Turske halal plaže dokazuju se kao globalni uspjeh

Imao sam priliku da posjetim jedno od “halal” odmarališta na Antaliji i nisam mogao, a da se ne vratim u ljeto 2016. kad smo svjedočili erupciju medijskog izvještavanja o zabranama burkinija i ‘kulturnom sukobu’ na Olimpijskim igrama u Riju.

Učešće žena u nacionalnim odbojkaškim reprezentacijama na Olimpijadi i njihov izbor odjeće za plažu dugo su bile “hrana” novinara širom svijeta.

U svojoj studiji koja analizira medijsko izvještavanje o islamu i muslimanima britanskim državljanima između 1998. i 2009. godine, Mc Enery, Baker i Gabrielatos potvrdili su fokus medija u vezi sa muslimankama a koje su zabilježile vrhunac u vijestima 2006. godine. Tada je ministar vanjskih poslova Jack Straw napisao kolumnu biračima u Lancashire Telegraphu o muslimankama koje su prisustvovale hirurškom zahvatu lica i njegovom negativnom stavu prema nikabu kao prepreci u odnosima između naroda.

Vrhunac je bio nadmašen izvještavanjem o 11. septembru, ali ne i drugim terorističkim aktima u tom periodu. U njihovoj kasnijoj studiji, analizirajući medijske naslove u britanskim državljanima između 2010. i 2014. godine, vrhunac 2006. godine čak je zasjenio medijsku pažnju o ubistvu Lee Rigbyja 2013. godine.

Šetajući oko sjaja naselja kao što su Women Deluxe i Adenya, lahko je raspršiti zabrinutost zbog dominantne percepcije muslimanki koje se lome kroz prizmu obilne i kritičke medijske pokrivenosti u Velikoj Britaniji i drugdje, jer nigdje se ne može vidjeti da se ove binarne konstrukcije raspršuju brže nego u ovim halal naseljima.

I dalje se smijem sjećanju na aerobik u bazenu i moje susrete s muslimankama koje se sunčaju u elegantnim kupaćim kostimima. Ono što me muči je odsustvo tih nasmijanih, sretnih lica u javnoj percepciji muslimanki i izuzetnih stavova koji i dalje traju.

Početak burkini zabrana u Francuskoj neizbježno je izazvao debate širom Evrope o privatnoj i javnoj sferi i ‘sukob vrijednosti’ koje su predstavile muslimanke čije uživanje u ljetnim aktivnostima kao što su plivanje ili sunčanje guraju van postojećih granica izgrađene izvana njihov vjerski identitet i odijevanje.

U doba društvenih medija, javne i privatne sfere su možda poroznije nego ikada, jer pojedinci šalju slike koje nas pozivaju u njihove privatne sfere, ali ova granica je vidljiva i održava se u muslimanskim sredinama, gdje su mobilni telefoni izuzeti prije nego se uđe u ženske zone, i na plaže širom Evrope gdje burkini potvrđuje razliku koju poštuju muslimanke kada je riječ o javnom i privatnom.

Kada je YouGov sproveo anketu nakon zabrane burkinija u Francuskoj, pitajući da li bi Britanci podržavali ‘zakon koji zabranjuje ženama da u Velikoj Britaniji javno nose burkini’, rezultati su pokazali da bi skoro polovina Britanaca podržala takav zakon (46%).

Zašto bi toliki broj ljudi podržao zabranu za muslimanke nedovoljno poznavajući islamske propise o ženama u javnoj i privatnoj sferi?

Rane, Ewart i Martinkus tvrde da ono što većina ljudi misli da znaju o islamu i muslimanima dolazi ne od direktnih spoznaja, već od onoga što oni nazivaju “medijski generisani diskurs o muslimanima”. Svakako, lakše je shvatiti zašto podrška zabrani nikaba za muslimanke ima podršku među Britancima kada uzmete u obzir na koji je način to  predstavljeno u britanskoj štampi.

U svojoj prvoj studiji za period 1998-2009, McEnery, Baker i Gabrielatos kategorizirali su prikaz marame u britanskoj štampi prema normativnim presudama koje su predstavljale maramu kao odjeću koju žene „biraju“ da nose; koju su ‘prisiljene’ da se nose, ‘zahtijevaju’ da nose ili imaju ‘pravo’ da se nose.

Slika se radikalno transformiše u kasnijoj studiji koja pokriva period 2010-2014. Kao što McEnery i Baker tvrde, u kasnijem narativu hidžab je predstavljen kao ‘problem’.

U kasnijem narativu, uzajamno razumljiv diskurs oko ‘prava’ i ‘izbora’ mijenjaju hidžab muslimanke kao rezultat kulturne agresije, ‘zahtijevajući’ da nose maramu, ili ugnjetavane žrtve, koje su ‘prisiljene’ da nose maramu.

Jedan od glavnih faktora onih koji se opredeljuju za „halal hotel“ je zaseban dio za žene

Zamišljam da bi popularne zablude dovele ove objekte kao manje kvalitetne ili geografski udaljene od glavnih, kao da sugerišu da se muslimanke dva puta skrivaju.

Mnoga od ovih odmarališta nude vrhunske usluge muslimankama, a kvadratura njihovih zona nije ništa manje usporediva sa mješovitim dijelovima ili muškim odjeljcima.

Pažljivo razmišljanje je učinilo da ovi prostori budu estetski ugodni. I ko može da okrivljuje poduzetnike koji se zalažu za popularnost halala kao opcije za odmor ili povećanje obima muslimanskih putnika.

Među putničkim agencijama s kojima sam putovao, od kojih su mnogi bili iz Velike Britanije, halal ima sve veći interes među britanskim i evropskim muslimanima.

Indikator halal putovanja svrstava Tursku na treće mjesto po razvijenosti ekosistema za halal putovanja. Ufuk Seçgin, direktor marketinga u HalalBooking.com-u objasnio je: “Turska i Antalija-Alanja su vodeća destinacija na svijetu za halal odmarališta s više od 20 odmarališta posvećenih halal svjesnim putnicima. Turski sektor halal plaža postao je svjetski uspjeh i deseci hiljada gostiju iz više od 70 zemalja do sada su rezervirali svoje boravke u jednom od ovih hotela.

Potencijal je nepogrešiv i potreba očigledno raste. Ali stalno sam razmišljao o tome što bi halal praznici značili za prožimanje muslimanskog diskursa generiranog od strane medija sa stvarnim iskustvom i susretima sa muslimanskim ženama? Kako rebalansirati okvire koji su predaleko nagnali da se muslimanske žene prikazuju ili kao žrtve ili agresori i kako ih se skrivaju od djelovanja i prava?

Ako su ljetni praznici prilika da proširite svoje horizonte i iskusite nove stvari, pozvao bih one koji postavljaju diskurs muslimanki u našim medijima da izađu iz svoje uske vizije, jer negdje između burkinija u Evropi i bikinija u halal naselju, naći ćete ono što ste ignorirali ili namjerno pogrešno predstavili.

Piše: Shenaz Bunglawala

Izvor: Daily Sabah

Prijevod i obrada: Akos.ba