Šta znači biti “progresivni Islamista”
Autor: Adis Djuderija
Muslimanska intelektualna tradicija je puna slučajeva osporavanja značenja i implikacija mnogih njenih glavnih koncepata – kao što su sunna ili sunnet (običaj ili navika), selafizam, īman (vjerovanje ili vjera), tevhid (jednost ili jedinstvo) i džihad (borba), da spomenemo samo nekoliko najistaknutijih. Stoga nije čudo što su ove i druge glavne koncepte u muslimanskoj intelektualnoj tradiciji kroz muslimansku historiju prisvojili različiti vjerski i/ili politički akteri, s različitim stupnjem uspjeha. Stoga su određene grupe ili akteri mogli monopolizirati neke od ovih koncepata i počeli su se smatrati – ili, zapravo, jednostavno smatrati sebe – svojim najvjernijim, ako ne i jedinim legitimnim tumačima.
Ova povijest spornih tumačenja ponekad se zaboravlja u analizi različitih aspekata suvremenog Islama, uključujući i političku sferu. Jedan takav koncept je Islamizam (Islāmīyyûn / Islāmīyyīn), koji se pojavio u kontekstu moderne, postkolonijalne nacionalne države u većinski muslimanskom svijetu. Kao što je poznato, “Islamizam” se odnosi na političke pokrete koji se suprotstavljaju “sekularnim” autoritarnim političkim establišmentima na Bliskom Istoku, a umjesto toga predlažu neku vrstu “Islamizacije” društva.
Dok su neki znanstvenici poput Johna Esposita, Petera Mandavillea i Andrewa Marcha pokušali problematizirati kategoriju „političkog Islama“ kao pretjerano homogenu, nijedan, koliko mi je poznato, nije sugerirao da bi zagovornici „liberalnog“ pristupa Islamu i sami trebali biti etiketirani kao Islamisti. Pretpostavljam da je to zato što je Islamizam postao toliko čvrsto povezan s konzervativnim političkim muslimanskim pokretima – poput Muslimanskog bratstva – da je došlo do svojevrsne terminološke fuzije, tako da su postali konceptualni sinonimi.
To je zauzvrat stvorilo dodatne terminološke poteškoće kada su takvi pokreti evoluirali u svom političkom razmišljanju i pristupu Islamu, što je izazvalo rasprave o fenomenu poznatom kao “post-Islamizam” – termin koji se često primjenjuje na samo Muslimansko bratstvo u Egiptu nakon 1990-ih. Još jedan noviji razvoj događaja je uvođenje novog koncepta — naime, koncepta muslimanskih demokrata, kao zamjene za „Islamistički“. Tuniska partija An Nahda koja je ofmirana nakon „arapskog proljeća“ je odličan primjer. Zaista, tvrdilo se da termin “Islamizam” nije bio primjenjiv na ovu političku stranku zbog njene posvećenosti demokratskim procesima.
Kako god bilo, jedna od nesretnih posljedica prihvatanja ovakvih terminoloških promjena je da to jača ideju da samo nedemokratski nastrojeni politički oblici Islama — u smislu njihovog gledišta o teorijskoj kompatibilnosti Islama i demokratije, i to ne samo u njihovom uglavnom utilitarnom pristupu izbornoj demokraciji (kao u slučaju egipatskih puritanskih Islamista) – zaslužuju oznaku “Islamizam”.
Imperativ je, vjerujem, da destabiliziramo i na kraju razdvojimo ovu konceptualnu fuziju između Islamizma i konzervativnih ili puritanskih izraza političkog Islama, u svjetlu duge povijesti osporavanja i prisvajanja glavnih koncepata u Islamskoj tradiciji, kao i pojave drugog posebnog oblika političkog Islama — naime, progresivnog Islama, koji ima vlastito tumačenje muslimanske intelektualne povijesti i Islamske hermeneutike.
