Tuzanka čija se ljepota mjerila zlatom 

Rani sabah. Tuška varoš se prvim zracima ozeblog sunca lagano budi. Mirisi nadaleko poznatih bureka već se šire uskim sokacima.
Dedo, udobno smješten u svoju pohabanu stolicu ispija fildžan kahve ispred tek otvorenog dućana.

Selam Vam delije, kuda ovako rano?
– Alejkumu selam dedo, tražimo prvi bunar u Tuzima.
Vremešni starac uz pomoć izrezbarenog štapa ustade na svoje noge i povika:
”Mujo, Mujo, preuzmi ti rabotu jutros, stigli musafiri, odosmo do Bademinog bunara.”
Koračajući ostacima kaldrme ka Slameničkoj mahali, gdje prisustvo preostalih građevina svjedoči o duhu nekih prošlih vremena, dedo Dževdet, vidno uzbuđen, započinje hikaju o bunaru.

Badema Balja Mušinović, ćerka pekara Zejnela i majke Bademe, rodom Orahovac iz Vladana.
Pisani i do unazad par decenija živi svjedoci govore da je bila nemjerljive ljepote. Ostala je neostvarena želja mnogih mladića tog vremena a njenoj ljepoti divili su se čak i u Carigradu.
Rođena je kao četvrta ćerka u porodici i po tadašnjem običaju daje joj se ime majke, da bi potomci nakon nje bili muškarci. Tako je i bilo, nakon Bademe, porodica Mušinović dobija dva sina.
Godine 1908. mjesto prvog čovjeka Tuške varoši po službenoj dužnosti dodijeljeno je Ćazim Beg Diriku, slavnom turskom komandantu koji je prije Tuzi bio guverner u više turskih gradova.

Upamćen je kao čovjek koji je dao ogroman doprinos stvaranju moderne turske države a već u prvoj godini boravka u Tuzima izgradio je školu i dzamiju koja postoji i danas, a nosi njegovo ime.

I do Ćazim Beg Dirika je ubrzo stigla priča o lijepoj Tuzanki na koju svakako ni on nije mogao ostati ravnodušan. Odlučuje da posjeti porodični dom Mušinovića i zatraži Bademinu ruku za svog najdražeg oficira.
Otac Zejnel, počastvovan posjetom tako uglednog čovjeka njegovom domu, zahvalivši mu se na dolasku, svoju odluku saopšti riječima:
”Poštovani Beže, Badema je moja miljenica i ovo trošno srce ne bi podnijelo ispratiti je u tuđinu i provesti starost a ne gledati je u ovoj čaršiji.”

Vidno razočaran, Ćazim Beg nije htio odustati tek tako i mimo svih propisa odluči po drugi put zakucati na vrata Mušinovića.
Ovog puta, ocu ponudi onoliko zlata kolika je Bademina težina, samo da je uda za svog oficira. Ponosni otac i ovog puta odluči da odbije prosce.

Vrijeme je prolazilo a Ćazim Beg je i dalje tragao za načinom kako osvojiti ruku prelijepe Bademe.
Jedne majske večeri, zajedno sa svojim oficirom, nenajavljen se pojavi u avliji Bademinog doma.
Svjestan da im je ovo poslednja prilika, po treći put se obrati ocu:
”Poštovani Zejnel, ukoliko daš ruku svoje Bademe za mog oficira, obećavam ti da će svoje porodično gnijezdo zasnovati baš u Tuzima i ostati da žive ovdje.

Takođe, u njenu čast napraviću prvi bunar u varoši i time riješiti problem vodosnadbijevanja čitavog kraja.”
Zejnel, uvidjevši ozbiljnost Begovih namjera, napokon popusti i dade svoj pristanak.
Tuzani su imali priliku svjedočiti velikoj ljubavi Bademe i turskog oficira nažalost svega nekoliko godina.
Izbijanjem Prvog Balkanskog rata bili su primorani napustiti svoje Tuzi i prebjeći u Tursku.

Od tada, Bademi se gubi svaki trag. Uprkos višegodišnjim naporima brojne rodbine, nisu uspjeli doći do bilo kakvih podataka o njoj.
Za Bademinog oca kažu da je starost provodio često sjedeći na kućnom pragu i posmatrajući kapiju avlije, ne bi li se njegova miljenica pojavila.

Lijepe Bademe odavno već nema…
Ostao je bunar, kao historijski svjedok jedne tegobne ljubavi…

Piše: Asmir Lucević

Akos.ba