Prvi korak u tefsiru. Prije tog vremena tefsir je prenošen usmenim putem. Ashabi su prenosili od Allahovog Poslanika, kao što su prenosili i jedni od drugih, a tabi’ini od njih, kao i između sebe. Ovo je, dakle, bio prvi korak u tefsiru.
Drugi korak u tefsiru. Nakon vremena ashaba i tabi’ina tefsir je zakoračio drugi korak, koji je započeo početkom bilježenja hadisa Allahovog Poslanika. Načini tog bilježenja su bili raznovrsni. I tefsir je bio jedan aspekt kojeg je obuhvatao hadis. U tom vremenu niko nije bio napisao zasebno djelo o tefsiru Kur’ana, na način tumačenja sure po suru, ajeta po ajet, od početka do kraja Kur’ana. Bilo je učenjaka koji su obilazili različite krajeve kako bi sakupili hadis. Oni su sabrali obilje onoga što se prenosi u različitim krajevima o tefsiru koji se pripisuje Vjerovjesniku, a. s., ashabima ili tabi’inima. Neki od tih učenjaka su: Jezid b. Harun es-Sullemi (u. 117.), Šu’be b- el-Hadždždadž (u. 160.), Weki’ b b. el-Džerrah (u. 197.), Sufjan b. ‘Ujejne (u. 198), Rewh b. ‘Ibade el-Basri (205.), ‘Abdurrezzak b. Hemam (u. 211.), Adem b. ebi Ijas (u. 220.), ‘Abd b. Humejd (u. 249.) i dr. Svi oni su bili imami u hadisu, a tefsir su sakupili u sklopu bilježenja i traganja za hadisem. Tefsir nije bio sakupljan samostalno i neovisno od hadisa. Sve ovo što su ovi glasoviti imami sakupili od svojih prethodnika od imama tefsira, prenijeli su na način da to njima pripisuju. Međutim, od tog tefsira do nas nije ništa doprlo tako da o njemu ne možemo suditi.
Treći korak u tefsiru. Nakon drugog, tefsir je zakoracio i treći korak, kojim dolazi do odvajanja tefsira i hadisa, i on postaje samostalna nauka. Ustanovljen je tefsir svakog ajeta u Kur’anu, raspoređen u skladu sa redoslijedom mushafa. To je učinjeno od strane grupe učenjaka, među kojima su: Ibn Madže (u. 273.), Ibn Džerir et-Taberi (u. 310.), Ebu Bekr b. el-Mundhir en-Nejsaburi (u. 318.), Ibn ebi Hatim (u. 327.), Ebu’š-Šejkh b. Hibban (u. 369.), El-Hakim (u. 405.), Ebu Bekr b. Merdewejh (u. 410.), i dr.
Svi ovi tefsiri prenose se predajnim nizim do Allahovog Poslanika, ashaba, tabi’iina i tabe’t-tabii’na. Najviše je u njima tradicionalnog tefsira (tefsiru’l–me’thur), izuzimajući Ibn Džerir et-Taberijev tefsir, u kome on navodi mišljenja, zatim ih analizira, te daje prednost jednima nad drugima. Tome još, u slučaju potrebe, dodaje gramatičku analizu (‘irab) i derivira propise koji se mogu derivirati iz kur’anskih ajeta…
Kada je tefsir zakoracio treći korak kojim je došlo do odvajanja tefsira od hadisa, to ne znači da je ovaj korak bio neovisan od onoga što je bilo prije njega, već, naprotiv, to znači da je tefsir imao postepenost “svog koračanja.” Nakon prvog koraka u tefsiru, u kojem se usmeno prenosilo putem predaja, nastupa drugi korak – njegovo bilježenje u sklopu hadisa – te onda dolazi treći korak, kada se tefsir samostalno i odvojeno bilježi. Svi ovi koraci međusobno su povezani, zapravo, mudaddisi su, nakon trećeg koraka, slijedili metodu drugog koraka, tj. oni su predaje o tefsiru u sklopu poglavlja hadisa ograničili na ono što se u tome prenosi od Alahovog Poslanika, ashaba ili tabi’ina.
