Slušaj svoj unutrašnji kompas?
Emocije su naš unutarnji kompas, jasni pokazatelj naših istinskih želja i težnji, koji treba slušati kako bismo život istinski živjeli, autentično i ispunjeno radošću. Kada sam prije dvije godine, otprilike, prvi put čula za ovu teoriju da su emocije te koje određuju kvalitet našeg života, te da je put uspjeha jednostavno slijeđenje radosti koju osjetiš u sebi, a odbacivanje svega što u nama budi negativne emocije, priznajem, bila sam pomalo skeptična. Kako sam po prirodi racionalna osoba, analitički tip koji sve razlaže u detalje, nerijetko i na papir stavljajući razloge ZA i PROTIV nečega, puko slijeđenje emocija kao garancija svrsishodnog života mi je djelovalo neozbiljno, nerealno, površno. Ljudi su razumska bića, racionalna bića, stoga treba da se koriste mozgom više nego srcem, tako sam vjerovala cijeli život. Emocije nas vode u nepromišljenost, nesigurnost, a to nije mudar život, tako sam mislila, jer su me tako učili.
Međutim, razmišljajući o svome životnom putu i odlukama koje sam donosila, izborima koje sam pravila, i o odnosu racija i emocija u svemu tome, zaključila sam da kada god sam išla sama protiv sebe, tj. protiv svog unutarnjeg osjećaja, protiv emocija koje su bile kristalno jasne, rezultat nije bio zadovoljavajući, tj. nije me činio srećnom, makar bio savršeno razuman sa aspekta razuma, ili drugih ljudi. Kada god sam se usudila slušati emocije, makar i nesvjesno, kada sam učinila ono što ja zaista želim, što me raduje, što smatram ispravnim, ili odbila učiniti ono što me dovodi do toga da se osjećam loše, makar to bio i obični odlazak na kafu sa nekom osobom, tada sam se osjećala zaista dobro. Smireno. Radosno. Osjećala sam se da živim SVOJ život, a ne tuđi.
Shvatila sam da je zapravo to poenta slijeđenja emocija, tog unutarnjeg glasa, tog šaptaja naše duše… To je davanje prava samoj sebi da biraš radost, autentičnost, da biraš pozitivan osjećaj, da biraš kako živiš svaki svoj dan. Ti biraš, a ne neko drugi! Međutim, ono što želim naglasiti je kako osluškivanje emocija mora biti svjesno, smireno, ne impulsivno, ishitreno. To je poput razgovora sa svojim unutarnjim JA, koje ne podrazumijeva isključenje razuma, ali podrazumijeva izlazak iz zone komfora i odbacivanje sigurnosti, koju nam razum uvijek nameće. A u zoni komfora, u zoni realnog, očekivanog, često nema istinske radosti i istinskog poleta duše. Oni koji žele živjeti radost, svrhu, život po sopstvenom izboru, jednostavno moraju izaći iz kalupa u koje ih razum smješta. I ne, to nije nerazumno! To je hrabro i iskreno! To je viši nivo svijesti, koji možda nekad neće biti u skladu sa razumom, ali ne mora biti ni nerazuman. Nama je nerazumno, nenormalno, neprihvatljivo ono što nije u skladu sa očekivanjima većine ljudi i okruženja u kojem živimo, makar nas to ispunjavalo radošću, a da pri tom naravno ne nanosimo štetu sebi ni drugima. Nije li nerazumno odbaciti svoje želje i snove, odsjeći svoja krila, kako bismo udovoljili pravilima drugih? Nije li nerazumno odreći se svoje sreće, kako bi drugi bili zadovoljni, dok mi patimo i gasimo se iz dana u dan? Nije li nerazumno učniti sve to, a onda kriviti sve druge zbog toga što nismo zadovoljni sopstvenim životima?
Bog nas je stvorio i sa razumom i sa emocijama. Balans to dvoje donosi uspjeh. Čak ni Njega ne možemo obožavati isključivo razumom, već nam je u spoznaji i istinskoj pokornosti nužno učešće srca, potrebna nam je istinska radost u svemu što činimo, istinsko zadovoljstvo u svakoj Njegovoj odredbi i svakoj naredbi koju izvršimo. To je življenje vjere! Stoga, čvrsto vjerujem da osluškivanje emocija zaista može da nam bude svojevrstan unutrašnji kompas koji nam govori kojim putem treba da (ne)idemo, koje odluke da (ne)donosimo i sa kime vrijeme da (ne)provodimo. Ako se sve u nama buni protiv nečega, ako se jedemo dok radimo nešto, ako se opiremo svom snagom iznutra, zar da to jednostavno ignorišemo? A ignorišemo svi veoma često, pa se iz toga rađaju frustracije, depresije i različite bolesti. Rađaju se generacije izgubljenih, apatičnih, nezadovoljnih ljudi, koji odgajaju iste takve buduće naraštaje. Jel’ to razumno?
Džaba sva logika i analitika kad sve u nama vrišti da nešto ne želimo, makar i ne znali zašto. Zato vam od srca želim da se usudite slušati svoje emocije, da ih osvijestite i budete dovoljno hrabri da ih slijedite, kako biste živjeli što više radosti, i istinskog zadovoljstva, kako biste bili svrsishodni, autentični i širili pozitivne emocije i pozitivna uvjerenja na ljude oko sebe.
Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!
Napisala: Hana Harbić-Mušić
IslamBosna.ba
