Vjerski običaji Bosnjaka: Izgradnja kuće i useljenje

Obaveza čišćenja i lične higijene kod muslimana, posebno kod izvršavanja nekih određenih osnovnih vjerskih dužnosti (namaz, post, prihvatanje i učenje Kur’ana i drugo) imala je presudan utjecaj na stvaranje realno mogućih uvjeta islamskog življenja. Pojedini običaji i sklonosti, naslijeđeni i oni s islamom prihvaćeni, kao što su: naglašeno postavljen i uporno održavan domaćinski i materinski poziv muslimanske žene, njezino bavljenje u kući i domaćinstvu, stoljetna patrijarhalnost islamske porodice, urođena ljubav prema prirodi i drugo, upućivali su i motivisali na sva moguća obogaćenja nužnih oblika i sadržaja takvog življenja u datim uvjetima.

Građeni su hamami za pranje i kupanje, abdesthane za uzimanje abdesta i pranje posuđa, zahodi i dr. To je bila i redovna pojava u muslimanskim kućama i u gradovima i u selima. Hamami (ili hamamdžici) su se gradili skoro u svim sobama u kući. To je potrajalo sve dok se nisu počele masovno graditi komforne kuće sa modernim kupatilima, uvedenom vodom i kanalizacijom u njima.

Muslimanska domaćinstva, u gradu i selu, većinom su imali redovno dvije avlije:

mušku avliju u kojoj su smještene gospodarske zgrade i svi pripadajući sadržaji, kao što su: hambari, koševi, ahari, kolare (nadstrešnice za vozila i ostala poljska oruđa), drvarnici, kokošinjci i dr.;

– žensku avliju, a to je zasebno ograđeni prostor neposredno oko kuće, u kojoj se nalaze: mutvak, česma ili bunar, zahod (ukoliko nije u sastavu kuće) i dr.

Ženske avlije su obično popločane ili kaldrmisane, ali redovno pune ljetnog cvijeća, s ponekom plemenitom -voćkom, odrinom loze i si. Nisu rijetki slučajevi da su u sastavu ženskih avlija, negdje u kraju ili zasebno izdvojeni, i komaluci (kovanluci) i dr. U ženske avlije ne ulazi stoka, psi, perad i neke druge životinje koje se drže i gaje u domaćinstvu.⁴⁰

Potrebno je ovdje reći nešto o osnovnim karakteristikama stare muslimanske kuće u građevinskom smislu i njenoj funkcionalnosti stanovanja. I ovdje ćemo se poslužiti onim što je Hangi rekao na str. 52. do 57. svoje knjige “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini”, i to u skraćenoj verziji. Evo šta on kaže:

“Kuće su naših muslimana skoro uvijek četverouglate zgrade te su izvana i iznutra bijelo okrečene i vrlo čiste. Skoro su sve te kuće, po gradovima i selima, na jedan boj. Donji boj je pretežno od kamena, dok je gornji skoro uvijek od drveta, a zidovi od ćerpiča (Riegelneald). Starinske su kuće bosanske, napose muslimanske, u prizemlju nešto manje, a boj im je širi i dulji. U prizemlju se stanuje zimi, a na boju Ijeti. Dok je prizemlje nedovoljno osvijetljeno i sa malo prozora, dotle je boj sa mnogo prozora i neobično pun svjetla.

Iz prizemlja vode u prvi boj obično uski i strmi basamci, a pokraj basamaka je drvena perda sa izrezukanim daščicama. U svakoj većoj i ljepšoj muslimanskoj kući uz basamake se dolazi u široko predsoblje, raznih oblika, odakle u sve sobe na boju vode posebna vrata (To su divanhane bar s jednim isturenim ćoškom i sobe se zagrijavaju većinom zemljanim furunama s lončićima, koje se lože iz divanhane – napomena pisca).

Kako naši muslimani vrlo ljube prirodu, ne paze mnogo da su im kuće na drumu i da se redaju jedna do druge, kao šio je to u modernim zapadnoevropskim gradovima, nego oni grade kuće ponajviše uz rijeke i potoke, po gorskim obroncima i drugim zgodnim mjestima, odakle se pruža lijep vidik na sve strane.

Na kućama se koče visoki i strmi krovovi. U krajevima (gdje ima šume, kuće su pokrivene daskom, a tamo gdje nema šume, napose u Hercegovini, kuće se pokrivaju kamenim pločama, a u novije doba opekama.

Bogatiji ljudi često imaju i po dvije kuće za stanovanje. U jednoj kući, koja se zove selamluk ili ahar, stanuje domaćin sam i u njoj prima svoje goste. U drugoj kući stanuje obitelj, a zove se harem ili haremluk. Siromašniji musliman prima gosta i prijatelja u istoj kući u kojoj mu je i obitelj, ali u posebnoj, za to već određenoj sobi. U nekim aharima stanuje domaćin u prvom boju, dočim su mu dolje, u ‘podrumu’, konji i goveda.”

Prilikom ulaska u muslimansku kuću obavezno se skidala obuća. Tako se i danas radi. Sve prostorije u muslimanskoj kući, bilo to u gradu ili na selu, po pravilu su zastrte ćilimima, ponjavama, hasurama i slično, zavisno od imovinskog stanja i običaja življenja, kao i vrsta kućne radinosti u pojedinim našim krajevima.

