Trideset godina od malezijske “Vizije budućnosti”
Malo je država u svijetu koje su poput Malezije uspjele postići ekonomsko i političko blagostanje uprkos velikim etničkim i vjerskim podjelama. Ova danas većinski muslimanska zemlja tokom svoje kratke, ali izuzetno zanimljive historije prošla je put od kolonije do ekonomskog čuda, koje i danas važi za primjer organiziranosti i marljivog rada. Malaja je dugo bila pod britanskom upravom, sve do 30. augusta 1957. godine, kada je proglašena nezavisnost države Malaje. Od tog se trenutka Malajci polahko počinju oslobađati od stranog utjecaja koji je u prošlosti bio velika kočnica za napredak ovog muslimanskog naroda.
Izuzetno bitna figura u historiji Malezije i njenih naroda bio je prvi predsjednik Vlade Malaje Tunku Abdul Rahman, koji je bio nosilac ideje o formiranju šire federacije zasebnih područja Singapura, Sarawaka, Malaje, britanskog Sjevernog Bornea i Bruneja. U djelu Mahathir, tajna malezijskog čuda navodi se da je ovu inicijativu iz 1961. godine odlučio odbiti brunejski vladar jer je bio svjestan da će ulaskom u federaciju Maleziju prihodi od nafte Bruneja biti znatno manji. S druge strane, iako je Singapur prihvatio ideju o pristupanju Maleziji, unutar federacije ostali su svega četiri godine. Naime, zbog međusobnih neslaganja, većinski kineski Singapur odlučio je da početkom augusta 1965. godine proglasi nezavisnost države Singapur i napusti Maleziju. Ostala navedena područja pristupila su novoj državi Maleziji, koja je u narednim godinama doživjela postepen ekonomski rast. Jedan od najznačajnijih malezijskih lidera bio je Mohamed Mahathir, koji je svoje planove ekonomskog razvoja Malezije sabrao u djelu pod nazivom Malajska dilema.
Bitno je istaći da je Mahathir u vrijeme nastajanja navedenog djela bio politički prognanik zbog neslaganja s tadašnjim premijerom Tunkuom Abdulom Rahmanom pa je stoga Malajska dilema morala biti objavljenja u Singapuru, a ne u Maleziji. Iako je bio van zemlje, njegova knjiga širila se Malezijom, što ga je činilo sve popularnijim među Malajcima. Dolaskom Tuna Abdula Razaka na mjesto premijera počeo je proces političke rehabilitacije Mahathira, koji je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća došao u Maleziju i ponovo se politički angažirao, sljedeći principe Malajske dileme u svom djelovanju. Upravo tokom sedamdesetih godina Malezija se bazira na potenciranju ekonomskog razvoja, ali i pronalaženju načina za prevazilaženje međusobne netrpeljivosti između Malajaca i Kineza, što je uz velike napore u konačnici i uspjelo u mjeri dovoljnoj za uspostavljanje međusobne saradnje.
Tokom sedamdesetih godina Malezija se naglo razvija, što je nastavljeno i početkom osamdesetih godina, posebno nakon 1981. godine, kada na čelo Vlade Malezije dolazi upravo Mohamed Mahathir. Period njegovog prvog mandata obilježili su prilično hrabri potezi, kao što je potenciranje saradnje s Japanom i vođenje kampanje protiv britanske ekonomije pod nazivom “Buy British Last”, ili u prijevodu “Kupi britansko posljednje”, aludirajući na potrebu za baziranjem na vlastitu ekonomiju i ignoriranje britanskih proizvoda, koji su u velikoj mjeri bili prisutni na malezijskom tržištu. Ipak, sredinom osamdesetih godina uspješna Malezija, koja se polahko profilirala u značajnog “južnoazijskog igrača”, zapala je u manju ekonomsku krizu, što je usporilo kontinuitet razvoja malezijske ekonomije. Ovakva situacija nije dugo potrajala jer se Malezija krajem osamdesetih godina izuzetno uspješno izborila s krizom.
