Vi ste ovdje
Home > Ekonomija > Liderstvo i menadžment > Traganje za dobrim i prepoznavanje štetnog

Traganje za dobrim i prepoznavanje štetnog

“Sve što misliš da možeš ili ne možeš, u pravu si.” Henry Ford

Ljudska priroda je dobra i sklona je da traga za dobrim u svim njegovim oblicima, to je njeno krajnje odredište. Do ovog zaključka se dolazi jednostavnim logičkim pitanjem, ko sebi svjesno želi zlo ili neuspjeh !?

U tom kontekstu, tragati za srećom je prirodno koliko i tragati za životnim opstankom u vidu prirodnog rasta i razvoja, onoliko koliko je i tragati za istinom. Na tom putu, povremeno dolazi do gubljenja moralnog kompasa, a time i sreće. Gubitak tog moralnog kompasa primjećujemo kada nastupi otimanje tuđeg, spletkarenje, ubijanje sebe i drugih, razna razaranja, zavisti, prevare i potvore, a sve to, mogli bismo staviti pod koncept obmane ili samoobmane koji jednako dobro prepoznajemo i pod pojmom laž.

“Svaka oštroumnost, čak i onda kada ju je teško prihvatiti, pomaže. Treba biti spreman činjenicama pogledati u oči bez ikakve racionalizacije. Ako ste propustili biti oštroumni u nekoj stvari, bit ćete zbunjeni i zaprepašteni. Javit će se mnogi problemi, ali neće biti izgleda ni za kakvim rješenjem jer od prvog koraka istina nije prihvaćena. Tako vi krivotvorite vlastito biće. Mnogo je ljudi s tako mnogo problema, ali ti problemi nisu stvarni. Kad riješite neke lažne probleme, stvorit ćete druge. Zato najprije treba prodrijeti u pravi problem i vidjeti ga u pravom svjetlu. Vidjeti lažno kao lažno je početak mogućnosti da se istina vidi kao istina.”
Osho

Laž nije samo izgubljena riječ i vrijeme, te stvorena pogrešna slika o sebi i svijetu, to je prije svega gubitak povjerenja kao osnove svih međuljudskih odnosa, a time kolektivne i pojedinačne sreće.

U svom ustaljenom načinu reagovanja na to destruktivno ponašanje, ljudsko društvo je iznašlo mjere korekcije ili kažnjavanja, ono pokušava izvana izvršiti ispravke, dok one u svom autentičnom obliku mogu doći samo iznutra (pre)oblikovane osobinama ličnosti i vođene slobodom izbora. Ako osvijestimo rad na ovim dvjema platformama, onda možemo reći da naša duhovna i duševna struktura, time i njihova organizacija, već posjeduju određene efikasne mehanizme koji takvo ponašanje regulišu i usmjeravaju. Samo kroz aktivaciju određenih moždanih centara, jedan od njih je i orbitofrontalni korteks (centar za prepoznavanje laži smješten u čeonom dijelu lobanje), pokreću se svi alarmi u organizmu kao upozorenje da je došlo do iskrivljenja ljudske prirode i stvarne slike dešavanja, a što nije nimalo pretjerano naglašena i iznenađujuča reakcija obzirom da se laganjem otprirodnjavamo tj. udaljujemo se od svoje prirode koja je u svojoj osnovi dobra. Na našoj psihofizičkoj ravni taj proces doživljavamo kroz uznemirenost, ubrzano disanje i rad srca, nervozu, pritisak da će laž biti otkrivena, te potreba za bježanjem od sebe i date situacije. Svrha ovog alarmirajućeg mehanizma jeste da bude nepodnošljivo neugodna jer će time tjerati na što brže promjene i vraćanje u stanje smirenosti, a to je stanje iskrenosti i prirodnosti.

U prilog ovoj misli o smirenosti u iskrenosti idu i riječi Božjeg Poslanika Muhammeda a.s.:

“Prijeđi s onog što je sumnjivo na ono što ti nije sumnjivo. Iskrenost je smirenost (sreća), a laž je uznemirenost (nesreća).”

Da ovaj proces nije nimalo jednostavan, a ni u zadovoljavajućoj mjeri prisutan u primjeni, uprkos njegovoj prirodnosti i poželjnom stanju smirenosti, svjedoči činjenica da je laž u modernim društvima postala vrlo česta forma govora i ponašanja. Lažni osmijesi, lažni savjeti i komplimenti, lažni dijelovi tijela i lažni oblici udruživanja ljudi, a ipak svi tako funkcionalni, napreduju i na prvi pogled izgledaju sretni. Kako razumjeti ovu izvrnutost prirodnog procesa izgradnje pojedinca i društva!?

