Refleksije djelovanja Muslimanske braće na BiH: Učvršćivanje veze sa Kairom preko studenata

Redakcija portala akos.ba vam donosi nastavak uvodnog odlomaka iz knjige mr. Mustafe Prljače o Pokretu Muslimanska braća u kojem autor piše o vezama Bošnjačke i egipatske uleme u periodu nakon pada Osmanskog carstva i ukidanja hilafeta. U ovom članku ćemo se pobliže uopznati sa alimima koji su bili most između Egipta i BiH.

U ovom periodu – periodi uzmeđu dva svjetska rata – naši ljudi odlaze u velike svjetske centre na školovanje odakle se vraćaju s idejama koje su tamo bile aktuelne. Tako jedna grupa studenata iz Bosne odlazi na studije u Kairo, upravo u vrijeme kada je u tom području nastajao i svoj uspon i afirmaciju doživljavao pokret “Ihvanu’l-muslimin”. Ti studenti će, po povratku u zemlju, najprije prenijeti ideje “Ihvanu’l-muslimina” a ubrzo potom pristupiti i organizacionom ustroju koji će imati neke bosanske specifičnosti, ali koji će u svojoj bîti biti eho organizacione sheme, tj. metodologije djelovanja tog pokreta, barem u njegovim prvim fazama, u vremenu koje je predmet našega interesovanja. Ono će se na ovim prostorima izraziti kroz udruženje ilmijje “El-Hidaje”,[1] i njen istoimeni list (decembar-januar 1936/37. – februar 1945.), te dijelom kroz sekciju udruženja “Mladi muslimani”.

Centralna ličnost ove grupe studenata svakako je Mehmed ef. Handžić (1906.-1944.), ali i Alija Aganović (1902.-1961.), Kasim Dobrača (1910.-1979.), Ibrahim Trebinjac (1912.-1982.) i Husejn Đozo (1912.-1982.).

Postoji velika vjerovatnoća i brojne indicije – premda nismo naišli ni na kakvu nedvosmislenu potvrdu – da su se neki od ovih studenata čak susretali i možda družili s Hasanom Bennaom, osnivačem i neprikosnovenim vođom “Ihvanu’l-muslimina” koji su u to vrijeme već postajali društvena činjenica na egipatskoj društvenoj sceni. To bi naročito mogao biti Mehmed Handžić, Bennaov vršnjak, koji se bez sumnje kretao u istim krugovima u kojima i Benna dok se još kao student nalazio u Kairu.

Handžić je, naime, nakon završene Šerijatske gimnazije 1926. godine, upisao El-Azhar, kojeg je završio akademske 1930/31. godine. Za to vrijeme, svojim ogromnim znanjem je u kairskoj sredini stekao veliki ugled, kako među studentima, tako i među profesorima. Njegov drug sa studija, Kasim Dobrača, u svom članku “Handžić kao vjerski učenjak”, napisanom u povodu Handžićeve iznenadne smrti, govoreći o Handžiću kao studentu u Kairu, piše kako je Handžić posjećivao predavanja najznamenitijih profesora, među njima i “znamenitog Jusuf Didžvija”[2].

O svojim susretima s Jusufom Didžvijem, koji su uostalom i rezultirali pokretanjem lista “El-Feth”, te osnivanjem udruženja “Mladi muslimani”, Hasan Benna, kako smo vidjeli, opširno piše u svojim “Bilješkama”, što znači da su se njih dvojica nesumnjivo kretala u istim krugovima i posjećivali ista mjesta i iste predavače. To potvrđuju i neki drugi detalji. Handžić je, upravo kao i Benna, bio čest posjetilac biblioteka i knjižara. On je “stalan posjetilac Velike kairske biblioteke…”, ističe Muhamed Fočak, Handžićev kolega sa studija. “Nije bilo knjižara u Kairu koji ga nije poznavao”, kaže on.[3]Fočak dalje ističe kako je Sejid Ali el-Marsufi, egipatski akademik, “više puta (ga je) vodio sa sobom po džamijama u Kairu i okolici gdje je običavao ići svakog petka radi održavanja vazova”.[4]