Teškoća utvrđivanja onoga ko je prvi napisao tefsir čitavog Kur’ana
Dakle, ne možemo tačno ustanoviti prvoga mufessira koji je protumačio Kur’an ajet po ajet, slijedeći redoslijed mushafa. U Ibn en-Nedimovom (u. 99) “Fihristu” nalazimo da je Ebu’l-‘Abbas Tha’leb rekao: “Ono što je bio razlog diktiranja El-Ferraove knjige ‘Fi’l-me’ani‘ je činjenica da je ‘Umer b. Bukejr, kao jedan od njegovih učenika koji je bio određen za podučavanje Hasana b. Sehla, napisao El-Ferra’u slijedeće: ‘Emir Hasan b. Sehl me je pitao o nečemu iz Kur’ana, ali nisam znao odgovor! Šta misliš da mi pripremiš osnove ili da napišeš knjigu na koju ću se pozvati pa da mu odgovorim?!’ El-Ferra’ je tada rekao svojim učenicima: ‘Saberite se da vam izdiktiram knjigu o Kur’anu!’ Oni su se jednoga dana sakupili i on je izašao pred njih, istom u džamiji jedan čovjek zauči ezan, El-Ferra’ se, potom, okrenu njemu i reče mu: ‘Prouči Fatihu da je protumačimo!’ I tako protumačiše čitav Kur’an, čovjek je učio, a El-Ferra’ tumačio. Niko tako nešto prije njega nije uradio, a mislim niti poslije njega!”
Možemo li iz ovoga rezimirati da je El-Ferra’ (u. 207) bio prvi mufessir koji je sastavio tefsir svakog ajeta u Ku’ranu prema njegovom redoslijedu? Možemo li reći da su se mefessiri prije El-Ferr’a ograničavali samo na tumačenje teških izraza Kur’ana? Ne, ne možemo! To ne možemo razumijeti iz ovog izvoda Ibn en-Nedima, jer on nije u tom kategoričan, kao što ne možemo tome ni naginjati, kako to čini profesor Ahmed Emin u svojoj knjizi “Duha’l-islam” , jer El-Ferraova knjiga “Me’ani’l–Qur’an”, prema rasporedu ajeta iz kur’anskih sura, je slična knjizi “Medžazu’l–Qur’an” od Ebu ‘Ubejdea. I ova knjiga sadrži sure prema njihovom redoslijedu i predočava ajete sura kako bi se objasnila njihova metaforičnost, tj. njihovo značenje. Dakle, El-Ferra’ u tome nije bio prvi, nego je to, čini se, bila stvar vremena. Također, primjećuje se – premda ne kategorički – da je ono što nam je preneseno od “Dobrih predaka” u vezi uspostavljanja tefsira prema rasporedu Kur’ana i njegovih ajeta bila rana praksa koja seže od konca drugog i početka trećeg stoljeća. Za primjer može poslužiti iskaz Ibn ebi Mulejkea: “Vidio sam Mudžahida kako pita Ibn ‘Abbasa o tumačenju Kur’ana, a uz njega su bile i ploče, pa mu je Ibn ‘Abbas rekao: ‘Piši!’ Pitao ga je o tumačenju čitavog Kur’ana.”
Nalazimo da hafiz Ibn Hadžer, kada govori o biografiji ‘Ataa b. Dinar el-Hudhelija el-Misrija u djelu “Tehdhibu’-tehdhib” , navodi: “’Ali b. el-Hasan el-Hesnedžani prenosi od Ahmeda b. Saliha da je ‘Ata b. Dinar pouzdan prenosilac iz reda Egipćana, kao i njegov tefsir na sahifi koji prenosi od Se’ida b. Džubejra, mada nema dokaza da ga je on slušao od Se’ida b. Džubejra.” Ebu Hatim kaže: “Ovaj iskaz je dobar, s tim da je on tefsir preuzeo iz ‘Divana’, jer je ‘Abdulmelik b. Merwan molio Se’ida b. Džubejra da mu napiše tefsir Kur’ana, pa mu je Se’ida i napisao. ‘Ata ga je pronašao u ‘Divanu’, i preuzeo ga kao od Se’ida b. Džubejra.”