Postoje razni običaji koji se odnose na izgradnju kuće, kako vjerski tako i oni narodni. O useljenju u kuću, također. Prije nego opišemo neke vjerske običaje o tome, iznijet ćemo bar samo jedan koji je istovremeno i narodni, a to je solidarnost i priskakanje u pomoć komšiji, rodbini i drugim, bez obzira na vjersku pripadnost, prilikom izgradnje kuće. Običaj je da se za pojedine teške poslove na podizanju kuće organizuju dobrovoljne radne akcije i mobe. Na selu je bio običaj da se onome ko pravi kuću pomoć pruža i u samoj japiji za kuću i drugim oblicima pomoći.’⁴¹⁾

 Prije nego se temelji kuće postave, na četiri ćoška se, po običaju u nekim našim krajevima, postave četiri kamenčića na kojima je, pojedinačno, proučeno 36. poglavlje Kur’ana (sura Ja-Sin). Kod postavljanja temelja za kuću običaj je u pojedinim našim krajevima da se zakolje kurban (obično ovan). Tom činu često prisustvuje, na poziv domaćina, mjesni ili mahalski imam koji bi klanjao dva rekata namaza i proučio dovu za sretnu izgradnju. Samu terminologiju izraza “kurban” na (cmelju kuće su “balkanski hrišćani ranije bili preuzeli” i taj izraz “skoro svi balkanski narodi upotrebljavaju za žrtvu pri zidanju i žrtvu pokojnicima” (dr. Edmund Schneweis).⁴²⁾

Klanje kurbana “na temelj” u nas se običava i prilikom izgradnje poslovnih i gospodarskih zgrada. Tako je, naprimjer, neki obrtnik u šeherskoj čaršiji u Banjoj Luci 14. aprila 1985. godine upriličio dovu na temeljima svoje pekare u izgradnji. Tom prilikom zaklan je kurban uz donošenje tekbira, zatim je uslijedilo učenje sura iz Kur’ana i na kraju proučena je prigodna dova. Sve su to obavila čak peterica imama iz Banje Luke (Preporod, god. XVI, broj 13/357, sli. 9, od 1. jula 1985. godine).

Pored navedenih slučajeva u kojima se po islamskim običajima kolje kurban, a to je izvan Kurban-bajrama, u kome

je klanje kurbana za muslimane drugostepena islamska dužnost, potrebno je navesti još neke slučajeve u kojima se to običava. To su: prilikom rođenja djeteta; povodom nadijevanja imena novorođenčetu po islamskim običajima; kod obavljanja sunnetluka (što je ranije spomenuto); na temeljima na kojima se podiže nova džamija i nekim drugim prilikama. U svim navedenim slučajevima kurbani se kolju po islamskim obredima, a od njihovog mesa pripremaju se objedi za rodbinu, komšije i prijatelje. U nekim našim krajevima vodi se briga da se u navedenim slučajevima od kurbanskog mesa pripremaju objedi i postavljaju sofre za siromašne i nezbrinute osobe, što se izuzetno uklapa u islamski adab.

U nekim našim krajevima običaj je da se u navedenim slučajevima priređuju i mevludi.

Kadaje riječ o klanju kurbana koji nije uvjetovan i vezan za Kurban-bajram, ovdje čemo navesti jedan običaj po kojem se ponegdje u nas kurban kolje još u nekim slučajevima. Nijedan od njih dva koje čemo navesti ne uklapa se u obavezni i redovni kurban, o kojem će biti posebno govora kada se bude govorilo o Kurban-bajramu, niti u kurban koji je hodočasnik, pored redovnog kurbana, dužan zaklati u određenim slučajevima za vrijeme obavljanja hadža (Kur’an, II: 196). To su zavjetni kurban i kurban na murad.

Ima slučajeva kada se neko zavjetuje da će, naprimjer, zaklati kurban ako mu se ispuni određena želja, ili ako mu se lijepo završi neki započeti posao i si. Ako se dogodi da se zavjetniku želja ispuni, on tada zakolje kurban i sve meso i kožu od takvog kurbana podijeli siromašnim osobama. To je kurban za tzv. nezr.

Ima i takvih slučajeva u nas da ljudi, kada im je neko od članova uže porodice jako bolestan i kada je sve što su poduzeli da se bolesnik izliječi i ozdravi ostalo bez uspjeha, u slučajevima kada ljekari, kako se to u narodu kaže, “dignu ruke” od bolesnika, kolju kurban za “od dva dermanajedan”, što će reći “ili hajirli život, ili hajirli smrt”. I u ovom slučaju se od zaklanog kurbana ne ostavlja ništa za svoje potrebe, nego se sve podijeli siromašnim, a sevab od toga namjenjuje se u navedenu svrhu. Cesto ljudi kurbane iz navedene kategorije kolju kod nekog turbeta ili nekog drugog zijeret- gaha. To je tzv. kurban na murad.

Sada ćemo navesti jedan stari, više narodni običaj kod izgradnje kuće, a to je tzv. “vikanje na sljeme” (u Sarajevu se to kaže “na rogove”).

Kada majstori počnu dizati i postavljati krovnu konstrukciju na kući i postavljati krov, jedan od njih počne s krova vikati na sljeme i tako radi sve dok se krov ne završi i kuća pokrije. Na sljeme se majstorima donose razni darovi, i najčešće: košulje, peškiri, mahrame, komadi raznog platna i si. Darove najviše donose komšije do kojih se čuje vikanje s krova, zatim rodbina domaćina i njihovi prijatelji. Majstorima na sljeme svoj dar daje najprije domaćin kuće, a onda ostali. Sve primljene darove majstori vješaju i njime kite krov. Za sve vrijeme kao i poslije prijema svakog poklona, jedan od majstora naglas viče i blagosilja darovaoca i zahvaljuje mu se na primljenom poklonu.