Vjersko znanje vs. pretencioznog znanja

Učenjaci islama su iznad svega cijenili znanje o vjeri. Ovo vrijedi i za velike imame poput Ebu Hanife, Malika, eš-Šafije i Ahmed b. Hanbela.

U isto vrijeme, njihovo poštovanje je bilo zasnovano na vrijednosti što su znali da se vjersko znanje kod ljudi očituje na njihovoj vjeri i djelovanju, i to ih je dovelo do toga da preziru pitanja koja nisu imala praktičnu vrijednost i koja su korištena samo da pokažu erudiciju ili da se uključe u javnu raspravu.
Dobar primjer za to je imam Malik. On je bio izuzetno skroman u potrazi za znanjem i prihvatao ga je iz bilo kojeg pouzdanog izvora. On nijednu osobu nije smatrao beznačajnom kako bi ga nečemu podučila. Bio je spreman da uči od svojih vlastitih učenika i nekad je mijenjao svoje mišljenje o nekim pitanjima zbog onoga što su ga oni naučili. To je bio njegov način da bez oklijevanja prihvati istinu kad bi do njega došla. Ovo je način istinski velikih učenjaka. Oni nikada nisu oklijevali da povećaju svoje znanje preko znanja drugih. Oni nisu sumnjali u vjerodostojnost nečega samo zato što je neko drugi prije njih saznao.

Uprkos strasti za znanjem, Malik nije volio da se bavi pitanjima o teškim i suvišnim stvarima koje nisu imale nikakvu važnost za vjeru ljudi ili njihov dunjalučki život. Jedan poznati primjer je kada je jedan muškarac došao u njegovu halku i proučio ajet: Milostivi, koji se nad Aršim uzdigao. (Taha, 5) Onda ga je upitao: “Kako se On to uzdigao?” Malik je dotakao zglobovima ruke glavu i oblio ga je znoj kao da ima groznicu. Onda je kazao: “Uzdignuće nije nepoznato, njegov način i kakvoća su nam nepoznati. Obavezno je vjerovati u to, a raspitivati se o tome je novotarija. I ja upravo smatram da je to tvoj cilj.” Onda je naredio čovjeku da ode iz njegove halke.
Moguće je da reputacija ovog čovjeka bila poznata i da je Malik znao nešto loše o njegovim postupcima te se prema njemu na taj način ponašao. Nikada ne bi bio tako grub s osobom koja je zbunjena i iskreno željela da nauči, bez obzira kakvo je pitanje.
Korisno vjersko znanje nas približava Allahu. Može nas učiniti pobožnijim, skromnijim, iskrenijim i voditi nas da djelujemo na načine koji će zadovoljiti našeg Gospodara. Isto tako, korisno dunjalučko znanje omogućuje nam da živimo svoje živote i ispunimo naše materijalne potrebe. U tom smislu, Malik je dao sljedeći savjet: Gledajte na ono što vam koristi danju i noću i okupirajte se s tim.
El- Vakidi je opisao Malikove halke na sljedeći način: To je bilo, poštovanja dostojno, mirno okupljanje. Malik je bio dostojanstven i slavan čovjek. On se nikada nije razmetao u govoru, uvijek je bio staložen u svojoj halci. Ljudi nisu podizali svoje glasove. U halku bi došao stranac i postavio pitanje o hadisu i njegov odgovor je bio isključivo o hadisu o kojem je upitan.
Isti slučaj je sa Malikovim učenikom Muhammed b. Idris eš-Šafijom. On je bio posvećen vjerskom znanju iznad svega. Istovremeno, on je jako malo mario za trivijalna pitanja i debate za vlastito dobro.
Što se tiče njegovog općeg stava prema znanju, znao je reći: “Nema ništa vrijednije, nakon obavljanja farzova, od traženja znanja” Pa je upitan: ‘Pa ni borba na Allahovom putu?’ Rekao je: “Ni borba na Allahovom putu!”
Ibn ‘Ujejne navodi da je eš-Šafi kazao: “Nikome na Zemlji nije dato ništa bolje od poslanstva. A najveća stvar koju neko može dobiti jeste znanje i razumijevanje vjere”.

Eš- Šafi je kazao da nas potraga za vjerskim znanjem dovodi do razumijevanja onoga sa čim su poslanici dolazili.
Iako je znanje velika čast i ima najveću vrijednost, ono se ne smije koristiti u jurenju slave i priznanja. Er-Rabi b. Sulejman el-Muradi, glavni eš-Šafijin učenik, prenosi da je njegov učitelj kazao: “Licemjerstvo u stjecanju znanja umrtvljuje srce i rađa pakost i zlobu”.

Eš-Šafi je mrzio da ljudi pokazuju svoje znanje, kao što je i mrzio neprestane javne rasprave u koje su se učenici upuštali, gdje je glavna briga svakog učenika bila da prevlada protivnika.
Svadljiva i lukava pitanja su često bila predmetom rasprave u mnogim halkama. Besmislenost većine ovih pitanja uznemiravala je eš-Šafiju što ga je navelo da kaže: “Omalovažava znanje raspravljanje sa svakim ko vam dođe sa argumentom. Nemojte se svađati sa svakim ko vam dođe da bi se s vama svađao”.
Postoji mnogo pitanja koje učenici jednostavno trebaju izbjegavati. Ona nisu vrijedna vremena i truda.

Ebu Sevr je jednom predložio eš-Šafiji da napiše knjigu o irdžau, devijantnom stavu da kada ljudi imaju vjeru, njihovi grijesi im ne mogu naštetiti na onom svijetu. Eš-Šafi je kazao: “Okani se toga”.
Neiskusni učenici vole postavljati hipotetička pitanja, ali postoji samo nekoliko istinskih fakiha kojima je poduhvat rješavanje ovih pitanja, uprkos, ili zbog, njihovog dalekog većeg znanja ili razumijevanja.
Zaista, eš-Šafija je imao više od dovoljno znanja da se hvata u koštac s ovim pitanjima, ali on je jednostavno odlučio da to ne učini. On je kazao: “Da sam želio, mogao sam napisati knjigu o svakom drugačijem stavu. Međutim, dogmatska teologija nije moja briga, i ja ne želim biti povezan s bilo kojim njenim dijelom”.
Učenjaci imaju uzvišen položaj u kojem nema prostora svađama i raspravama. Da se eš-Šafija okupirao takvim stvarima on nikada ne bi mogao napisati značajna dijela poput er-Risale i el-Umm.
Eš-Šafi je bio spreman da raspravlja o pitanjima kada su to okolnosti zahtijevale. On bi u takvim slučajevima ograničio sebe da kaže samo ono što je neophodno da bi pojasnio stvar o kojoj se govori.

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Autor: Selman el-Auda

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba