Štrajk glađu u znak solidarnosti sa pritvorenicima Pal Actiona

Poznajem ovaj put. Njegova mapa urezana mi je u kosti. Nosim ožiljke koji neće zacijeliti bez pravde, bez odgovornosti.

Naučio sam to u Guantánamu, kada je jedino što sam mogao kontrolisati bilo moje vlastito tijelo.

Mi smo bili izbrisani. Izolirani. Prisiljeni na šutnju. Naše riječi su cenzurisane. Naša pisma proglašavana tajnim. Advokati su bili blokirani. Vrijeme se razvlačilo i truhnulo. Nije bilo sudskih ročišta. Nije bilo stvarnih optužbi.

Sveden sam na broj u narandžastoj uniformi, zaključan u metalni kavez. Američka vlada me je već označila. “Najgori od najgorih.” “Terorista.” “Neprijateljski borac.” Etikete osmišljene da mučenje učine nužnim.

A mučenje je došlo. Danju i noću. Nemilosrdno. Mehaničko. Namijenjeno da prvo slomi um, a zatim tijelo. Zato sam prestao jesti. Ne kao gestu. Ne kao molbu. Prestao sam jer mi je sve drugo bilo oduzeto. Moje tijelo je bilo jedina teritorija koju ova strana država još nije okupirala.

Štrajk glađu nije simboličan. Nije dramatičan. To je laž koju prodaju mediji, ljudi koji nikada nisu gledali kako se tijelo urušava iznutra, koji sporu smrt pretvaraju u naslove, panele i uglađene rečenice.

Štrajk glađu je spor, bolan put prema smrti. Rastavlja te dio po dio. Mišići se smanjuju. Vid slabi. Srce posustaje. Organi počinju otkazivati. Svaki otkucaj je upozorenje. Svaki sat te vuče bliže smrti, htio ti to ili ne.

Štrajk glađu počinje onda kada su sva druga vrata zalupana. Kada sistem jasno da do znanja da tvoj život nema vrijednost – dokle god si tih i poslušan. Kada te pogleda pravo u oči i kaže ti da si već mrtav.

Tada odgovaraš svojim tijelom.

Najmanje osam zatvorenih propalestinskih aktivista u Ujedinjenom Kraljevstvu odbilo je hranu. Jedan je u štrajku glađu više od dva mjeseca. Drugi su prešli 50 dana bez jela. Neki su već prebačeni u bolnicu. Razbacani su po zatvorima, odsječeni jedni od drugih, otrgnuti od porodica, zatrpani riječju “terorista” kako bi se okrutnost mogla prikazati kao zakon.

To su Heba Muraisi, Qesser Zurah, Amu Gib, Teuta Hoxha, Kamran Ahmed, Lewie Chiaramello, Jon Cink, i Umer Khalid.

Stručnjaci Ujedinjenih nacija za ljudska prava izrazili su ozbiljnu zabrinutost za živote štrajkača glađu. Upozorili su da se aktivisti suočavaju s povećanim rizikom od otkazivanja organa, neuroloških oštećenja i smrti bez odgovarajuće medicinske njege te su pozvali britansku vladu da osigura pravovremenu hitnu pomoć, da se uključi u rješavanje zahtjeva aktivista i da se pozabavi kršenjima prava povezanim s dugotrajnim pritvorom prije suđenja i ograničenjima prava na protest.

Već sam bio unutar ove priče. Nasilne riječi služe da ti oduzmu ljudskost kako javnost ne bi morala osjetiti žaoku tvoje patnje.

Kada je Jeremy Corbyn u parlamentu spomenuo štrajk glađu, neki zastupnici su se smijali. Smijali. Ne šapatom. Ne s nelagodom. Nego otvorenim podsmijehom. Podrugljivi osmijesi s tapaciranih klupa dok su se tijela ljudi raspadala u ćelijama. Dok su ljudi padali, odvoženi u bolnice, dok su im otkazivali organi. Ovo je nedodirljiva moć.

David Lammy, zamjenik premijera, izbjegao je sastanak s porodicama štrajkača glađu. Izbjegao je čak i najosnovniji ljudski čin – slušanje. Kukavičluk umotan u protokol. Ovo je namjerni prezir.

Godine 1981, tokom irskog štrajka glađu, ljudi su umirali u zatvorskim ćelijama dok su ih političari odbacivali kao kriminalce, lovce na pažnju, teroriste. Prvo je došlo ismijavanje. Šale. Hladnoća. Odbijanje da se razgovara. Zatim su došle sahrane. Moć se uvijek smije prije nego što ubije. Humor postaje štit za kukavičluk.

Ništa se nije promijenilo. Akcenti su drugačiji. Odijela su bolje krojena. Okrutnost je ista.

Ovo nije demokratija. Ovo je trulež u središtu države.

Godinama smo u Guantánamu bili zatočeni bez optužbi, bez dokaza, bez puta ka slobodi. Danas se u Ujedinjenom Kraljevstvu ljudi drže u produženom pritvoru, ponekad godinama, dok se datumi suđenja stalno pomjeraju. Samo vrijeme postaje kazna. Vrijeme postaje oružje. Oružje protiv zatvorenika i njihovih porodica.

Zatim dolazi izolacija.

