Učiteljica Sanja Bajić, dobitnica priznanja “Šampion inkluzije”: U učionici su svi jednaki

 Sanja Bajić, učiteljica u naselju Bočac u Osnovnoj školi “Vojislav Ilić” nedavno je proglašena jednim od “Šampiona inkluzije” u Bosni i Hercegovini, a ovo priznanje za zalaganje u radu sa djecom sa posebnim potrebama dodjelili su joj UNICEF i Delegacija EU u BiH.

U razgovoru sa ekipom Anadolu Agency (AA) u osnovnoj školi u Bočcu, Sanja Bajić istakla je da je za uključivanje djece sa posebnim potrebama u nastavu potrebno dodatno pripremanje, usavršavanjem, kao i dodatan rad nastavnika, učitelja i svih drugih počevši od pedagoške službe. U školi u kojoj radi, osim učitelja i nastavnika, u ovaj proces uključeni su i sekretar škole, računovođa, bibliotekar i pomoćno osoblje.

“Sve moje kolege koje imaju dodir, odnosno rade sa djecom sa posebnim potrebama, jednako zaslužuju to priznanje kao i ja. To je zaista jedan specifičan rad. Svako dijete je posebno na svoj način. Sva djeca koja pohađaju našu školu po redovnom planu i programu su različita, a naročito djeca koja imaju neke poteškoće u razvoju. Tako da je to zaista jedan obiman posao, obimna priprema i neophodno je stalno usavršavanje nastavnika, tako da svi mogu to reći za sve nastavnike i učitelje koji rade u našoj školi i imaju u odjeljenju dijete sa posebnim potrebama, da zaista taj posao rade svjesno i savjesno”, kazala je Sanja Bajić i dodala da diplomu koju je dobila smatra diplomom svih radnih kolega.

Obzirom da se preko 30 “Šampiona inkluzije” koji su nagrađeni u BiH nisu mogli sami nominovati za ovu titulu, ovu učiteljicu priznanje je iznenadilo, a sada joj predstavlja podsticaj za dalji rad i putokaz da je na dobrom putu.

Prema njenim riječima, porazan je podatak da u Bosni i Hercegovini 40 odsto stanovništva ne želi da njihova djeca budu u istom razredu s djecom koja imaju poteškoće u razvoju.

“Što se tiče djece sa poteškoćama u razvoju, njima svakako dobro donosi što borave sa djecom koja nemaju poteškoće i mogu da, u zavisnosti od poteškoće koje imaju, rade sve ili većinu aktivnosti koje obavljaju ostali učenici”, istakla je ona.

Kaže da, pošto su svi različiti, u takvim slučajevima ni dijete koje ima poteškoće u razvoju ne treba ni jednog momenta da se osjeća različitijim od ostalih.

“U učionici su svi jednaki i svi rade onoliko koliko mogu po svojim mogućnostima i kad otprilike razmišljamo u tom smjeru, onda to i nije toliko teško”, rekla je ona.

Sanja Bajić već deset godina radi u Osnovnoj školi “Vojislav Ilić”, koja osim glavnog objekta u Krupi na Vrbasu ima još četiti područne škole. Trenutno ova učiteljica radi sa deset mališana koji pohađaju prvi, drugi i treći razred. Za rad sa različitim razredima kaže da je najneophodnija dobra i obimna priprema prije početka časa kako bi se čas mogao održati.

“Rad s djecom je zaista iscrpan i zahtijeva lično i profesonalno davanje i vječito usavršavanje”, kaže ona.

Na pitanje da li je lakše raditi u seoskim ili gradskim sredinama, istakla je da sve nosi svoju težinu i da se učitelji susreću ra različitim problemima jer je izuzetno dinamično raditi sa učenicima različitih razreda, ali i u gradskim sredinama gdje je u razredima mnogo više učenika. Za rad u seoskim sredinama, ona je istakla da je tu i dalje “učitelj neko ko je autoritet i da dijete usvaja bez problema ono što učitelj sugeriše”.

“Sa roditeljima radimo na tome da naš odnos bude što bolji, jer je neophodan da bismo imali dobre učenike i nastavu koja ide redovnim tokom bez problema”, rekla je ona i dodala da je ponekad neophodno edukovati i roditelje da bi se postigle neke promjene.

Govoreći o procesu obrazovanja u današnjem vremenu, Sanja Bajić je istakla da na početku djetinjstva djeca moraju da usvajaju i radne navike.

“Moje mišljenje je da roditelji treba da njeguju radne navike učenika, da je to jedan od uslova da školovanje bude što lakše svima nama. Osim toga, i da razgovaraju sa djecom o bilo kojim problemima, da to bude drugarski razgovor gdje se djeca mogu povjeriti bez bojazni da će biti kritikovani, da mogu povjeriti roditeljima svoje probleme, jer njima i sitnica može biti problem”, rekla je ona.

Roditeljima je savjetovala i da redovno dolaze u školu redovno, jer su ključni povjerenje djece u roditelje i roditelja u učitelje, a razgovorom se može postići mnogo toga.

“Što se tiče samog učenja, dijete koje nema radne navike, ne zna šta treba da radi. Kada dođu u školu oni koji su navikli da rade, koji imaju radnu naviku, počev od igračaka da ih spreme, pa kasnije kada krenu u školu da pišu samostalno zadaću uz konsultacije i sugestije roditelja, oni već kada dođu u učionicu znaju šta treba da rade, ako im nije jasno, pitaju, dok djeca koja nemaju radnu naviku, njima je nejasno zašto tu sjede. Treba im detaljno obasniti šta treba uraditi, jako im je pažnja smanjena i nemaju razvijenu naviku da uče i njima je to gubljenje vremena, mada ništa drugo neće raditi ni ovako, ali gledaće lijevo, desno, kroz prozor, pitati mogu li vani i slično”, kaže ona.

Naglasila je da je uz razgovor i povjerenje, empatija najbitnija kao i saradnja sa školom, a potrebno je i voditi računa o navikama djece, o trajanju igre.

“Ako nemaju ograničenja nije ni čudno što počinju da zastranjuju. Mora se znati kada je igra, kada je učenje i to onda ide svojim tokom”, dodala je ona.