Svjetla i tmine: Naše fitne
U prvome redu treba spomenuti i naglasiti onu fitnu koje razarajuće djeluju na međumuslimanske odnose. Zapravo, ona je najopasnija jer potječe iz naših redova, iz naših džemata, iz naših srca, iz nas samih. Zašto je važno o tome govoriti? Naprosto zato što je ta vrsta fitne, nažalost, u tolikoj mjeri prisutna među nama, u našem kolektivnom muslimanskom duhu, da je stanje krajnje zabrinjavajuće i uznemirujuće. Ona je još teža i opasnija zato što smo kao narod izloženi smutnjama koje dolaze i koje nam uporno priređuju oni koji nas ne vole. I umjesto da se zajedničkim snagama bavimo odbranom od tih fitni, mi svoju energiju trošimo na međusobno obračunavanje pokazujući pri tome nevjerovatnu količinu zavisti, podlosti, netrpeljivosti i mržnje, jednom riječju, međusobno gloženje.
Naš Poslanik, s.a.v.s., upozorio nas je na ovu vrstu međusobnog gloženja u svom čuvenom govoru na Oprosnom hadždžu, kada je, između ostalog rekao: „Šejtan je izgubio nadu da će biti obožavan u ovoj vašoj zemlji, ali ćete mu biti pokorni u onome što je ružno od vaših djela, čime će se on zadovoljiti.“[1]
Znači prokleti šejtan je izgubio nadu da će muslimane masovno okrenuti s Pravog puta, ali će ih nagovarati da mrze jedni druge, zavide jedni drugima, prave međusobne smicalice i čine druge grijehe. Stanje vjernika i nevjernika u ovom slučaju nije isto, jer šejtan se zadovoljava time što je nevjernike odveo u nevjerništvo i više na njih ne troši vrijeme. Otuda je kod nevjernika manje zavisti, mržnje i međusobne netrpeljivosti nego kod muslimana. S obzirom da muslimane neće uspjeti kolektivno zavesti u nevjerništvo, on se zadovoljava time da među njih ubacuje zavist, podlost, nepovjerenje, netrpeljivost i mržnju kako bi se međusobno gložili.[2]
U Kur’anu i hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nalazimo upozorenja na ove stvari kao i na lijekove kojima se liječi ova vrsta fitne. Nema drugog lijeka da duša ozdravi osim koristeći te lijekove!
Izvor: Svjetla i tmine
Autor: Almir Fatić
Za Akos.ba pripremila: Fahreta Vreva
[1] Tirmizi: 2264
[2]Tirmizijina zbirka hadisa, 5/29
