U Fokusu

SUSRET SA ZLOČINCIMA: OČI U OČI

Posvećeno: Dragom babi Sulejmanu (Ibrahim) Dizdareviću i žrtvama Prijedora

Kada sam počela shvatati svijet u kojem živim, počela sam se pitati zašto ja nemam oba roditelja.  Mislila sam da možda neka djeca imaju samo mamu ili babu, a neka oba. Od gorke spoznaje da je moj mili babo ubijen, željela sam samo jedno: Pravdu. Željela sam pogledati zločincima u oči i pitati ih: Zašto? Je li Vam ikada moj babo nažao učinio? Da li Vas je ikada ružno pogledao?

Prolazile su godine i naši najveći porodični trenuci. Prolazili su Ramazani, prolazilo toliko mojih pogleda kroz prozor svih ovih tužnih Bajrama. Kao da sam se nadala da će svakog časa Sulejman ef. Dizdarević doći, dotjeran namirisan i nasmijan da mu poljubim ruku. Toliko sam puta, tokom objeda s mamom gledala u praznu trepezarijsku stolicu, pitajući se… Kakav li mu je glas Bože mili? Da li je volio krompir ovako kako ga je mati sada napravila? Koja mu je omiljena boja? Zatvorim oči i gradim snove. U snovima vidim imamsku kuću u Čarakovu, u kući sretnu porodicu imama Dizdarevića. Moja mila majka se toliko trudila da mi pruži svu nježnost dunjaluka, ali u meni je vječno živjela praznina, osjećaj nepripadanja- da za mene nigdje mjesta na svijetu nema a kamo li u Prijedoru, gradu gdje je moja najvoljenija osoba zadnji put udahnula zrak.

U mojoj glavi samo postoje izmišljene igre koje si igrao sa petogodišnjom Merjem, ili prvi školski zadaci sa sedmogodišnjom Merjem, prvi dan hidžaba sa četrnaestogodišnjom Merjem. A šta bi Merjem, da njena mašta nije prostrana i šarenolika? Ko su oni? Jesu li to ljudi? Jednog dana dobih poruku od dragog prijatelja: Čujem da su uhapšeni!

Medijske kuće u BiH prenosile su za mene jako važnu vijest: „U drugoj akciji policijski službenici SIPA-e lišili su slobode dvije osobe inicijala Đ.V. i S.D. zbog postojanja osnova sumnje da su počinila krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Đ.V. i S.D. se sumnjiče da su tokom 1992. godine počinili ratni zločin u mjestu Čarakovo, na području općine Prijedor. Nakon kriminalističke obrade lišeni slobode će biti sprovedeni u prostorije za zadržavanje MUP-a Kantona Sarajevo, nakon čega će biti predati Tužilaštvu BiH, saopćeno je iz SIPA-e.“  Nisu to čudovišta iz naninih priča, sa deformisanim licima i dugim noktima. Nisu to vanzemaljci s Marsa ili Plutona. Oni su Zoran Babić, Dragomir Soldat i Đurić Velimir. Na prvi pogled izgledaju kao ljudi… Ali kad vidis zlocinačku hladnokrvnost… shvatiš: ubili su tada, ubili bi opet.

Mili Bože, zar ima broj godina meni dovoljan da osjetim slast pravde? Zvijeri mi oduzeše pravo da te volim. Ponekad me obuzme bijes, pa bih im sama presudila. Poželim im električnu stolicu, poželim da ih mrzim, ali znam babo, da ti ne bi bio ponosan, ako bi tvoja princeza bila ispunjena mržnjom.

Danas na dan bijelih traka 31.05. 2013. godine pri izlasku iz Suda Bosne i Hercegovine  nakon još jednog bolnog suđenja „Soldat i ostali“ i slušanja gorkih ispovjesti bošnjačkih sudbina… Izlazi zločinac Velimir Đurić i obraća se prvooptuženom Dragomiru Soldatu riječima:”Đesi tigre”. Bože moj, Ti znaš da su ubice mog oca pet metara udaljeni od mene. Molim Te da mi daš snage, povećaš iman i osvijestiš BOŠNJAŠTVO u meni. Oni će dobiti petnaestak godina kazne, i to će nazvati pravdom. Ali tebe nema… nema te, da zagrliš svoju princezu, da je utjesiš. Hiljadu života da živim, ne bih preboljela tvoju smrt.

  Zapis o tuzi Ne znaju krvnici da voda zna sve tajne Pomiješalo se plavo i crveno. Plava čista bosanska voda i bosnjačka krv. Nosi li, babo nemirna Sana, tajnu gdje si ti… Čuje li odjeke moga srca, koje te doziva s aškom. Dođi mi babo, dođi makar u snovima.   Autor: DIZDAREVIĆ MERJEM Akos.ba

Srešćemo se cvijete moj, jednog dana, a ja ću te jako zagrliti, i više neće postojati oružje da mi te uzme. Neće postojati ljudi zvijeri. Moći ću da te dozivam: babo, koliko god želim… Volim te cvijete…

Povezani članci