Ubijte me, a Ahmiće mi ne dirajte

Tko se usudi ranu mi dirati
Kad ona zacijelila još nije?
Tko to pjeva moje Ahmiće
I još mi se u lice smije?

Rana koju imam
Nikada zacijeliti neće.
Nikada!
A i kako će
Kad još ima onih
Koji krv moju mirišu
Što je prolivena
U mome ognjištu.
Pa kako da zacijeli
Kad mi mrtvu krv
Piju oni što bi sada
S Bošnjaka preživjelih
Kožu živu satirali.

Ta rana ne zacjeliva.
Ona ostaje rana dovijeka.
Ona se ne zaboravlja.
Zaborav briše ranu
I ona više ne boli.
Rana Ahmića otvara se
Svakog novog proljeća.
I dok je proljeća
Ostat će rana stoljećima.

Ne dirajte mi Ahmiće.
Mene uzmite,
Ali Ahmiće ostavite.
Ne dirajte zemlju
Krvlju natopljenu,
Ne dirajte u jauke njene
Što sada odzvanjaju,
Ne dirajte moju braću
Što pod zemljom leže.
Ne dirajte ih!
Oni ne mogu da bježe.

Mene uzmite.
Ubijte mene!
Samo Ahmiće ne dirajte.
Tu djeca mala
U mezarima leže.
Tu je zločin napravljen.
Tu se suza sliježe.

Tu su oni što legije su prošli
U sabah zoru s noževima došli.
Poklali sve živo što su mogli,
Što se micalo, dok nisu izmogli.

Srušili munaru uspravnu k’o prut,
Palili su kuće, krvlju obojali put.
Za jecaje dječje nisu marili.
Samo su ubijali, klali i palili.

I još sada pjesmom ih zovu
Ići, mići, Ahmići,
I naslađuju se tuđoj muci,
Sve dragi i predragi ljudi
Što bi sada isto uradili
I opet genocid ponovili.

Ahhh! Nek uzmu srce ovo,
Samo nek’ ne diraju selo malo
U kojem su i džamiju rušili
I munaru na nju srušili.

Još kroz Ahmiće bol i tuga hoda.
Zar nije stid tog ljudskog roda
Za dječje oči koje zatvoriše
Kad ih noževima oštrim izbodoše?

Nemojte mi moje Ahmiće dirati,
Nemojte mi tako rane vidati.
Nemojte mi na muku pristajati.
Nemojte više mrtve skrnaviti.

Moj život uzmite,
A Ahmiće pustite.
Umjesto da im se poklonite
Vi još genocid osporavate
I svoje satire tu pravite
I svi dragi i predragi navalite
I moje Ahmiće skrnavite.

A kao rat stao,
A ja nisam znao
Da su ga nastavili oni
Što im mir ne godi
Što se krvlju hrane,
Što sjeckaju i skrnave,
Što mrmljaju i viču,
Što k’o bikovi riču,
Što su glave sjekli,
Što su mrtve pekli,
Što k’o biva vole,
Što u riječima sole,
Što se naslađuju
Kad ljudski rod zagađuju.

Sudit će vam se nek’ znate
I pravda Božja stići će
Svakog zulumćara
Jer, mazlumova dova
Se ne odbija.
Ona je upućena
Da po pravdi Boga
Bude dosuđena.

Nemojte mi Ahmiće dirati
Ako mogu birati,
Pa njih ostavite,
A moju glavu uzmite
Jer, za jednu glavu
Bol nije velika
Kolika je bol
U Ahmićima potekla.

Mene uzmite!
Mene ubijte!
Ahmiće moje ne dirajte!

Autor: Admir Muhić