U Guantánamu je izolacija bila osmišljena da nas slomi. Mjeseci, ponekad godine, bez stvarnog ljudskog kontakta. Tišina toliko teška da pritišće lobanju. Tišina namijenjena da te izbriše. U britanskim zatvorima štrajkači glađu se razdvajaju. Premještaju. Uznemiravaju. Oduzima im se rutina, oduzima povezanost. Izolacija se predstavlja kao sigurnost. Nije. To je kazna. To je kontrola.

Zatim dolazi cenzura. Pisma kasne. Telefonski pozivi se prekidaju. Posjete se ograničavaju. Informacije se filtriraju. Porodice ostaju u mraku. Advokati se bore za minimalan pristup. U Guantánamu je svaka riječ koja je napuštala logor bila nadzirana. U Ujedinjenom Kraljevstvu taj isti instinkt i dalje živi. Kontroliši narativ. Kontroliši osobu.

Zatim dolazi medicinska prisila. U Guantánamu se na štrajk glađu odgovaralo silom. Lisice. Stolice za vezivanje. Cijevi nasilno gurane kroz nos u želudac dok su stražari prikovali naše udove. Nazivali su to medicinskom njegom. Bila je to nasilnost. Čista, namjerna, razarajuća nasilnost osmišljena da otpor učini nepodnošljivim.

Ujedinjeno Kraljevstvo voli da se pretvara da je Guantánamo bio američka greška. Nešto daleko. Nešto završeno. Nije. Bio je laboratorij. Eksperimenti su izvezeni. Apsorbirani. Normalizirani. I sada se primjenjuju unutar njihovih zatvora.

Vidi se to u produženom pritvoru.

Vidi se u zakonima o zabrani koji se izopačuju kako bi kriminalizirali protest.

Vidi se u zatvorima koji služe kao skladišta, mjestima za neograničeno zadržavanje ljudi dok država uzima vremena da izgradi slučaj.

I vidi se u tihom saučesništvu sistema. Guantánamo je hranio tajne zatvore. Tajni zatvori su hranili domaće antiterorističko policijsko djelovanje. Ista logika se iznova pojavljuje. Na mjestima poput “Alligator Alcatraz” na Floridi. U britanskim zatvorima koji drže političke aktiviste pod zakonima o terorizmu. Različite zastave. Isti priručnik.

Zlostavljanje putuje brže od odgovornosti.

Gledao sam kako vlade proučavaju jedna drugu. Dijele tehnike. Usavršavaju jezik. Uče kako da ljude zatvore legalno. Kako da rastegnu zakon, a da ga ne slome. Kako da slome neslaganje, a da to nazovu redom.

Ovo nije pitanje slaganja s politikom zatvorenika. Ovo je pitanje da li država smije nestajati ljude prije suđenja, izolirati ih, cenzurirati ih, a zatim ih kažnjavati zato što odbijaju sarađivati u vlastitom brisanju. Ako Ujedinjeno Kraljevstvo želi tvrditi da nije ništa poput Guantánama, mora to dokazati djelima.

Ukinuti produženi pritvor bez suđenja.

Ukinuti izolaciju kao odgovor na protest.

Vratiti puni pristup advokatima i porodicama.

Osigurati medicinsku njegu koja štiti život, a ne politike koje ga tiho ugrožavaju.

Slušati štrajkače glađu. Sastati se s njihovim porodicama licem u lice.

Ukinuti antiterorističke zakone koji se koriste za kriminalizaciju neslaganja, širenje krivice po osnovu povezanosti i nestajanje ljudi iza jezika umjesto dokaza.

Natjerati članove parlamenta da izađu iz tišine i preuzmu odgovornost.

Ovo nisu radikalni zahtjevi. Ovo je minimum. Pod, a ne plafon, za svako društvo koje tvrdi da poštuje ljudska prava.

Ovo ne pišem kao posmatrač. Pišem kao neko ko je već proživio kraj. Govorim vam otvoreno, bez eufemizama i bez distance. Ovakvi sistemi se sami ne ispravljaju. Ne usporavaju iz stida. Staju tek kada im se suprotstavi – direktno i bez straha. Sada.

Odbijam šutjeti. Pridružujem se ovom štrajku glađu u znak solidarnosti. Činim to jer prepoznajem sistem na djelu. Činim to jer znam da Guantánamo nije završio – ono se proširilo. Ugradilo se u druge zatvore, druge zakone, druge vlade koje same sebi govore da su bolje. Činim to jer stati uz potlačene protiv tlačitelja za mene nije simbolika. To je odgovornost stečena preživljavanjem. Činim to jer mogu – i jer bi nečinjenje značilo saučesništvo.

Ovaj štrajk glađu nije o hrani. On je o dostojanstvu. O pravdi. O pritvoru koji se koristi kao kazna, šutnji kao politici i državi koja vjeruje da će se, ako dovoljno dugo čeka, ljudi slomiti i nestati. Vjeruje da će je tišina zaštititi, zakloniti, opravdati. Neće.

Stojim uz štrajkače glađu. Neću okrenuti glavu. Neću ovo ublažavati. Neću biti pristojan prema sporoj smrti koja se provodi u čistim zgradama i pravnim jezikom.

I neću dozvoliti da budu izbrisani. Sloboda štrajkačima glađu!

Stavovi izneseni u ovom članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.

Mansoor Adayfi, Pisac, umjetnik, aktivist i bivši zatvorenik Guantánama (Al Jazeera)

prevod akos.ba