buduće generacije, negdje na policama biblioteka i domova diljem naše domovine pa i šire, ostati zabilježeno i zapisano, kako je izgledao jedan ramazan proveden za vrijeme pandemije. Ovaj pisac, čije pisanje i opisivanje ramazana za vrijeme ove nesretne pošasti obiluje duhovnošću i starinskom iskrenošću, uspio je dokazati, da je ljubav prema postu, džamiji, Kur’anu, ibadetu,komšiluku, roditeljima i društvu općenito, jača od svake pandemije, bolesti i iskušenja.Pisac ja veoma oprezan kada analizira samu pojavu zarazne bolesti koja je pogodila čitav svijet. Iako sa naučne strane možda nije kompetentan da analizira pojavu koronavirusa, ipak njegova duša mu daje za pravo da smatra kako je ova pošast iskušenja od Boga, Božija opomena ili Božija kazna. Svakako, ovakva analiza, povlaći za sobom i naš ljudski nestašluk u vidu nezahvalnosti na Božijim blagodatima, rasprostanjenosti nemorala i nepravde u društvu.

 

Kroz druženje sa knjigom, vidjet ćemo šta znači kada se izgubi stvarna veza sa ramazanom. Prazne džamije, ramazan bez mukabela, teravija, zajedničkih iftara i sehura, samo su još jedan od pokazatelja kako i koliko vjernikovo srce može biti tužno I usamljeno zbog gubitka blagodati koja se zove ramazan. Posebnu čar ovoj knjizi, daje piščevo stalno spominjanje njegovih roditelja i dova za njih. Čitajući knjigu, stiče se dojam da su piščevi roditelji, ustvari njegova najveća radost iftara I ramazana. Iako je pandemija koronavirusa mnoge “umrtvila”i psihički poremtila, mladi pisac je vješto odlijevao psihičkom umrtvljivanju duha i misli, pa je vrijeme nakon iftara i pred sehur, iskorstio za pisanje veoma poučnih priča i pjesama koje su sastavni dio ove knjige.Isto tako, pisac za vrijeme pandemije nije zaboravio rodbinu, prijatelje i komšije, šaljući time jasnu poruku, posebno u današnjem vaktu, da ne smije biti nikakavih prepreka u održavnju rodbinskih, komšijskih i prijateljskih odnosa.Knjiga “Ramazanski dnevnik”, prati stanje vjerničkih duša tokom mjeseca ramazana, okovanih pandemijom i “zatvorom”, ali ljubav prema Bogu i dobrim djelima, razbila je epidemiološke okove i snažno hrlila ka novoj nadi a to je povratak Uzvišenom Bogu i novim životnim uspjesima!” iz recenzije profesora Saudina Cokoje

 

 

 

Danas je mubarek petak, 24. april 2020./1. ramazan 1441. Prvi je sehur u ovom mubarek ramazanu. Zaista se duša ovoga poželjela i danas se posebno osjećam. Kao da nisam isti insan od prije dva dana. Tužan sam jer sam nakon sehura sabah morao klanjati kući. Posebno smo se radovali ramazanu, jer jedino bi tada naš mesdžid oživio i na razglasu se puštao ezan. Osim ramazana, tu bi se jedino držala mektebska nastava, ponedjeljkom bi dolazio Elvir ef. Tolja. Naravno, još bi se samo otvarala kada je dženaza nekome. Mi pripadamo džematu Kasapovići, ali se nadam da ćemo se, ako Bog da, za nekoliko godina osamostaliti.

 

Mubarek petak je osvanuo, sedmični bajram koji već šesti zaredom ne može biti klanjan. Prenos džuma-namaza bio je na Hayat TV i predvodio ga je reisul-ulema Husein ef. Kavazović u Gazi Husrev-begovoj džamiji. Dobri efendija je govorio o ramazanu, milosti, nagradi i o aktualnoj situaciji, pandemiji koronavirusa.