Prema tome, ovdje se izričito tvrdi da je Se’id b. Džubejr, r. a., sakupio tefsir Kur’ana u jednu knjigu, a iz te knjige ga je preuzeo ‘Ata b. Dinar. Poznato je da je Se’id b. Džubejr ubijen 94. ili 95. godine po Hidžri, i nema sumnje da je njegov tefsir bio napisan prije smrti ‘Abdulmelika b. Merwana koji je umro 86. god. po Hidžri.
Također, u djelu “Wefejatu’l-e’ajan” (tom II, str. 3) uočavamo da je ‘Amr b. ‘Ubejd, mu’tezilijski šejh, napisao tefsir Kur’ana od Hasana el-Basrija, a poznato je da je Hasan umro 116. god. po Hidžri.
Naprijed je spomenuto da je Ibn Džurejdž (u. 150.) imao kod sebe tri velika dijela tefsira, koje se od njega prenio Muhammed b. Thewr. Ako svemu ovome dodao snagu povezanosti Kur’ana sa islamskim načinim života, veliku brigu ljudi da deriviraju propise i druge stvari iz Kur’ana i njihovu potrebu za tim, možemo reći da El-Ferra’u nije bio prvi u tom poduhvatu i izučavanju, nego je bilo i njegovih prethodnika, iako ne možemo precizno da odredimo ko je bio taj prethodnik. Da smo predočili sebi sve one koji su pisali iz tefsira početkom vremena njogovog bilježenja, tada bismo bili u stanju odrediti i prvog mufessira koji je sakupio tefsir na taj način.
Četvrti korak. Tefsir nije ostao samo na trećem koraku; on je, nakon njega, zakoracio i u četvrti korak. Tim korakom se nisu prešle granice tradicionalnog tefsira, iako se prelazi preko predajnih nizova predaja. Tada su o tefsiru mnogi pisali, ograničavajući predajne nizove i prenoseći tradicionalna gledišta mufessira prije njih, ali bez spominjanja onih koji su ta mišljenja izrekli. Tako su se u tefsir uvukle lažne predaje i tražio se dokaz njihove ispravnosti. Čitalac tih tefsira je mogao pomisliti da je sve što se u njima nalazi vjerodostojno, jer su mnogi prethodnici takve predaje prenosili u svojim tefsirima. U svojim knjigama su prenosili i isralijjate smatrajući ih utvđenim istinama. I to je bio početak pojave rizičnih predaja i isralijjata u tefsiru.
Među tim mufessirima bilo je onih koji su se pridržavali svih različitih mišljenja bivajući popustljivi prema svemu onom što se navodi. Oslanjali su se na sve ono što je palo na pamet. Poslije su došli ono koji su to od njih preuzimali, bez ikakvog propitivanja ispravnosti onoga što prenose i bez osvrtanja na provjeru onoga što se prenosi od “Dobrih predaka” i onih koji su to od njih prenijeli misleći da sve ono što se od njih prenosi potpuno ispravno! Nije ih zabrinjavalo npr. što neki o tefsiru ajeta: “Ne na put onih koji su srdžbu Tvoju zaslužili, niti na put onih koji su zalutali.” (El-Fatiha, 7) prenose deset različitih mišljenja, iako se njegovo tumačenje odnosi na jevreje i kršćane, kao što je Ibn ebi Hatim rekao: “Ne znam za razlike o ovom tumačenju među mufessirima.”
