Sarajevski tunel spasa – žila kucavica opkoljenog grada
U jeku opsade Sarajeva, u julu 1993. godine, završen je jedan od najvažnijih ratnih poduhvata u historiji odbrane glavnog grada Bosne i Hercegovine – Tunel spasa. Ovaj podzemni prolaz, iskopan ispod aerodromske piste, spojio je opkoljena sarajevska naselja Dobrinju i Butmir, omogućivši fizičku vezu grada s ostatkom slobodne teritorije.
Izgradnja tunela, dugog oko 720 metara, započela je 28. januara 1993. godine, u izuzetno teškim uslovima. Radovi su vođeni bez moderne mehanizacije, uz nedostatak alata, materijala i ljudi, svakodnevna granatiranja i potpuno odsustvo telefonske komunikacije. Koordinacija je bila moguća samo pretrčavanjem aerodromske piste, što je često značilo sigurnu smrt.
Uprkos svim preprekama, prvi metri tunela iskopani su već 1. februara 1993. godine. Tunel je imao visinu od oko 1,5 metara, dok je na nekim dijelovima dosezao i 1,8 metara. Prostor je bio dovoljno uzak da se njime moglo proći isključivo pješice ili puzeći, a kasnije su ugrađene male šine i kolica radi olakšanja transporta.
Za njegovu izgradnju iskopano je oko 2.800 kubnih metara zemlje, ugrađeno 170 kubika drvene građe i 45 tona metala. Materijali su se prikupljali iz napuštenih ili oštećenih fabrika, a zbog nestašice drva, jedan dio tunela je ojačan limovima i željeznim konstrukcijama, dok je sa butmirske strane korišteno pretežno drvo.
Tunel je za Sarajevo predstavljao spas u doslovnom smislu riječi. Kroz njega su u grad ulazile hrana, lijekovi, naoružanje, cigarete, a iz njega su izlazili ranjenici, izbjeglice i pošte. Održavao je najosnovniju životnu vezu sa vanjskim svijetom i značajno doprinio odbrani Sarajeva.
Prije izgradnje tunela, više od 800 ljudi izgubilo je život pokušavajući pretrčati aerodromsku pistu pod neprijateljskom vatrom, tražeći hranu ili pomoć na slobodnim teritorijama Hrasnice i Butmira. Srpske paravojne snage, stacionirane oko aerodroma, nisu pravile razliku između civila i vojnika – svaki pokušaj prelaska bio je metom napada.
U komunikaciji sa snagama UN-a i ARBiH, ovaj podzemni prolaz je vođen pod imenom “Tunel kojeg nema”, zbog nužne tajnosti operacije. Tunel je postao najstrožije čuvana tajna Sarajeva, a njegovo postojanje značilo je razliku između opstanka i sloma grada.
Danas, Tunel spasa ostaje simbol otpora, hrabrosti i domišljatosti – spomenik ljudskoj volji da se opstane čak i u najtežim okolnostima. Njegovi ostaci su sačuvani i otvoreni kao muzej, kako bi nove generacije mogle razumjeti cijenu slobode i snagu volje naroda koji je odbio da nestane.
Akos.ba
