Šta biste uradili da se s neba spuštaju euri i marke?

Zamislite samo na trenutak da se vani s neba spuštaju kapi kiše. Sve ih je više i više, dok na kraju svu zemlju ne prekrije obilni pljusak. Zamislite da se nalazite u toplini vašeg doma, i posmatrate šta se napolju dešava. Zar ne primijetite da je ova kiša drugačija od svih koje ste do tada vidjeli? Da, ove se noći s neba ne spuštaju kapi vode, već s neba silazi nešto što je nama mnogo važnije. I dragocjenije. Zamislite, s neba se spuštaju novčanice. 10 KM, 20 KM, 50 KM, 100 KM. I imate priliku da ih uzmete, dodirnete i koristite.

Sad zastanite i zapitajte svoje srce šta biste uradili? Kako biste postupili da ste ovo istinski doživjeli? Šta bi se desilo s ljudima u komšiluku, u čitavoj državi, svijetu? Zar ne bismo najradije svi napolje istrčali, natjecali se ko će prije da uhvati što više, zar ne bismo i čitavu noć i sutrašnji dan iskoristili samo da ne propustimo štogod?

Da, baš bismo tako postupili, zar ne? Zato jer nam je novac dragocjen. Važniji od mnogih drugih stvari.

A sad se vratimo u stvarnost. Posljednja je trećina mjeseca Ramazana i s neba se spušta nešto što je vrijednije od bilo koje količine novca. Milost našeg Gospodara, i najmanja trunčica nje, je vrijednija od ne miliona, ne triliona, već od svake svote novca koju um može zamisliti.

A opet, mi smo nemarni…samo iz razloga što ne vidimo istinske vrijednosti. Srca su nam otvrdnula i zaslijepljena u potrazi za prolaznim, posuđenim, kratkotrajnim, a za to nam vrijeme izmiču blaga neprocjenjiva i trajna, trgovina u kojoj smo sigurni dobitnici.

Čovjek na svijet ovaj dolazi go i bos, i takav odlazi. Svakom je razumnom insanu stoga jasno da dunjalučka bogatstva nisu istinski naša, već su nam samo posuđena. Privremena. A znate kad nešto posudite, na kraju to morate vratiti Vlasniku, zar ne? A istinska kuća koju svako od nas gradi je u vrtovima i nasladama džennetskim..

Znam, ponekad čovjeku nije lahko kad se sjeti svih grijeha i svoje prošlosti. Obuzme ga stid, dušu mu ledeni mrazevi prekriju.

Ponekad izgubimo nadu da nam u životu može biti bolje. Ponekad odustanemo i od dove, jer pomislimo kako će nam Milostivi oprostiti tolike propuste? Ponekad nam se srca stijesne, i pomislimo da je za nas kasno…ali da li je to zaista tako?

Navest ćemo primjer djeteta koje je upravo naljutilo svoju majku. Međutim, odmah nakon tog nestašluka, mališan se saplete i padne niz stepenice. Bez obzira koliko bila ljuta, svaka će majka pritrčati djetetu u pomoć, čim čuje njegov plač i dozivanje.

Ovdje govorimo o ljudskoj milosti. O običnim insanima. A znate li da Uzvišenom pripada najljepši primjer, i da je On spram nas neopisivo više puta milostiviji od majke spram njenog djeteta?

ZAR ZBILJA MISLITE DA KAD U ŽIVOTU PADNETE  I ZAPLAČETE NAJMILOSTIVIJEM, ZAR MISLITE DA VAS ON NEĆE SPASITI, MA KAKVE VAŠE GREŠKE BILE?

Kad vas šejtan zaplaši, i pomislite da za vas nema spasa, sjetite se ajeta u kojem nam Milostivi poručuje: „Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite!“ Kur’an, En-Neml, 62.

Stoga, ne gubite nikad nadu. Ima li boljeg vremena za povratak Allahu, od ovih mubarek-dana mjeseca Kur’ana?

Znate li da smo u mjesecu Ramazanu zaštićeni od džehennemske vatre, sačuvani od šejtana i opraštaju nam se počinjeni grijesi. Ebu Hurejre, r.a., prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Ko posti ramazan vjerujući i nadajući se nagradi, biće mu oprošteni grijesi koje je prethodno počinio!“

Ebu Hurejre, r.a., takođe, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Kada nastupi ramazan, otvore se džennetska, zatvore džehennemska vrata a šejtani se povežu!“

 U mjesecu se Ramazanu nalazi noć vrijednija od hiljadu mjeseci. Pa ima li većeg gubitka od toga da se nalazimo usred ove kiše blagodati, i da ne uspijemo pokupiti što više njenih darova?

Iskoristimo ostatak ovog mjeseca da se sjetimo Vlasnika nebesa i Zemlje, i nastojmo da zaradimo vječno bogatstvo i uspjeh. Molim Uzvišenog da nas na tom putu pomogne. Amin.

 Piše: Nedim Botić

N-UM