 

Danas je, hvala Bogu, bolje stanje. Statistički podaci govore: Zaraženih: 1.388 Umrlih: 54

 

Kažu da je danas u BiH samo dvoje pozitivno na koronavirus. Hvala Allahu, stanje se popravlja. Danas je ukinut i policijski sat koji je od 21.marta 2020. godine bio u periodu od 20:00-05:00. Dan je bio prelijep, sunce je krasilo svaki dio najljepšeg sela na svijetu. Današnji dan sam proveo učeći Kur’an, klanjajući i čitajući knjigu “Namaz radost oka moga”. Napisao sam tekst kojeg sam potom objavio na Facebooku:

 

Da sam ptica da na džamijski prag sletim,

 

da ne gledam prenos džuma-namaza,

 

već da mu prisustvujem.

 

Da sam ptica bar pola sahata,

 

da odletim do džamijskih vrata.

 

Pa da od efendije hutbu slušam,

 

svaki novi petak je slabija duša.

 

Može li ovaj grešni rob,

 

da bude grešna ptica?

 

Da sa vrela abdest uzme,

 

bar sa prozora džumi prisustvuje?

 

 

Tužno je srce bez džamije i džume, ali nadam se Allahovoj milosti da će ovo brzo proći. Najveća radost djeci su ramazanske lepine, pitice ili ramazanije, zavisi kako ko zove. Večeras se iz stare dobre pekare Aščić njihov miris širio dragim selom.Mnoge generacije su ramazane čekale iz ove pekare, jer pekar Šaćir je najbolji pekar, pitajte dijete koje kod želite. Jutros sam dao intervju za novine Oslobođenje, novinaru Mirzi Dajiću, koji je prvi novinar koji je radio intervju sa mnom. Mnogo sam mu zahvalan na tome.

 

Miris mamine kuhinje se širio u prediftarsko vrijeme. To je miris uz koji sam odrastao. Babo je išao u prodavnicu, kupio je voća. Svi smo čekali Adisov ezan. Iftario sam se hurmom i čašom vode, klanjali smo akšam pa poslije počeli jesti jela koje je moja mama Mirnesa spremila.Molim Allaha da nagradi moje roditelje koji svaki ramazan čine da uživamo u svemu. Allahov Poslanik prilikom iftara bi izgovarao sljedeću dovu:

 

“Nestalo je žeđi, žile su se nakvasile, a nagrada je osigurana,

 

inšallah.” Učenje ove dove zabilježio je Imam Ebu Davud, od Ibn Omera, r.a.

 

Popismo iftarsku kahvu i krenusmo obaviti jaciju i osam rekata teravih-namaza. “Naše kuće su naše džamijeˮ, reče efendija. Allahu dragi, osjećam se kao u itikafu, hvala Ti na Tvojoj milosti.

 

“Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!” (Ali Imran,173. ajet).

 

Allahimanet, dobri moj prijatelju.

 

Tvoj Semir

 

 

 

“Stranice ove knjige svjedoče o velikoj predanosti njihovog potpisnika bez koje je teško ostati ustrajan i privesti kraju bilo koji posao, ma kako se jednostavnim i lahkim činio. Autor je ostao posvećen zadatku koji je pred sebe postavio, a to je bilježenje iskustava, promišljanja i nedoumica tokom mjeseca ramazana u uslovima pandemije s ciljem da budu zalog koji će budućim generacijama svjedočiti o iskušenjima koja je ona sa sobom donijela. U retke ove knjige autor pretače svoje najiskrenije nepatvorene misli i osjećanja, a detalji koje na svakodnevnoj osnovi zapaža i na koje nas u Dnevniku biranim riječima i emocijama protkanim izrazima podsjeća svjedoče o lijepim navikama i običajima, kao što su zajednički iftari, sijela i mevludi, koji se inače mjesecom ramazanom praktikuju na našim prostorima, ali su tokom ovog pandemijom obilježenog mjeseca posta bili ograničeni ili u potpunosti onemogućeni, što je usud zbog kojeg autor žali i nad kojim lamentira.