Peti korak. Nakon ovoga, tefsir je zakoračio u peti korak, koji je najširi i najveći korak. Proteže se od vremena Abbasovića pa sve do danas. Poslije vremena bilježenja tefsira koje je bilo ograničeno na predaje koje se prenose od “Dobrih predaka”, ovim najvećim korakom tefsir je prešao u fazu bilježenja u kojoj dolazi do miješanja racionalnog razumijevanja (fehmu’l–‘aqlijj) sa tradicionalnim tefsirom (tefsiru’n-naqlijj). U tom procesu primjetna je postepenost.
Postepenost tradicionalnog tefsira
Prvo je započeo u formi pokušaja personalnog razumijevanja (fehm šakhsijj) i davanja prednosti jednom mišljenju nad drugim. Ovo je bilo prihvatljivo sve dok se racionalni aspekt pozivao na granice jezika i značenje kur’anskih riječi (dilaletu’l-kelimati’l-qur’anijjeh).
Potom se se pokušaji ovog personalnog razumijevanja, uslijed različitih spoznaja, raznovrsnih nauka, raznih mišljenja i raznolikih uvjerenja, povećavali i množili, toliko da se u tefsirima moglo naći svega toga, a što je skoro nemoguće dovesti u vezu s tefsirom.
Jezikoslovne nauke su bile kodificirane, također gramatika i sintaksa; raširili se se različite fikhske škole (medhahib); kelamske rasprave su ostavile svoje tragove; pojavio se, još otprije utemeljen a u vrijeme Abbasovića nastavljen, mezhebski ekstremizam (te’assubu’l-medhhebijj); nastalo je širenje islamskih frakcija (el-firequ’l-islamijj), njihovih doktrina i propagandi; prevedena su mnoga djela iz filozofskih spisa – sve ove znanosti i istraživanja vezana uz njih izmiješale su se sa tefsirom, čak ga i prevladale, a racionalni aspekt nadvladao je tradicionalni. Ono što je postalo izražajnije u ovim knjigama jeste racionalni aspekt, iako ga ne možemo posvema odstraniti iz onoga što je došlo predajnim putem vezano za npr. povode objave ili slično na tradicionalan način.
Ovako je, dakle, tekla postupnost tefsira. Napisane su različite knjige s različitim tendencijama; uspostavljena je naučna terminologija i doktrinarna uvjerenja iz kur’anskih iskaza. Na taj način su se u tefsiru Kur’ana, od strane muslimana, pojavili utjecaji filozofske i naučne kulture, kao i jasan i izrazit utjecaj tesawwufa, sekti i pristranosti.
Ono što jasno zamjećujemo je slijedeće: svako onaj ko je dobro upućen u neku naučnu oblast, uglavnom se u svom tefsiru zadržava na toj oblasti. Tako vidimo da gramatičare zanima samo gramatička analiza i navode samo njene mogućnosti; prenose se gramatička pitanja, njihovi izvodi i proturječja, kao npr. Ez-Zedždžadž i El–Wahidi u “Besitu” i Ebu Hajjan u “Bahru’l–muhitu.”
Znalac racionalnih nauka u svom tefsiru razmatra mišljenja mudraca i filozofa, zatim navodi i njihove sumnje te odgovore na njih. Tu spada El-Fakhr el-Razi i njegovo djelo “Mefatihu’l–gajb.”
Poznavalac fikha se bavi utvrđivanjem dokaza za sekundarna fikhska pitanja i odgovorima onima koji se suprotstavljaju njegovom mezhebu, kao što su npr. El-Džessas i El-Qurtubi.
Historičar se zanima samo za kazivanja, navodeći vijesti svojih prethodnika te ispituje šta je u njima vjerodostojno a šta nije, poput Eth-Tha’lebija i El-Khazina.
Inovator (sahibu’l-bid’) ima namjeru samo da Allahov Govor i Njegovu Objavu protumači u skladu sa svojom neispravnom doktrinom, kakvi su npr. Er-Rummani, El-Džuba’i, El-Qadi ‘Abduldžebbar i Ez-Zamakhšeri od mu’tezila i Et-Tabersi i Mulla Muhsin el-Kaši od šiija imamija duodecimalista (el-ithna ‘ašerijje).
