Dobro i zlo nisu isto

Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu Plemenitom, donosimo salavat i selam na Njegovog posljednjeg poslanika i miljenika Muhammeda a.s., na njegovu časnu porodicu, na sve njegove ashabe i na sve one koji ih slijede do dana Sudnjega!

Poštovana braćo i cijenjene sestre!

Allah Uzvišeni je u Svojoj plemenitoj knjizi kazao: „Dobro i zlo nisu isto!“ (Fussilet, 34.)

I rekao je Uzvišeni: „Mi nismo uzalud stvorili nebo i zemlju i ono što je između njih; tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kada budu u vatri! Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao sa onima koji prave nered na zemlji, ili, zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s grešnicima?“ (Sad, 27-28.)

Duga je lista ajeta časnih u kojima nas Allah Uzvišeni podsjeća da je postojanje dobra i zla, dobrih i loših ljudi, dio Njegovog plana iz praiskona. Međutim, Njegova presuda je konačna i ona glasi: „I reci, došla je istina, a nestalo je laži, laž zaista nestaje!“ (Al-Isra’, 81.) U tom kontekstu, za nas je suštinski važno, na koju od navedene dvije strane se mi postavljamo!?

Braćo i sestre! Svijet na kojem živimo, a zove se dunjaluk, nije ni džennet a nije ni džehennem. Nije džennet što znači, da nema opuštanja, već ima rada, ustrajnosti i žrtve, a hvala Allahu nije ni džehennem pa da očajavamo i gubimo nadu kako se stanje ne može popraviti. Čitajmo u tome i Božiju milost.

Dobro i zlo

Dobro je tiho i sporo, a još je tiše i sporije bez liderstva i autoriteta. Otuda je svako zlo kroz historiju sukoba sa dobrom, imalo za primarni cilj anulirati svaki autoritet i liderstvo u dobru. Dobri ljudi se sporo i teško ujedinjuju a kako zlo raste, oni se sve više povlače i postaju dobri tek samima sebi. S druge strane, zlo je brzo i brutalno, a još je brže uz organizovano vođenje. Ipak, nije zabilježeno da je zlo uspješno egzistiralo tamo gdje je jaka i organizovana afirmacija dobra. Otuda, najveća opasnost za dobro nije postojanje zla, već odustajanje dobrih od činjenja i promocije dobra.  Jedan zapadni mislilac po imenu Breht je, želeći ukazati, da i kada bi se u zlu i pokvarenjaštvu tražila neka korist ili dobrota za pojedinca ili društvo, rekao: „U zlu ima dobrote onoliko koliko se to zlo može po zraku ispisati – nikakve!“ Svako zlo je spremno da vješto iznalazi modalitete svoje promidžbe čak i na najperfidnije načine, pa je tako ponajviše zla na Zemlji bivalo onda kada se zlo činilo u ime ili pod parolama dobra. Tako se npr., zlo kockanja i klađenja čini sa namjerom lahkog bogaćenja, grijeh bluda i nemorala sa namjerom promoviranja ljubavi ili zadovoljenja ljudskih strasti, ratovi, nepravde i ubistva pod izgovorom borbe za uspostavu poretka, mira i sigurnosti… Postoje vremena kada je zlo jako i nametljivo, kada bez našeg pitanja postoji i egzistira, čak se širi, a tada je, jedino važno da ga se učini što manje štetnim i škodljivim. Jedini front na kojeg vjernik u tom vremenu može računati je uporno promoviranje ali i činjenje dobra, jer dobro koje se samo promovira (što mi najčešće činimo) ne biva slijeđeno, dok ono dobro koje se i promivira i čini biva i slijeđeno.

Braćo i sestre! Vjernik je svjestan da ne može očekivati, da ako čini dobro, da će mu se kameni micati sa puta, suprotno, može ih bit i više i češće. Dobro nas je tome podučio naš Resul a.s.

