Šta djeca gube kada im se mozak prebrzo razvija?

Traumatična rana iskustva mogu mozak učiniti nefleksibilnim, dok bezbrižno djetinjstvo ima značajno bolji utjecaj na kognitivne sposobnosti.

Veliki švicarski psiholog Žan Pjaže imao je izraz “američko pitanje”. Naime, držeći predavanja o razvoju dječijeg uma širom svijeta, primjetio je da kada posjeti SAD, neko iz publike uvijek postavi pitanje, “Ali profesore Pjaže, kako da ubrzamo taj razvoj?”

Danas nisu samo Amerikanci nestrpljivi i ubjeđeni da je, kada je razvoj mozga i kognicije u pitanju – što brže – to bolje. Širom svijeta, roditelji pripadnici srednje klase koji puno ulažu u svoju djecu i prate svaki razvojni stupanj, smatraju da dječiji razvoj treba maksimalno ubrzati. I roditelji i kreatori obrazovnih politika vrše pritisak da obdaništa budu više poput škola.

Međutim, talas novih istraživanja pokazuje da je ovo suviše uprošćena vizija. Sporije, duže i bezbrižnije djetinjstvo je izgleda najbolji način da se pripremite za odrastanje. Da, razvijanje životnih vještina je važno, ali dugo djetinjstvo je kamen temeljac uspješnog života.

Serija studija iz 1998. godine Kaiser Permanente Medicinske grupe ispitivala je dugotrajne efekte traumatičnih iskustava u djetinjstvu kod djece koja odrastaju u Kaliforniji – fizičkog i emocionalnog zanemarivanja, siromaštva, razvoda, nasilja, zavisnosti ili mentalnih bolesti u porodici. Nakon ovih prvobitnih studija, još stotine sličnih su sprovedene širom svijeta.

Ispostavilo se da su ovakva iskustva zabrinjavajuće česta – skoro 60% djece u SAD je doživjelo bar jedno, a svako deseto dijete četiri ili više. Djeca iz siromašnijih porodica su u najvećem riziku, ali su sva djeca u opasnosti da ih dožive.

Ova rana teška iskustva mogu imati veliki utjecaj na kasniji život – češće vode anksioznosti, depresiji i bolestima zavisnosti, a povećavaju i rizik od bolesti srca i raka. Ali, kako činjenica da ste prisustvovali pucnjavi sa pet godina može da vam poveća šansu da sa 50 dobijete rak?

Kako ova iskustva utiču na razvoj?

Začuđujuće, ali stresni događaji ubrzavaju fizički razvoj. Brojne studije pokazuju da djeca koja žive stresno ranije ulaze u pubertet. Nedavno je objavljena studija da takvoj djeci čak i stalni zubi izbijaju ranije.

A organ čiji razvoj je najvažniji je mozak. Ono što je nova studija objavljena u Nature Neuroscience Reviews pokazala, je da siromaštvo, stres i traumatična iskustva čine da dječiji mozak suviše rano sazreoa.

Mozak svoj razvoj započinje kao mnogo plastičniji organ, otvoreniji za iskustva i bolji u učenju. Kako rastemo, mozgovi nam postaju efikasniji ali manje fleksibilni, bolji u iskorištavanju nego u istraživanju, djelotvorniji ali manje spremni za nove stvari.

Autorica ove studije, dr Elison Meki (Allyson Mackey) sa Pensilvanijskog univerziteta, proučavala je dva različita vida razvoja mozga. Jedan se odnosi na fizičke karakteristike, poput debljine korteksa i gustine neurona. Drugi se odnosi na način na koji su oblasti u mozgu međusobno povezane. U oba slučaja, postoji stalan i komplikovan etapni redosljed razvoja. U ranom uzrastu mozak postaje deblji, a onda se u adolescenciji “istanji”. Naučnici su utvrdili da se etape razvoja smjenjuju mnogo brže kod djece iz siromašnijih porodica i djece koja su izložena stresnim iskustvima.

U istoj studiji prikazani su i rezultati eksperimenata nad životinjama koji su imali suprotan efekat. Mladunci koji su odrastali u stimulativnim i raznovrsnim okruženjima, sa puno različitih predmeta i drugih životinja za igru, imali su odloženi i produženi obrazac razvoja mozga, i duže su zadržali njegovu plastičnost. Dr Meki i njene kolege smatraju da, dok loša iskustva imaju loš, ubrzavajući efekat, raznovrsna i neobična dobra iskustva održavaju mozak otvorenim za učenje.

I za ljude dobra rana iskustva imaju dugoročne efekte, možda zato što djeci pomažu da zadrže osjećaj da su pred njima razne mogućnosti. Deca koja idu u vrhunska obdaništa nemaju bolje rezultate na školskim testovima u odnosu na djecu koja ne idu. Ovo je navelo kreatore obrazovnih politika da misle da dobrobiti obdaništa blijde kako djeca odrastaju. Međutim, postoje “uspavani” efekti koji se pokazuju mnogo kasnije, što znači da obdanište ipak utiče na bolju zaradu i zdravlje kasnije u životu i pomaže deci da budu uspješni odrasli ljudi. Moguće da im pruža prilagodljivost koja je neophodna u snalaženju sa neočekivanim izazovima – jednako kao i učenje akademskih vještina.

Zašto bi stres i trauma izazivali brže odrastanje, a bogato, raznovrsno i bezbrižno okruženje uticali na to da odrastamo sporije? Jedna od uticajnih novih ideja je da je za veliki, pametni mozak najpametnijih sisara i ptica, poput čimpanzi i vrana, potrebno dovoljno vremena za razvoj, pa zbog toga ove vrste imaju posebno drugo djetinjstvo, a odrasli ulažu puno truda u brigu o mladima. Mi ljudi smo posebno pametni, i imamo naročito dugačko djetinjstvo i puno uložene brige u potomstvo.

“Živi brzo, umri mlad” životni stil ima više evolucionog smisla kada su resursi slabi a život je težak. Obimno učenje vam u tom slučaju neće mnogo pomoći, pa je bolje da se brzo opremite nekim djelotvornim tehnikama opstanka. U bogatom, njegujućem, raznovrsnom svetu, sa druge strane, postoji mnogo toga da se nauči i mogućnosti za učenje, pa je bolje zadržati otvoren um i fleksibilan mozak. Rana loša iskustva možda su pokazatelj da će život biti težak i kratak, dok bezbrižno okruženje obdaništa daje informaciju da je pred djetetom mnoštvo mogućnosti.

Sve ovo bi trebalo da oslobodi roditelje iz srednje klase brige o “američkom pitanju”. Najvažniji deo brige o vašoj deci je na neki način i najlakši. Pružiti im ljubav i mogućnost da uče i istražuju je mnogo važnije nego napraviti im raspored učenja. Duže, sporije djetinjstvo je izgleda bolje, makar ukoliko očekujete da će i okruženje kad odrastu također biti bogato i raznovrsno.

Na žalost, kao što istraživanja o traumatičnim iskustvima pokazuju, previše djece i odraslih nemaju potrebne resurse za takvo djetinjstvo. Sva nova istraživanja pokazuju istu stvar – bilo da se radi o financijskoj pomoći roditeljima, porodiljskom odsustvu ili kvalitetnom predškolskom obrazovanju, pružanje podrške deci je najbolji način da se omogući novim generacijama da jednog dana budu uspješni odrasli. Ne zato što čine da se deca razvijaju brže, već zato što im omogućavaju da duže ostanu deca.

Piše: Elison Gopnik je profesorica psihologije na Berkli univerzitetu u Kaliforniji

Izvor: Detinjarije.com