Pristalice tesawwufa namjeravaju podsticati i zaplašivati (tergib we terhib) te derivirati aluzivna značenja (el-me’ani’l-išarijjeh) iz kur’anskih ajeta u skladu sa svojim mišljenjima i načinima njihove duhovne prakse i spoznaje. Među takvima su Ibn ‘Arebi, Ebu ‘Abdurrahman es-Sullemi…
I tako, dakle, svaki znalac svoje naučne oblasti ili doktrine tumači Kur’an u skladu sa svojom oblašću ili da potvrdi svoju doktrinu. Ova racionalno-naučna tendencija je trajala, a, u nekim periodima, je bila veoma raširena. I u današnje vrijeme rašireni su tefsiri čiji autori kur’anske ajete tumače svakom vrstom nauka, vidljivom i nevidljivom, kao da se u tome pomalja jedan od aspekata kur’anskog i’džaza i njegove podesnosti jer ide ukorak s vremenom. U suštini, ovo je pregonjenje s njihove strane i pretjerivanje koje Kur’an udaljuje od njegove namjere radi koje je i objavljen i drži ga postrani od cilja kojim teži. Šire o tome govorit ćemo kada budemo, ako Bog da, razmatrali naučni tefsir (et-tefsiru’l-‘ilmijj).
Ovo naučno-racionalno preovladavanje nije prevazišlo tradicionalan tefsir na način da ga je učinilo samo brojevima koji se uče i zaboravljaju, naprotiv, bilo je učenjaka u različitim vremenima, koji su suprotstavljali talasu ove prevage, te su Kur’an tumačili čistim tradicionalnim tefsirom. Neki od njih su opširno navodili tradicije, ali bez razlikovanja onoga što je vjerodostojno i onoga što nije vjerodostojno u njima, kakav je to npr. uradio Es-Sujuti u svom djelu “Ed-Durru’l-menthur.”
Tematski tefsir
Među učenjacima je bilo i onih koji su suzili polje istraživanja u tefsiru, pa su govorili samo o jednoj od mnogobrojnih tema. Ibnu’l-Qajjim, npr., napisao je knjigu o zakletvama u Kur’anu nazvavši je “Et-Tibjan fi aqsami’l-Qur’an”; Ebu ‘Ubejde je napisao knjigu u kojoj govori o metaforici Kur’ana (Medžazu’l-Qur’an); Er-Ragib el-Isfahani je napisao knjigu o leksici Kur’ana (Mufredatu’l-Qur’an); Ebu Dža’fer en-Nuhhas o derogirajućim i derigiranim ajetima Kur’ana; Ebu’l-Hasan el-Wahidi o povodima objave; El-Džessas o pravnim ajetima Kur’ana (ahkamu’l-Qur’an)…i drugi mnogobrojni učenjaci koji su se usredotočili na određenu temu iz Kur’ana sabirući iz njega ono što je razasuto i posvećujući se njegovom proučavanju.
Širina znanja je prve mufessira spriječila od samostalnih tema
Primjećujemo da su prvi mufessiri, u velikoj mjeri, bili široko upućeni u nauku tefsira, dok oni mufessiri poslije njih to nisu bili, a niti su nailazili na poteškoće u svojim pokušajima razumijevanja Allahove Knjige; bilježili su ono što je zabilježeno u knjigama tefsira. Tako su neki preuzeli tuđi govor i nadomjestili ga, neki ga skratili, neki načinili glose na tekst kojeg slijede, jedanput da bi otkrili njegovo značenje, a drugi put da bi ga demantovali ili mu se suprotstavili. I pored toga, smjerovi tefsira, brojnost njegovih metoda i vrsta, nisu ostale na onome na čemu su bili postali su raznovrsniji.
U savremeno vrijeme, u tefsiru je preovladao društveno-književni žanr (el-lewnu’l-edebijju’l-idžtima’ijj), a prisutni su i pokušaji naučnog žanra. Veliki broj toga je u ovim žanrovima sasvim usiljeno (tekelluf) i odveć pretjerano. Što se tiče mezhebskog žanra (el-lewnu’l-medhhebijj), od njega se do naših dana zadržalo u onoj mjeri koliko je ostalo od islamskih mezheba (medhahibu’l-islamijj).