U skladu s tim, želio bih uvesti novu konceptualnu kategoriju progresivnog Islamizma, zasnovanu na progresivnoj muslimanskoj interpretaciji Islama koja ima stvarne političke implikacije. Za razliku od velike većine konzervativnih oblika Islamizma, progresivni Islamizam je kozmopolitski koncept koji prihvata ustavnu demokraciju i suvremene ideje o ljudskim pravima, rodnoj ravnopravnosti i građanskom društvu. Progresivni Islamizam je široko povezan sa radom muslimanskih učenjaka kao što su Abdulaziz Sachedina, Khaled Abou El Fadl, Hassan Hanafi, Nurcholish Majid, Ulil Abshar Abdalla, Abdullahi An-Na’im, Ahmad Moussalli, Hashim Kamali, Muqtader Haee Khan i Nader — bez obzira na njihove međusobne razlike.
Progresivni Islamista je neko ko se ozbiljno i kritički bavi punim spektrom Islamske tradicije (turāth) i smatra Islam ne samo pitanjem individualnog ili privatnog vjerovanja, već i dubokim značajem u političkoj areni – ali samo u skladu sa gore navedenim principima (kozmopolitski, demokratski, posvećeni ljudskim pravima i rodnoj ravnopravnosti, zalaganje za građansko društvo). Biti progresivni Islamist također znači pristati na Islamsku teologiju oslobođenja kako je teoretiziraju progresivni muslimanski učenjaci kao što su Shabbir Akhtar, Ali Ashgar Engineer i Farid Esack. Ponovno otkrivanje Islamske teologije oslobođenja je od kritične važnosti za muslimane u dvadeset prvom stoljeću, ne samo zbog: duge sjene traumatičnog naslijeđa kolonijalizma; rastućeg jaza između bogatih i siromašnih općenito, i između bogatih i siromašnih muslimana posebno; agresivnog širenje oblika Islamskog puritanizma/fundamentalizma i njihovog nesvetog savezništva sa centrima neoliberalne kapitalističke moći; i političke, ekonomske i društvene nemoći različitih sekularnih, liberalnih, modernističkih, kao i konzervativnih i mainstream oblika političkog Islama.
Ovaj teološki stav je, zapravo, amblematičan za suštinski pristup „višestruke kritike” progresivnih muslimana, koji se bavi nemilosrdnom kritikom svih oblika dehumanizacije i ugnjetavanja na osnovu radikalne ljubavi i nenasilnih oblika otpora ukorijenjenih u vjeri u Boga koji je Najmilosrdniji i Najsuosećajniji.
Za zagovornike progresivne muslimanske misli, veoma je važno usvajanje Islamske teologije oslobođenja koje također zahtijeva radikalno preispitivanje tradicionalističkog razumijevanja Islamskog prava, etike i ontologije (sharīʿah) u svjetlu Božje preferencijalne opcije za siromašne, potlačene i marginalizirane. Ovo bi moglo uključivati različita pitanja kao što su: preformuliranje samih koncepata, ciljeva i zadataka na kojima se zasnivaju Islamska teologija, etika i pravo (posebno muslimansko porodično pravo); transformacija Islamskih finansija i ekonomije u svrhu stvarne ekonomske pravde; i preoblikovanje Islamske politike kako bi se ona uskladila sa vrijednostima, idealima i ciljevima Islamske teologije oslobođenja. Po mom mišljenju, ovaj oblik Islamizma bi ponudio neka stvarna rješenja za one većinski muslimanske zemlje koje se nađu zaključane u borbi između autoritarnih političkih režima i konzervativnih Islamista. S obzirom na stalnu važnost “Islama” u životima muslimana, i spornu prirodu mnogih glavnih koncepata u Islamskoj tradiciji, neologizam progresivnog Islamiste bi, po mom mišljenju, prolazio kroz dug put ka problematizaciji, destabilizaciji, i, nadamo se, konceptualnom razdvajanju koncepta Islamizma/Islamista — i, općenito, koncepta samog Islama — od konzervativnih, puritanskih izraza političkog Islama.
Prevela: Zilka Spahić Šiljak
akos.ba