Dobri i loši / zli

Uz dobro i loše, Božiji program je i da postoje dobri i loši ljudi kao zagovarači prve dvije kategorije. Sporovi među ovim polovima su neizbježni. Uspjeh je kada se ti sporovi vode na „diplomatski“ način. Ipak, iskustvo ljudskog roda potvrđuje da su se ti sporovi nerijetko vodili na najbrutalnije načine. Božiji je program i to da se, u sučeljavanju dobra i zla pokažu i dokažu Njegovi dobri robovi.  A dobri se umnogome razlikuju glede potencijala, mogućnosti i afiniteta. Otuda je sasvim razumno da dobri uvijek ne reagiraju isto na pojavu zla, što često previđamo i kompliciramo međusobne odnose, zbog čega, od promicatelja dobra postajemo naivni podržavatelji zla. Jer, s obzirom na karakter, potencijal i bit, vjernika ima saliha – odnosno dobrih a ima i musliha – odnosno onih koji su dobri ali i spremni da druge popravljaju. Ima među vjernicima i hasana – također dobrih, ali ima i muhsina – onih koji na najvišem stupnju čine društveno-korisno dobro. Salih i hasan su tiho dobri a muslih i muhsin su glasno dobri. Salih i hasan zbog svoje dobrote ne čine nikome zlo i to je dovoljno od njih, dok su muslih i muhsin dobri ali i kapacitirani da dobro iz sebe šire na druge. Dakle, svako od nas, Božijim proviđenjem ima svoju vazifu / zadaću, i otuda i naš trud i doprinos za promicanje dobra i odvraćanje od zla ne mora biti isti i jednoličan.  Zadužiti nekoga onim što nije kadar, znači uzalud ga potrošiti ali i osakatiti njegov potencijal za tamo gdje bi mogao dati veći doprinos. Ima među vjernicima i slabih i plašljivih, nedorečenih i kolebljivih, čak i kvarnih. Sve njih ovaj stari dunjaluk pamti otkako je insan zakoračio po njemu. A bivalo je, ima i bit će na dunjaluku i Allahu nevjernih, među njima čestitih, poštenih i moralnih, ali također i pokvarenijih od pokvarenih, lošijih od loših i najgorih od zlih, takvih, da kada pomislimo da zlo nema kud dalje, pojavi se još gore i još veće. Kulminacija zla u lošim ljudima biva onda kada im postane prijatno i ugodno činjenje zla. Dobar čovjek kada čini dobro ( malo ili puno ), njegova dobrota mu ne da, da o sebi misli da je dobar, dok loš čovjek vjeruje da, ako nekome ne čini zlo, da mu time čini veliko dobro.

To je najveća razlika između dobrih i loših. Ima jedan privid u kojeg vjernici upadaju i zbog kojeg su često u stanju agonije, a to je da je u svijetu malo dobra a puno zla. To jeste nekada tačno, ali ne uvijek i ne većinom, jer dobro je uvijek s mjerom. To zato  što dobra nikada nije mnogo i nikada nikome nije viška, dok je i najmanje zla uvijek i svakome puno i viška. Također, dobro je prirodno očekivanje čovjeka, pa je zato slabo vidljivo a još teže opisivo. Dok je zlo neprirodno i neočekivano stanje pa je i malo lošega ili zla, puno vidljivo i slikovito opisivo. Optimizam je iz kategorije dobra, dok pesimizam prijateljuje čak sa najvećim oblicima zla. Zato, kao vjernici i promicatelji dobra, živimo i promovirajmo optimizam glede navedenog bez primisli kako dobro gubi bitku sa zlom.

Mi u promicanju dobra

Znajući da smo Allahovom milošću na strani dobra i dobrih,  to je na veliku radost nama vjernicima, jer nas Nebesa pišu kao one koji su privrženi, postojani i ustrajani na putu kojim je Dragi Allah zadovoljan. Sretni smo i jer znamo, da je uporna dobrota jedina kadra da pobijedi zloću. Ta uporna dobrota je ona naša dova koju neprestano učimo u našim namazima – ihdinassiratal mustekim – Allahu naš, uputi nas na put uporne dobrote!

Braćo i sestre! Naš angažman za dobro mora biti smislen i zajednički.  Nema vojnika koji je borbu sam dobio. Angažman za dobro mora biti i dobrovoljan i evidentan / praktičan, jer je velika razlika između dobronamjernosti (dobre namjere) koja može biti neograničena i dobročinstva koje je često limitirano s naše strane. Naša inicijativa  za dobro je diktirana stanjem i situacijom a stanje i situacija nam često nalažu da ona mora biti mirna, mudra i uporna.  Ona treba biti i pravedna i principijelna. A kada kažemo pravedna i principijelna, to znači da trreba početi od nas samih, jer najveći poraz dobro doživi tamo gdje ne planira odbrambeni mehanizam, a ti porazi su najčešće u nama samima i našim porodicama. Često su dobročinitelji prema drugima, čista zloća sebi i svojim najbližima. Pošteno bi bilo biti opredjeljen i za borbu protiv svih oblika zla, a još je poštenije krenuti od sebe samih. Jer, koliko je patnje proživljeno zbog borbe protiv grijeha i zla nekoga drugoga, dok u međuvremenu zlo u svome krilu nije primjećeno.

Allahu naš, molimo Te, da nas sačuvaš u Svojoj vjeri i Zadovoljstvu. Da nas ne iskušaš sa bilo čime što nam poteškoću pričinjava. Oprosti nam grijehe i slabosti naše. Učvrsti na Pravome putu nas i naše porodice, da oni nas ne zastide i da se mi njih ne zastidimo. Amin!!!

Hatib: mr.sc.kurra hfz. Alija ef. Rahman

Akos.ba