Tradicija Sarajeva: Uzgoj ruže đulberšećerke i očuvanje kulturnog naslijeđa kao ljubav

 – U sarajevskom starogradskom naselju Budakovići nalazi se mala, nesvakidašnja bašta učiteljice razredne nastave u penziji Mirsade Hodžić, koja se pored očuvanja svog vrta iz ljubavi bavi raznim interesantnim stvarima, piše Anadolu Agency.

U zelenom gaju koji redovno održava ima svakojakog bilja, a pored tri vrste nane, duda, lješnjaka, najveći dio zauzimaju sadnice đul-ruže, u narodu poznatije kao  đulberšećerke.

Đulberšećerka je ruža specifična po svojim krupnim i lijepim cvjetovima, a gotovo da nije bilo avlije u kojoj nije rasla i mirisala. Ljepota izgleda i mirisa ove ruže opjevana je u mnogim sevdalinkama. Njena posebnost leži u tome da se njene latice mogu koristiti u kozmetici, za spravljenje krema, ulja, ali i sokova i poslastica. Ta svojstva prepoznala je Mirsada koja prema ovoj vrsti ruže gaji posebnu ljubav.

“Bavim se uzgojem ove ruže već 10 godina. Tri godine sam se trudila da dobijem sadnicu i uspjela sam s teškom mukom, jer je ova ruža osjetljiva i zahtjevna. Ali, kada krene da pušta žile ona pravi grm. Imala sam 60 grmova, ali neke su upropaštene zbog snijega i kiše. To je opet dovoljno da se mogu baviti njenim uzgojem”, kaže Mirsada te dodaje kako je razmišljanje o kulturi, naslijeđu i običajima podstakla da se time bavi.

“Prisjetila sam se bašte kada sam bila dijete, ali i moje nane. Kad me boljelo uho ili stomak ona je u bašti nalazila lijek. Stoga je naša bašta bila apoteka na otvorenom. Onda sam rekla sebi: zašto da ne promovišem svoju avlijsku cvjetnu ljekovitu kulturu”, kazala je.

Prema njenim riječima, u njenoj bašti trenutno nema cvjetova ruže, jer se ona sadi u proljeće ili u jesen. Svi njeni cvjetovi moraju se u potpunosti osušiti kako bi mogla ponovo dati nove cvjetove. Mirsada narednih dana planira kresanje i uređivanje ruža.

“Sve zavisi od vremenskih prilika. Ruži ne odgovara previše kiše. Ona se mora uvijek uređivati, jer u suprotnom podivlja, a ona se ne smije kresati dok je u cvatu”, kaže Mirsada, napominjući kako ruža đulberšećerka traži posebne uslove za rast i cvat.

“Ona je slobodna ruža, ne podnosi da je na mjestu gdje je tijesno. Ne podnosi puno vjetra. Teška je pri uzgoju, ali kada pusti žile onda stvara grm”.

Pored ove vrste ruže, u svojoj bašti Mirsada gaji i ružu kalemušu. Od njenih latica nemoguće je praviti sok, ali ona se može koristiti za pravljenje mirisa. Prema njenim riječima, postoji više načina na koji se pravi sok od ruže đulberšećerke.

“Može se praviti ‘na hladno’. Kada tako pripremam sok, uzimam 50-60 latica ruže i stavim u teglu. Potom prokuham vodu koju ohladim i onda prelijem latice. Stavljam i limun koji je zdrav. To stoji 48 sati, onda se procijedi i stavlja šećer. Može se stavljati i med. To jača srčane mišiće i smiruje nervni sistem. Ruža je po svom sastavu antibiotik”, kaže Mirsada te dodaje kako se od ruže mogu praviti i bombone.

Posebno mjesto u njenom vrtu pripada dudu. Ističe kako su ljudi nepravedno zapostavili ovo drvo.

“Dud je zanemaren. Pored toga što ima ljekovita svojstva ljudi ne znaju da dud zapravo ‘čuva brda’. Njegovo korijenje seže do deset metara u zemlji i jako je čvrsto”, kaže Mirsada.

Pored interesovanja za ljekovito bilje i ruže, penzionisana učiteljica bavi se i očuvanjem kulturno-historijskog naslijeđa koje, prema njenim riječima, polako izumire.

“Još sam 2004. godine upriličila izložbu i stvari iz “nanine sehare”. Pokušala sam pokazati ljudima šta je zapravo naslijeđe. Ljudi moraju znati da je američki plakar zapravo kopija naših dušekluka. Naša musafirhana gdje su se prije primali gosti, sada zove se primaća soba. Mi smo odrasli dakle u ateljeima, a mi o tome nerado govorimo“, kazala je.

Očuvanjem tradicije počela se baviti, kako voli reći, iz revolta.

“Želim pokazati svijetu kakav smo mi zapravo narod. To je u početku bilo vrlo stidljivo sakupljanje. Jedne godine u BiH došao je glumac Ričard Gir koji je čuo za mene. Poslao je svoju agenticu kod mene da izabere nešto za njegovu suprugu. Od svih ručnih i tkanih stvari on odabrao bošču”, kaže Mirsada pokazujući na pismo zahvale koji joj je slavni glumac napisao.

Na pitanje koliko su mladi ljudi zainteresovani za kulturno naslijeđe i tradiciju, učiteljica kaže kako mlade generacije od tradicije okreću glavu i kako je to vrlo tužna činjenica.

“Meni to teško pada. Sve cijenimo tuđe više nego naše, a čega imamo pregršt. Moje bavljenje ovim je također i iskupljivanje, jer sam npr. seharu moje majke bacila u neznanju. Niko mi nije pričao šta je sehara. Nisam znala da sehara nije samo običan sanduk”, kaže Mirsada i dodaje kako čuva starine i rado ih daje na razne izložbe.

Kako navodi, tužna je, jer sve više primjećuje kako se ljudi stide tradicije.

“Kulturno naslijeđe prihvata jedan poznati Ričard Gir, kulturno naslijeđe dakle cijene stranci, a mi ne. To je apsurdno. Naši ljudi zaziru od toga”, kaže i napominje kako joj navedene stvari pričinjavaju zadovoljstvo, a posebno kada je posjete oni koji su zainteresovani za njen rad.

“Ne tražim ništa zauzvrat, ako neko nema osjećaj da to zaista vrijedi. Nadam se da će se neko nastaviti ovim baviti”.

Anadolija