Početak devedesetih godina prošlog stoljeća Malezija dočekuje euforično, o čemu govori i historijski nacionalni plan Vlade Malezije pod nazivom “Wawasan 2020” (“Vizija budućnosti”). “Wawasan 2020” predstavljao je set devet velikih izazova koje narodi Malezije moraju savladati do 2020. godine, a u cilju ekonomskog rasta, nacionalne stabilnosti i sigurnosti. Prvi izazov bio je prevazilaženje etničkih podjela i formiranje jedinstvene malezijske nacije koja će živjeti u miru i propagirati iste nacionalne ciljeve. Drugi izazov odnosio se na uspostavu sigurnog i razvijenog društva, treći izazov predstavljala je tendencija za uspostavom izgradnje malezijske demokratije, četvrti izazov odnosio se na razvijanje moralnih i etičkih osobina kod svih Malezijaca bez obzira na vjersku i etničku pripadnost, peti izazov bio je uspostava liberalne i tolerantne Malezije, šesti izazov vezan je za pozicioniranje Malezije kao progresivne države koja prednost daje tehnološkom razvoju, sedmi izazov odnosio se na uspostavljanje socijalnog društva koje brine za sve kategorije stanovništva, osmi izazov zasniva se na ekonomskom principu pravednosti, dok je deveti izazov vezan za uspostavu konkurentne i jake privrede koja svima pruža jednake mogućnosti.
Ovih devet principa s početka devedesetih govori o dugoročnoj viziji društva koje narod Malezije mora izgraditi ako želi nastavak razvoja zemlje. Naravno, “Wawasan 2020” nije naišao na oduševljenje svih Malezijaca, ali je ipak postavljen kao realan dugoročni nacionalni plan države koja ima za cilj blagostanje svojih stanovnika. U narednim godinama Malezija je uspjela unaprijediti svoju ekonomiju, o čemu govore i podaci da je ova zemlja postala vodeći izvoznik električnih aparata, kaučuka i palminog ulja, što dovoljno govori o uspjehu različitih privrednih grana. U razgovoru za Al Jazeeru Phar Kim Beng, direktor malezijskog “Echo Solutionsa”, istakao je da Malezija može predstavljati svojevrsno čudo jer je, i uprkos federaciji koja podrazumijeva čak trinaest država, devet sultana i jednog kralja, uspjela opstati i odlično funkcionirati. Činjenica da u Maleziji svega 1 posto stanovnika živi u siromaštvu dovoljno govori da je “Wawasan 2020” u velikoj mjeri uspješno proveden.
Mohamed Mahathir, koji se prije nekoliko godina ponovo politički aktivirao pristupanjem u Koaliciju nade, koja je trebala da unese određene promjene u društvo, dao je ostavku, što je u neku ruku i odgodilo provođenje plana koji rezultate treba dati upravo u ovoj godini. Zanimljivo je i to da s ekonomske strane “Vizija budućnosti” također neće moći u potpunosti biti realizirana jer je i Malezija, kao i ostatak svijeta, suočena sa širenjem virusa korona (COVID-19), koji ozbiljno šteti privredi ove države. Kada je riječ o vanjskoj politici ove zemlje, iako ovo pitanje nije posebno definirano “Vizijom budućnosti”, primjetno je da Malezija želi balansirati odnose s najrazvijenijim zemljama svijeta, što im izuzetno dobro ide.
Ipak, Malezija nikada nije krila posebno osjećaje prema većinski muslimanskim zemljama, o čemu govori veoma dobra i plodonosna saradnja s Republikom Turskom, s kojom su krajem prošle godine potpisali čak 15 sporazuma o saradnji na polju nauke, odbrane i tehnologije. Kada je riječ o odnosima s našom domovinom, nije potrebno posebno isticati sva dugogodišnja ulaganja Malezije u Bosnu i Hercegovinu, čemu je posebno doprinio prijateljski odnos rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića s Mohamedom Mahathirom. Iako zemlja poprilično složenog državnog uređenja, Malezija je uspjela pružiti ekonomsku sigurnost svojima stanovnicima.
Piše: Admir LISICA
Stav.ba