Ovdje želimo potencirati treću etapu u razvoju tefsira – etapu bilježenja – jer to je ta etapa čija postepenost traje od njenoga nastanka pa sve do naših dana. Ona ima svoje vrste i metode. Držim da mi je teško pratiti tefsir shodno vremenu i da govorim o njegovim metodama, odlikama, tendencijama i vrstama kroz svako vrijeme u kojem su one nastajale. Stoga se nećemo zadržavati na tome kakve je utjecaje svako vrijeme ostavilo. Oni su, dakako, brojni, a ciljevi i tendencije su im različiti. Mi smo zbilja bili iznenađeni kada smo saznali koliko je napisano knjiga iz tefsira koje su dosegle granicu mnoštva, a čijim autorima se pripisuje naučna vrijednost. U drugom stoljeću, ‘Amr b. ‘Ubejd, mu’tezilijski šejh, napisao je tefsir Kur’ana od El-Hasan el-Basrija, kako to navodi Ibn Khalikan u svom djelu “Wefajatu’l-e’ajan”. Autor djela “Tebjin kidhbi’l-muftera” spominje da je El-Hasan el-Eš’ari napisao knjigu iz tefsira pod naslovom “El-Mukhtezen.” Nije ostavio nijedan ajet protumačen na heretički način a da nije opovrgnuo njegovo tumačenje i učinio ga dokazom sljedbenicima Istine (ehlu’l-haqq). El-Džuwejniju se, također, pripisuje veliki tefsir koji sadrži deset načina tumačenja svakoga kur’anskog ajeta, a isti tako veliki tefsir se pripisuje i El-Qušejriju. Ibnu’l-Enbari napominje da je učio iz 120 tefsira Kur’ana sa njihovim predajnim nizovima. Ebu Hilal el-‘Askeri je napisao knjigu “El-Muhasin fi tefsiri’l-Qur’an”, koja ima pet tomova. Osim ovih spomenutih, o tefsiru Kur’ana napisano je veoma mnogo i drugih djela.
Prema tome, da li je moguće pretpostaviti – kad je ogroman broj djela iz tefsira zagubljen – da govorim o tefsiru i onome šta je o njemu napisano u svakoj vremenskoj etapi? Zaista, ja to nisam kadar učiniti, osim ako pored sobom nemam sve ono što je napisano o tefsiru od njegova nastanka pa do danas i da imam dovoljno vremena za temeljito studiranje svega toga! A odakle to meni?!
Ukoliko se osvrnemo na pravce mufessira i njihove tendencije, zapazit ćemo da svaki od njih, u svom vremenu, ima različite pristupe. Među njima imamo onih prvih mufessira koji su bilježili tefsir samo na tradicionalan način; neki potonji su se, također, ograničavali na tefsir tradicionalnog žanra; neki od prvih mufessira su se, pak,u svojim tefsirima bavili aluzivnim aspektom, također, na isti način, i neki od kasnijih mufessira; među prvim mufessirima nalazimo i onih koji su Kur’an pokušavali potčiniti svojim doktrinama i uvjerenjima, isti pokušaj susrećemo i kod kasnijih mufessira. Dakle, nalazimo mnoštvo tefsira prema različitosti njihova vremena koje je determiniralo njihovu orijentaciju i usmjerilo ih na jedan aspekt između različitih tefsirskih aspekata.
(…)
Autor: Dr. Muhammed Husejn edh-Dhehebi (Ez-Zehebi) “Prva etapa u tefsiru – tefsir u vrijeme ashaba”
Preveo: Almir Fatić
(Et-Tefsiru we’l-mufessirun, I, Kairo, Mekteba Wehbe, 1995, 37-42, 54-56, 62, 101-105.)
Preuzeto sa Islam.ba
