Salih-beg Bakamović – Mostarska duhovna vertikala
VELIKAN IZ BAKAMLUKA
Bakamovići su stara mostarska porodica po kojoj je mahala u zapadnom dijelu grada dobila naziv Bakamluk. Nadalje, sve do izgradnje nove zgrade Biskupskog ordinarijata (popularno nazvana Biskupija) 1906. godine, koju je projektovao Maksimilijan David, ovo zemljište se zvalo Bakamovića glavica pošto je bilo u vlasništvu ove porodice. Vremenom se, sasvim nepravedno i nelogično, nametnuo novi naziv Biskupova glavica. Prema do sada pronađenim podacima prvi pomen ovoj porodici u Mostaru potiče iz druge polovine 17. vijeka. Naime 1636. godine se u pisanim izvorima pojavljuje ime Mahmuda a 1754. Hasana Bakamovića. To ne znači da njihovih predaka nije bilo i ranije u Mostaru. U mahali Zahum sve do početka posljednjeg rata (1992-1995.) nalazila se Bakamovića ulica koja je 1946. godine preimenovana u ulicu Stjepana Šulentića. Porodica Bakamović imala je svoju zemlju u Širokom Brijegu, Gabeli i Mostarskom blatu gdje se nalazila njihova kula što sve ukazuje na veliko bogatstvo koje je posjedovala. Iz sidžila blagajskog kadije se, između ostalog saznaje, da su 1792. godine prvaci Mostara: Ibrahim efendija, muftija Alaga Dadić, Hasan-aga Bakamović, Mehmed-aga Ćumurija i Omer-aga Ćemalović pozvani da dođu na jedno savjetovanje kod valije u Travnik. Prema tome Hasan-aga Bakamović je tada slovio za uglednog građanina Mostara. Nekoliko članova ove porodice išlo je na hadž čime su stekli naziv hadžija a to su: hadži Salih, hadži Ahmed, hadži Hasan-beg, hadži Hasan, hadži Jusuf, hadži Mehmed-aga, hadži Muhamed-aga, hadži Avdaga i hadži Jusuf.
Nema pouzdanih podataka ali prema predaji izgleda da su dva brata Baba Bešir i hadži Lafo Bakamovići sagradili Baba Beširovu džamiju na Balinovcu i hadži Lafinu u Zahumu. Prva je sagrađena u drugoj polovini 16. vijeka a druga prije 1631. godine. Po vakifu (legatoru) Baba Beširu mahala je dobila naziv koji se pojavljuje u popisnom defteru Hercegovačkog sandžaka iz 1585. godine.
U posjedu vakufa Baba Bešira 1931. godine nalazilo se: džamija, kuća, voćnjak, dva gradilišta, oranica i tri harema koji su zapremali oko 5300 kvadratnih metara površine. Nešto zemlje nalazilo se u Biogracima kod Mostarskog blata. Još jedan član ove porodice Hasanaga, sin Derviš Muhamed-age Bakamovića bio je imućan što pokazuje njegova zakladnica pisana 1838. godine kojom zavješta kuću u Čejvan čehajinoj mahali i četiri dućana u njenom prizemlju. Dalje je naveo da mutevelija odnosno upravitelj vakufa dućane izdaje pod kiriju i da se od tih prihoda za tri mjeseca godišnje kupuje hljeb za sirotinju u mahalama navedenih Bakamovića. Vakufnama se čuva u Franjevačkom arhivu u Mostaru i zavedana je pod brojem AT IV/191. Izvjesni hadži Avdaga Bakamović oporučio je 1908. godine 200 kruna od čega se po polovina imala trošiti na imama i mujezina Baba Beširove džamije. Jusuf-beg Bakamović sa svoje strane takođe je pomagao vakuf ove džamije, a poklonio je svoje zemljište u Kozici u Miljkovićima na kome je 1910. godine izgrađen mekteb. U haremu džamije na Balinovcu pokopani su Hasan-beg Bakamović, umro 1807., Derviš Muhamed Bakamović, umro 1837., hadži Hasan-beg Bakamović, umro 1839., Hasan-beg Bakamović, umro 1873., Hamida Bakamović, umrla 1915. i hadži Jusuf-beg Bakamović.
Vakif hadži Ali-beg Bakamović Lafo je sagradio džamiju na Raskršću u Zahumu a u posjedu ovog vakufa pored džamije se nalazi: dvije kuće, dva voćnjaka, dućan i dva harema koji zapremaju 11727 kvadratnih metara površine.
Iz ove poznate i ugledne mostarske porodice potekao je Salih-beg Bakamović koji je rođen u Mostaru 1885. godine.