Hazim Šabanović će, u povodu Handžićeve smrti, napisati sljedeće: “Ovo duboko i svestrano znanje dovelo ga je u krugove svih kulturnih kružoka Kaira i svugdje je bio rado viđen i s poštovanjem susretan.”[5]

Imajući u vidu činjenicu da se Handžić općenito rado družio s učenim ljudima (Hamdija Kreševljaković, pišući o svom prijateljevanju s Mehmedom Handžićem, govoreći o proslavi 400.-godišnjice Gazi Husrev-begove džamije, kad se u Sarajevo slegla mnoga ulema, kaže: “On je sa svima došao u dodir”[6]), može se s velikom vjerovatnoćom pretpostaviti da se i osobno susretao s Hasanom Bennaom.

U krugu ljudi koji su se okupili oko šejha Didžvija i Hasana Bennaa, bio je, nesumnjivo, i jedan drugi naš student, koji će također imati aktivnu ulogu u organiziranju vjerskih aktivnosti na planu vjerskog prosvjetno-pedagoškog djelovanja u krilu“El-Hidaje”. To je Alija Aganović. Po svem usudeći, Aganović je bio među onom grupom mladih ljudi– među kojima je bio i El-Benna– koja je u Kairu osnovala udruženje “Mladimuslimani”. Dr. Jusuf Ramić usvojoj knjizi “Bošnjaci na El-Azheru” u vezi s tim navodi interesantan podatak o Aliji Aganoviću koji je, kako stoji, na studije u Kairo otišao1925. godine. “Godine 1926. prisustvovao je sveislamskom kongresu u Mekki”, kaže dr. Ramić, “i tom prilikom je obavio hadždž. Sljedeće godine je sa svojim prijateljima u Kairu osnovao udruženje ‘Mladi muslimani’ i ‘El-Hidaju’, staleško udruženje vjerskih poslanika. Njegovim nastojanjem osnovana su i kod nas oba udruženja. Bio je dugo godina i potpredsjednik udruženja ‘El-Hidaje”.[7]

O toj grupi mladih ljudi Benna u svojim “Bilješkama” kaže sljedeće: “Bio sam u punom kontaktu s onom grupom omladinaca koje sam ranije bio upoznao u Kairu, kad smo se zavjetovali jedni drugima da ćemo raditi na općem islamskom pozivu”.[8]

Aganović će svoje sklonosti ka organiziranom djelovanju nakon Kaira ispoljiti i u Sarajevu. Već u prvom broju lista “El-Hidaje”, na strani 13, objavljen je tekst “Društveni glasnik” u kome se obrazlaže “kako je došlo do osnutka društva “El-Hidaje”.

 “Početkom oktobra 1935. godine H. Ali ef. Aganović sazvao je veći krug sarajevske ilmije na širi sastanak”, stoji u tekstu. Povod je bio taj što su u školski program bili uvršteni neki udžbenici “koji vrijeđaju vjerske osjećaje muslimana”. Međutim, ta prilika je iskorištena i da se “progovori o potrebi osnivanja jedne organizacije u čijem bi radu čitava ilmija sudjelovala”.

Nedugo iza toga, “El-Hidaje” br. 7-8, na svojoj prvoj strani donosi tekst “Proslava Mevludi-šerifa”, s podnaslovom: Muslimanska omladina iz svih sarajevskih srednjih škola na svečan način proslavila je ovogodišnji Mevlud. U tekstu se govori o tome kako se u Sarajevu po prvi put okupila muslimanska omladina iz svih srednjih škola “da proslavi dan rođenja hazreti Muhammeda”. U nastavku stoji da je “na inicijativu Glavnog odbora “El-Hidaje” proučen mevlud u Carevoj džamiji. Proslavu je, kaže se dalje “otvorio kraćim govorom potpredsjednik “El-Hidaje” g. hadži Alija Aganović”, dok je “vrlo uspjelo prigodno predavanje održao “slušaoc Više islamske šeriatsko-teološke škole u Sarajevu g. Ćamil Avdić”, čije predavanje slijedi u cijelosti. Na kraju predavanja Avdić naglašava: “Mi muslimanski omladinci ni do danas nažalost nemamo svoje matice, svoje organizacije, kakvu već davno imaju naše kolege drugih vjera. Ali u dogledno vrijeme, kad društvo “El-Hidaja” ojača i kad se osovi na svoje noge, moći će se u krugu njegovom ostvariti naša davnašnja zamisao, mi ćemo imati svoju organizaciju, koja će, ako Bog da, okupiti pod svoj stijeg sve naše pozitivne stvaralačke snage”. (Str. 109).