 

Kako sadržaj ne bi bio monoton, kakva štiva ovog tipa znaju biti, autor interveniše povremenim uvođenjem prigodnih stihova, sekvenci iz zanimljivih pripovijedanja te priloga i svjedočenja kojima otima od zaborava i neka zbivanja iz naše bolne i ne tako davne prošlosti, što ga sve skupa čini interesantnim i svakako preporučljivim za objavljivanje i čitanje.” iz recenzije 

 

doc. dr. Amrudina Hajrića

 

 

 

Selam, prijatelju moj.

 

Zaspao sam učeći prvi džuz Kur’ana. Probudila me je mama na sehur. Uvijek je tako radila, spremi i servira sve, samo nas pozove da jedemo, Allah je nagradio. Brat Kemal voli da kuha, tako da on sada često mami pomaže oko spremanja i serviranja hrane, Allah ih volio.Posebna je radost čuti ezan za sabah-namaz, pogotovo u mom selu gdje je to samo za vrijeme ramazana. Boli me što ne moguu džamiji da klanjam, boli još više kad znam da to mogu samo u vrijeme ramazana. Svaka džamija je lijepa, ali moj mali mesdžid koji živi mjesec dana u vrijeme ramazana je najljepši. Već danas prije podne vijesti nisu bile baš najbolje, podaci govore da je u zadnjih 24 sata u našoj zemlji 966 novozaraženih dok je 80 umrlih. Allahu, popravi naše stanje. Amin. Ustao sam prije podne, učio Kur’an, i otišao do džamije na svoju odgovornost.Poželio sam se mirisa. Poslije podne-namaza, čitao sam knjigu “Budi zahvalan svome Gospodaru” od Aida el-Karnija. Bilo je baš hladno, kao da se decembar ušunjao u april. Na svojoj sam stranici sam poslije sehura objavio:

 

***

 

Rekao sam Lejli da spava, ja ću da je probudim na sehur. Čuo sam njen glas kako me zove, okrenuo sam se, vidio da je sehur serviran.

 

“I ti bi mene probudio na sehur, spavalice?”

 

Zaista je blagodat imati hairli ženu.Klanjali smo, iftarili se. Nakon iftara kojeg je majka spremila, Allah je nagradio, gledali smo ramazanski program na Hayat TV.I tako radimo već godinama.

 

“…Ali, njegov ramazanski dnevnik nije dnevnik straha, to je dnevnik ljubavi, nade i čežnje koje ne pristaju nikom bolje nego li mladim godinama jednog čovjeka. Svaku stranicu svoga dnevnika on počinje riječima “Selam, prijatelju”, kao da se time obraća nekom budućem sebi, ali svakako, on se obraća svakom onom koji će u ovoj ili za 100 godina čitati njegov dnevnik u okolnostima koje mi ne možemo ni pretpostaviti niti ih zamisliti kakve će biti. Semir Krnjić piše dušom, njegova tinta je ljubav, njegova hartija je čežnja, a korice njegovog dnevnika su nada. Između svakog napisanog reda i između svakog slova u redu provejava miris ramazana.

 

Ovaj dnevnik doima se u trenutku dok traje priprema za njegovo štampanje velikim i važnim, jer je on podsjetnik i vjerni prikaz jednog individulanog al i kolektivnog doživljaja ramazana.On će nakon protoka vremena doimati još većim i važnijim, jer ćemo, čitajući moći porediti minuli ramazan (sa svim njegovim okolnostima koje su ga pratile) sa ramazanom u kojem ga budemo čitali. Ovaj dnevnik će nam pomoći u nastojanju koje za svakog treba biti prioritetno: doživjeti a ne preživjeti ramazan.”

 

Piše u recenziji koju je napisao Edin ef. Memić.

 

Akos.ba