Sa svoja dva brata još kao dječak odveden je u Carigrad na nauke. Mladi brat je umro kao student dok je stariji služio kao vojni ataše Otomanske carevine u Cirihu i Ženevi za vrijeme Balkanskog i Prvog svjetskog rata. Nakon što se razbolio vraća se u Mostar gdje umire. Salih Bakamović je u Carigradu završio privatnu grčku gimnaziju a potom upisuje studij prava ali ga prekida i nastavlja školovanje u Beču na filozofskom fakultetu i fakultetu za orijentalnu filologiju. Prelazi u Budimpeštu na Orijentalnu akademiju koju završaje i na istoj honorarno predaje turski i francuski jezik.
Mladi Mostarac se pokazao kao vrlo obrazovan i uskoro je u službi kod turskog konzula u Budimpešti. Nakon toga vraća se u rodni Mostar gdje ga mostarski muftija uzima za svog sekretara. Prethodno se u Mostaru bavio zemljoradnjom što mu je stvaralo duševni mir. Jedno vrijeme je radio u redakciji Islamskog glasa u Sarajevu gdje je objavljivao radove. Dobro je poznavao više jezika francuski, njemački, turski, arapski, mađarski, italijanski, esperanto i perzijski jezik a djelimično grčki, španski i engleski. U Mostar je 1932. godine došao Emir Šekib Arslan, poznati arapski pisac i publicist koji je proučavao život muslimana u cijelom svijetu. U Mostaru se sastao sa gradonačelnikom hadži Ibrahimom ef. Fejićem, muftijom hafizom Omerom ef. Džabićem i Salih-begom Bakamovićem. Ovaj triling obrazovanih građana vodio je uspješno mostarske muslimane Bošnjake kroz burno vrijeme. Emir Šekib Arslan se frapirao njihovim znanjem a posebno Bakamovićevim poznavanjem jezika što je predstavljalo povod da upravo Bošnjake uvrsti medu najnaprednije muslimane svijeta. Mostar je uistinu imao sjajne generacije uleme koja je poticala iz bogatih i uglednih mostarskih porodica koje su vremenom milom ili silom uklonjene sa društvene pozornice kako bi se obezglavio muslimansko bošnjački korpus.
Salih-beg Bakamović je bio ekonomista, novinar, plodan pisac i prevodilac. Zna se da je napisao tursko-bosanski rječnik ali nažalost nije štampan. Čak se ne zna šta je bilo sa tim dragocjenim rukopisom. Za eksperta u beogradskom turskom poslanstvu postavljen je 1928. godine. Napustio je tu funkciju i vratio se naredne godine u Mostar gdje je postavljen za sekretara u muftijstvu. Intenzivno se bavio prevodilačkim radom. Iza njega su ostala mnoga prevedena djela od kojih je većina objavljena u Prvoj muslimanskoj knjižari i štampariji Muhameda Bekira Kalajdžića u Mostaru. Glavna prevedena djela su mu: Tarik – Osvojenje Španije – turska drama u šest činova od Abdul Hak Hamida, Panislamizam i panturcizam prevod s francuskog, Panislamizam sa turskog jezika od Dželal Nurij Beja, Univerzalni pregled periodične štampe u islamskom svijetu s arapskog jezika, Engleska vlast u Indiji s perzijskog jezika, Islamske dužnosti s gledišta higijenskog od dr. Ahmeda Džejhuna, Pismo ser Skauena Blanta (: Scawen Blunt) s arapskog jezika, Muslimanka civilizacija od Gustava le Bona s francuskog jezika, Buđenje islama i arapa od Eugena Jungeala, Intelektualni pokret u arapskom svijetu i mnoge rasprave i publikacije. Sam je napisao Gramatiku turskog jezika, Gramatiku esperanta i Veliki priručni rječnik orijentalnih riječi. Sarađivao je u brojnim listovima i časopisima: Gajretu, Islamskom svijetu, Musavatu, Pravdi, Obzoru, Novostima, Narodnom jedinstvu, Biseru, Novom vremenu, Vaktu, Islamskom glasu, kao i u časopisima u Beču, Carigradu i Budimpešti. Poznat je po odličnim prevodima turskih spisa, fermana, berata, bujrutlija, mazbata, fetva na sve evropske jezike. Bio je boem a akšamluke je volio provoditi u londži na imanju u Ilićima. Kod njega su se okupljali najugledniji Mostarci i uz žubor Radobolje razglabali o aktuelnim pitanjima iz svih oblasti društvenog života. Često bi ga Smailaga Ćemalović, vladin povjerenik za Mostar, molio da dođe u sud radi prevođenja stručnih spisa sa stranih jezika. Fijakerista bi ga satima čekao pred vratima ljetnikovca da se uredi i krene u sud. U njegovom liku oslikavala se dostojanstvenost a frak koji je nosio činio ga je elegantnim i otmjenim. Uvijek je bio svježe obrijan i uredno obučen. Na imanju u Ilićima postavio je najsavremenije uređaje za navodnjavanje i obrađivanje zemlje. Prvi je u Ilićima zasadio marelicu, kajsiju posebne vrste. Intenzivno je obavljao korespodenciju sa članovima akademija u Beču, Parizu, Varšavi, Budimpešti, Zagrebu i Beogradu. Slao im je izvješataje o kulturnim, nacionalnim i ekonomskim prilikama mostarskih muslimana Bošnjaka. Preveo je i sam izdao u Mostaru 1928. godine djelo Život i moral Muhamedov od Alberta Fua.