Parelelno sa unutrašnjim mehanizmima za alarmiranje i prevenciju otprirodnjavanja čovjeka, postoje i djeluju psihički odbrambeni mehanizmi kao skup misaono-emocionalno-ponašajnih procesa koji nastupaju na scenu kada smo suočeni sa realnošću koju ne možemo podnijeti, niti pronalazimo načina da se s njom ispravno nosimo, a moramo sačuvati bilo kakvu pozitivnu sliku o sebi i sačuvati se boli udaljavanja od svog prirodnog stanja. Ovi mehanizmi jesu umanjili bol, ali su istovremeno otupili um u njegovom pokušaju da primjeti propadanje i umiranje vlastitog duha. Ili kako to slikovito primjeti jedna zubarka, kad izvadiš pacijentu živac zuba, zub više ne boli i pacijent sav sretan zaključuje da je problem zuba riješen. Međutim, gubi iz vida da će se propadanje zuba dalje nastaviti bez mogućnosti upozorenja. Vađenje živca je proces aktivacije odbrambenog mehanizma koji nas u nekom doglednom vremenu rasterećuje, ali i ostavlja u zabludi da smo nešto riješili.

Česti odbrambeni mehanizmi su racionalizacija (nalaženje opravdanja za neprihvatljivo ponašanje), upotreba misaonih procesa da potisnemo, zaboravimo, prebacimo na nekog drugog ili da umanjimo važnost tog čina. Ovim procesom se ulaže napor da se savijest spriječi u obavljanju svog posla. Ljudi lažu sebe i druge da bi sačuvali narcisoidnu predstavu o sebi tj. da bi mogli i dalje voljeti sebe uprkos negativnom ponašanju. U slučaju priznanja da neki dio njihove ličnosti podliježe kritici morali bi osvijestiti procese mijenjanja, ali pošto je rad na sebi prilično dug i bolan put, onda se koriste lažima kao neizbježnim sedativom za kontrolu vlastite svijesti i postizanja instant sreće. Gdje i u čemu tražiti autentičnu sreću!?

“Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu, a najljepše mjesto povratka je u Allaha.” (Qur'an, Ali Imran:14)

Qur'anski prikaz ljudskih potreba i stanja opće dobrobiti ne negira najdublje mašte čulnih zadovoljstva kao iskonskog nagona za ugodom poteklih iz dimenzije ega. Samim tim što te potrebe dolaze iz kruga ega (nefsa/selfa) ukazuje se na njihov nedostatak da stvore osjećaj potpune zasićenosti jer one služe egu za vječni proces energizacije. Energizacija je svaka mentalna i fizička aktivnost koja pruža osjećaj vitalnosti i snage, unosi životnu zaigranost, tretira umor i stres, te pospješuje neophodnu snagu i istrajnost. Takva vrsta potreba ne mogu popuniti unutrašnju prazninu, ne mogu dati osjećaj da smo ih napokon zadovoljili, jer se uvijek iznova javlja naredni impulsi za sličnim ugodama, uvijek nam nešto nedostaje da bismo konačno pronašli smiraj, osim ako nismo svjesni njihove beskonačne liste i ograničenosti u pružanju stvarnog konačnog osjećaja smiraja i zadovoljstva. U tom slučaju, sposobni smo da se samokontrolišemo i preusmjerimo pažnju na ono što nadilazi taj začarani krug koji ukoliko sam sebi postane svrha može proizvesti osjećaj praznine i nezadovoljstva. Međutim, ukoliko se energizacijom ega (nefsa) upravlja sa sviješću da je polazna tačka koja pokreće i čini funkcionalnim ostale unutrašnje dimenzije, kao što su razum (aql) i osjećaji (qalb), onda cio proces dobiva na smislu, vrijednosti i uzvišenosti. Onda svi užici i ljepote ovog svijeta imaju smisla jer su stavljeni u službu uzvišenijih procesa i ciljeva, a to je proces izgradnje ljudskog karaktera ili povratka dobru u sebi što je rezultat povratka Uzvišenom Stvoritelju: “…a najljepše mjesto povratka je u Allaha.”

U protivnom, spušta nas ispod nivoa ljudskog dostojanstva.

Piše: Aida Tule

Nastavlja se.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top