Alija Aganović će biti angažiran i oko organiziranja omladine, tj. stvaranja omladinske organizacije što je, općenito, išlo vrlo teško. Naime, u izvještaju s III glavne godišnje skupštine društva “El-Hidaje”, ističe se kako je “prije lanjske skupštine grupa omladinaca iz Sarajeva” predala “izrađena pravila za organizaciju omladine”, te je Glavni odbor “proučivši podnešena pravila” zapazio “da omladinske organizacije koje bi se po ovim pravilima provele ne bi imale skoro nikakve veze sa “El-Hidajom”. Stoga je odlučeno da se “izmijeni paragraf društvenih pravila koji se odnose na organizaciju omladine tako da se jasno vidi da te omladinske organizacije budu kao sekcije El-Hidaje”.

Ovo pitanje raspravljano je i na proširenom odboru, pa je odlučeno, pored ostalog, da radni odbor “pribavi koja pravila i drugih omladinskih organizacija, pa da zajedno s njima prokonferiše o ovoj stvari i izradi kostur pravila po kojima bi se omladina organizirala u El-Hidajine sekcije”. Zatim se navodi da su bila “pribavljena pravila drugih omladinskih organizacija”, bez navođenja njihovih imena, te da je “samu stvar bio (je) preuzeo g. Aganović”.[9]

Imajući u vidu prethodno Aganovićevo iskustvo, u Egiptu i u Bosni, može se pretpostaviti da su ta pravila bila pribavljena (i) iz Egipta.

Kasim Dobrača koji, kako navodi dr. Ramić, “po završetku Šerijatsko-sudačke škole 1928. godine odlazi u Kairo na El-Azher”[10]– dakle iste one godine kad Hasan Benna u Ismailiji osniva “Ihvanu’l-muslimin” – kojeg završava 1935. godine. Upavo taj period, kojeg je Dobrača proveo u Kairu, obilježen je snažnom afirmacijom pokreta “Ihvanu’l-muslimin”, njihovom organizacionom ustrojavanju i prodorom u najšire narodne mase. Nema nikakve sumnje da je taj pokret ostavio snažan dojam na intelektualno i idejno zrijenje Kasima Dobrače, da je njihovo vjersko prosvjetno-pedagoško djelovanje bilo njegova svojevrsna inspiracija. On će to jasno izraziti kroz svoj izuzetan angažman u društvu “El-Hidaje” i u njegovom istoimenom listu, u kojima će, uz Handžića, predstavljati njihovu okosnicu i imati odlučujućega utjecaja u njihovoj orijentaciji.

Ideje i metode vjerskog prosvjetno-pedagoškog djelovanja “Ihvanu’l-muslimina” uglavnom će se na prostorima Bosne i Hercegovine reflektirati preko ove trojice ljudi, kroz njihov angažman u društvu i listu “El-Hidaje”, te kroz El-Hidajinu omladinsku sekciju “Mladi muslimani”, premda nije zanemarljiv ni udio Husejna Đoze (u Kairu studira od 1934. do 1939.) i hafiza Ibrahima ef. Trebinjca koji je, kako ističe dr. Ramić, “u Kairu (je) proveo samo jednu školsku godinu”[11], tj. akademsku 1934./35 koji će svojim tekstovima doprinositi dodatnoj afirmaciji “El-Hidajinih” ideja.