Šaka zemlje s mezarja

Ibn Asakir u Historiji Damaska i Ibn el-Dževzi u Ujunul-hikajat prenose:

Zul-Karnejn je jednom ušao u neki grad. Stanovnici su izašli da gledaju njegovu povorku: muškarci, žene i djeca.

U gradu je živio jedan starac koji je, uprkos dubokoj starosti, bio zaokupljen svojim poslom. Zul-Karnejn je prošao pored njega, ali se starac nije ni osvrnuo.

To ga je začudilo pa je poslao po njega i upitao: „Šta je s tobom? Svi su izašli da gledaju moju povorku, a ti si se okrenuo od mene?“

Starac mu odgovori: „Nije me zadivilo to što imaš. Jednom sam vidio kralja i siromaha koji su umrli istoga dana. Ukopani su u istu zemlju. Nakon nekoliko godina mezarje je prekopano, pa više nismo mogli razlikovati kosti kralja od kostiju siromaha.“

Zul-Karnejnu se dopao njegov odgovor, pa ga je, kada je napuštao grad, postavio za njegovog upravitelja.

Ništa ti tako jasno ne pokaže koliko je dunjaluk prolazan kao smrt.

Kada bi se sva zemlja jednog mezarja izmiješala, a zatim iz nje uzela samo jedna šaka, u toj šaci bio bi sažetak naše priče i priče ovog dunjaluka oko kojeg se toliko otimamo.

U toj šaci možda su ostaci bogataša koji je gomilao imetak ne pitajući uvijek je li halal ili haram. Uzeo je tuđe nasljedstvo, podizao cijene kada su ljudi bili u potrebi, radniku uskraćivao njegovu zaradu, siromahu oteo kuću, slabome zemlju.

A onda je otišao. Sve što je cijeli život skupljao ostalo je iza njega, a od njega su ostale čestice zemlje u jednoj šaci.

U toj šaci možda su ostaci snažnog mladića koji je u teretani podizao velike terete, ali mu nikada nije palo na pamet da podigne pokrivač sa sebe i ustane na sabah. Mišići kojima se ponosio postali su hrana zemlji, a od njegove snage ostale su čestice u jednoj šaci.

U toj šaci možda su ostaci prelijepe djevojke. Voljela je odjeću koja je više otkrivala nego skrivala. Prijali su joj pogledi ljudi i riječi divljenja. Željela je biti ona za kojom će se drugi okretati i koju će poželjeti svako ko je vidi.

A onda je smrt spustila zastor na njenu priču. I od svega je ostalo tek nešto zemlje u jednoj šaci. U toj šaci možda su ostaci nepravednog vladara, osionog ministra, oholog direktora i nadmenog poslodavca.

Svi su živjeli kao da će dunjaluk trajati i kao da će oni trajati zajedno s njim. A onda je vlast nestala, položaj izgubio vrijednost, moć prestala značiti bilo šta.

I oni su završili kao čestice zemlje u jednoj šaci.

U toj šaci možda su i ostaci učenjaka koji je vjeru mijenjao za dunjaluk, učača Kur’ana čija djela nisu pratila ono što je učio, potkupljivog službenika, pohlepnog ljekara, nepoštenog inženjera, majstora koji je varao, nasilnog muža i žene koja nije čuvala prava svoga muža.

Na mjestu gdje su ih drugi gasulili postalo je jasno da je vrijeme ispita završeno.

Došlo je vrijeme rezultata. A onda su i oni postali čestice zemlje u jednoj šaci.

Ali u toj istoj šaci možda su i ostaci bogataša koji nikada nije pojeo nijedan haram zalogaj. Mladića koji je svoju mladost proveo u pokornosti Allahu. Djevojke kojoj je dunjaluk nudio svoje ukrase, a ona je izabrala ono što je kod Allaha, jer je bolje i vječno.

Pravednog vladara. Iskrenog savjetnika. Milostivog rukovodioca. Učenjaka koji svoju vjeru nije prodao. Učača Kur’ana koji je ono što je učio pretvarao u ponašanje i djela. Dobrog ljekara. Poštenog inženjera. Čestitog službenika. Brižnog muža. Nježne i dobre supruge.

Njima danas ništa ne znači što su njihova tijela postala zemlja.

Jer razlika između ljudi nikada nije bila u tome ko će završiti pod zemljom.

Tamo ćemo svi.

Razlika je u tome šta smo ponijeli pred Allaha kada smo u nju spušteni.

Edhem Sharkavi

Prijevod i obrada: akos.ba