Neka se želje ispune, ali što onda?

Što prije shvatimo da je problem više u nama, lokalno, nacionalno a onda tek u okruženju, brže ćemo do boljeg života.

Da sam Onaj koji ispunjava želje i u tome je svemoguć, da se povodim za političarima i medijima u ovom dijelu Europe, lako bih u Novoj 2014. riješio glavne probleme.

Čarobnim štapićem i autoritativnim, bespogovornim glasom nazvao bih Makedoniju imenom koje usrećuje i Makedonce i Grke.

Utemeljio bih trajno prijateljstvo između Srpske i Makedonske pravoslavne crkve. Bugari i Makedonci prestali bi se sporiti oko jezika. Makedonci i Albanci zaboravili bi zašto su se svađali. I napisao bih novu povijest o Aleksandru Makedonskom, Aleksandru Grku i Aleksandru Velikom koju bi kao istinitu i objektivnu proučavao cijeli svijet.

U Hrvatskoj bih postigao dogovor oko upotrebe ćirilice na takav način da bi mu pljeskali i vukovarski Srbi i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Poništio bih u glavama Hrvata podjele na ustaše i partizane, udbaše i crnokošuljaše, pristaše "ZA" i "PROTIV" referenduma o obitelji, ne bi mi se Hrvat opredijeljivao za Hercegovce ili Istrane, Dalmatince ili Zagrepčane, za Katoličku crkvu ili protiv nje…

Dovoljno od mene

U Crnoj Gori, pomirio bih dvije akademije nauka, dva novinarska društva, dvije udruge pisaca, dvije pravoslavne crkve, jug i sjever države, a ime Mila Đukanovića ne bi se više spominjalo ni s oduševljenjem niti sa strahom. Pretvorio bih ga u normalnog čovjeka.

U Srbiji – e, tu bih čak i kao svemoguć malo zastao. Dobro, Vojvodina je lako riješiva. Mučio bih se više sa Kosovom, tražio način kako da Srbi na Kosovu i Albanci u Srbiji prestanu biti neprijatelji s lokalnom većinom, kako da se strahovi i mržnja pretvore u trajno prijateljstvo i suradnju. Ma, pretpostavimo da bih i to riješio.

Bosna i Hercegovina je piece of cake. Svi konstitutivni narodi i svi bi se ostali oduševili mojom solucijom u kojoj su narodi 100 posto ravnopravni, ali i svi građani međusobno. Presuda Sejdić-Finci implementirala bi se već od 6. siječnja/januara, uslijedila bi do kraja mjeseca i deblokada vlasti na svim razinama. A problem s psima lutalicama bih riješio tako da ih ne pobijemo, ne strpamo u male kaveze, ali i sklonimo s gradskih ulica.    

Ako nam nije dosadilo da stalno upiremo u druge, možemo nastaviti tako još 100 godina, to će biti naša odluka koju će uspješniji dio svijeta potiho ismijavati. 

Ja mislim da je ovo dovoljno od mene, jer čak i svemogući imaju svoje granice. Međutim, pitam se najiskrenije, kada bi ovi problemi koji se često nazivaju "krucijalnima" nestali s dnevnog reda, bismo li živjeli bolje?

Opširnije na portalu AJB:

Neka se želje ispune, ali što onda?

balkans.aljazeera.net