Salih-beg Bakamović: Tarik – Osvojenje Španjolske
Kako je došao u direkciju rudnika u Brezi nije poznato. Radio je na mjestu nadzornika tamošnjeg rudnika a stanovao je u jednoj maloj sobi. U Brezi je živio i njegov srednji sin Muhamed, poznati revolucionar zaslužan za podizanje ustanka u tom kraju. U augustu 1941. godine Muhameda su ustaše uhvatile i otpremile u Jasenovac. Nastradao je u njemačkom logoru u Tronthajmu 1944. godine. Ime mu je uklesano na nadgrobnoj ploči u Tronthajmu i na Partizanskom spomeniku u Mostaru.
Salih-beg Bakamović je umro od upale pluća u Brezi 17. decembra 1940. godine gdje je i sahranjen. Novine su o tome donijele vijest: – Salih-beg Bakamović, rijedak inteligent, kulturni i javni radnik, umro u Brezi kao namještenik tamošnjeg rudnika. Umro je napušten od društva koje ga je izigralo, a koje je on, svojim konstruktivnim idejnim radom, zadužio.
Sam je za života napisao epitaf za svoj nišan koji glasi: – Posjetićeš moj grob, razmisli dobro, o mome sadašnjem stanju. Jučer sam bio kao i ti živ, sutra ćeš i ti doći u moje stanje. Prouči mi fatihu pred dušu. Ovdje počiva Bakamović Salih-beg sin Jusuf-bega, književnik iz Mostara. (umro 17. decembra 1940. rođen 1892.). Tekst napisan na bosanskom i arapskom jeziku predao je ing. Ćazimu Ugljenu, direktoru rudnika u Brezi. Ovom čovjeku treba zahvaliti što mu je o trošku rudnika dao izraditi bašluk i brinuti se o njegovom održavanju. Zemni ostaci su mu 28. oktobra 1989. godine prenešeni u Mostar u harem Šoinovac. Od oca se toga dana u 12 sati oprostio njegov najmlađi sin Mensur Bakamović ovim riječima: – Dragi babo, trebalo je da protekne čitava vječnost da se iz Breze vratiš u svoj voljeni Mostar, grad u kojem si toliko puta sa odabranim jaranima u svojoj londži, uz huk Radobolje, akšamlučio u predvečerja, grad koji si napustio kad se tvoja voljena Hanifa preselila na ahiret. Zapala me posebna čast, da kao tvoj najmlađi sin, uz pomoć tvojih unuka i najbliže rodbine prenesem tvoje posmrtne ostatke iz daleke Breze, da u tišini visokih borova, kraj svoje voljene Hane i sina Jusufa vječno počivaš. Neka ti je rahmet duši.
Na Šoinovcu je toga dana govorio i prof. Salih Rajković podsjećajući na mostarske pisce, knjižare i štampare koji leže na susjednim obroncima: – Dođosmo u posjetu Salih-begu da mu fatihu proučimo, što u Brezi oporuku ostavi ing. Ćazimu Ugljenu. Bakamoviću poznatom od Magriba i Mašrika, od Carigrada do Pariza i ostalih mjesta koje je ovaj poeta pohodio…
Salih beg Bakamović, jedan od najznamenitijih intelektualaca koje je Mostar dao, ostaje zapisan kao član kruga vjerskih modernista poznat kao pisac i prevodilac radova o reformizmu, panislamizmu, dekadenci muslimana, emancipaciji muslimanske žene i razvoju naprednih ideja u arapskom, turskom i bosanskom svijetu. Umro je duboko razočaran u društvo što je i bio razlog da svo imanje proda i dobiveni novac za života potroši.
Piše: Šemsudin Zlatko Serdarević
