Razumijevanje suštine u odnosu na formu

Jedno od obilježja današnjeg vremena je što više posvećujemo pažnje i ulažemo trud i energiju kako bi postigli formu u odnosu na suštinu; takva pojava je prisutna u svim sferama našeg života ali poprima sve veće razmjere i u razumijevanju i življenju vjere.

Kod nas je ostala uvriježena izreka koju često čujemo: „Šta će reći narod ili šta će reći ljudi?“ kroz koju ustvari ispoljavamo koliko nam je stalo do te forme ili do toga kako nas drugi gledaju i doživljavaju.

Jeste, ima to svoju važnost ali nikad to ne smije biti ispred suštine, a suština je da tvoj način i stil života kako ga živiš u tajnosti, daleko od očiju javnosti bude jednak onome kako se predstavljaš u javnosti, pred drugima.

Pojedini svu svoju energiju, vrijeme, trud i napor ulažu da se prikažu u javnosti onakvima kakvi ustvari nisu i zato im je potrebna silna energija,trud da takvu sliku ili imidž konstantno izgrađuju, a zaboravljaju da će ih Gospodar na Danu Sudnjem zbog čega i postoji Sudnji Dan kao Dan najveće istine razotkriti onakvima kakvi uistinu jesu.

Pravo stanje i ogledalo čovjeka, ogledalo njegovog imana i njegovog karaktera jeste njegov život kako ga živi daleko od očiju i pogleda javnosti, njegov život u kući, njegov život u tajnosti, njegov život kojeg vidi Onaj Koji sve vidi, a meleci bilježe, njegov život unutar njegove kuće, u sklopu njegove porodice, njegovi porodični i rodbinski odnosi, to je suština i srž našeg života jer Kur’an upravo na tu suštinu i podsjeća kroz jedan vrlo upozoravajući ajet koji nam uvijek treba da bude ispred očiju, a on glasi:

O vjernici, čuvajte sebe i porodice svoje od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti…

Ovaj kur’anski ajet nas podsjeća na najvažniju odgovornost, to je suštinska odgovornost, na koju nas Gospodar usmjerava da je tolika važna, da ako se čovjek ne pozabavi time, da riskira da osjeti džehennemsku vatru.

Naravno, Allah je taj Koji upućuje ali je nezamislivo da čovjek gleda i primjećuje stanja u drugim porodicama ili avlijama, hoće mijenjati stanja kod drugih, a u njegovoj porodici ili avliji nisu sve stvari na svome pravom mjestu.

To je isto kao da samoinicijativno želimo uređivati interijer tuđeg stana, kuće i govorimo šta treba i kako treba, a kod nas u kući, naš interijer nije sređen i uređen. To se zove nedosljednost. Otkud nam pravo?

I u razumijevanju vjere nam se dešava pogrešan pristup i poremećaj u razumijevanju prioriteta življenja vjere.

Nezamislivo je da kupuješ namještaj, a još nemaš stan ili kuću, kupuješ drugi ili treći automobil, a nisi vratio dug za otplatu stana ili kuće, to je poremećaj u razumijevanju prioriteta.

U razumijevanju i življenju vjere, nezamislivo je da ispred temelja vjere, prednost daješ ograncima vjere, ispred namaza prednost daješ nečem drugom, a namaz je tvoj krov nad glavom u vjeri koji te štiti, to je tvoj životni pokrivač i tvoja lađa spasa.

To bi isto bilo kao da daješ prednost stablu u odnosu na njegove grane.

Ako nema stabla, nema ni ogranaka, nitko te neće pitati za ogranak i granu bez stabla koje nosi ogranak i granu.

Gospodar je vrlo jasno i precizno odredio prioritete u vjeri, i ko si ti, i ko sam ja, da imamo neko svoje viđenje i razumijevanje prioriteta u vjeri. To je nedopustivo!

Također, danas je činjenica da nam nikad više nisu bili dostupni islamski sadržaji putem interneta, društvenih mreža, web stranica, nikad više mogućnosti da slušamo, pretražujemo teme o kojima želimo slušati i čitati iz naše vjere i slušati različite islamske predavače, popularno kazano da’ije ili misionare što je jako pohvalno, korisno i sa čime jačamo ili nadograđujemo naš islamski identitet ali s druge strane nikad više nismo i kroz ovo doba digitalnog poučavanja vjeri skretali sa suštine i davali prednost formi odnosno dopustili da neke suštinske teme o vjeri budu na zadnjim pozicijama.

Kako to?

U vrijeme Allahovog poslanika i prve generacije muslimana, ashaba, posebno nakon Hidžre u Medinu i uspostave muslimanske zajednice, posebno se vodilo računa da se ničija čast, ugled ne narušava, da se muslimanu nepravda ne učini, da se musliman ni u kojem pogledu ne zakine, da se vodi računa o pravu svakog čovjeka, to je bio i glavni sadržaj oproštajne poruke Allahovog poslanika sa Oproštajnog hadža.

 Zaista u takvom islamskom društvu i vremenu ljudi su bili posebno obazrivi i osjetljivi na međusobnu komunikaciju, ophođenje, poštivanje prava jednih nad drugima.

Njihovi ibadeti koje su činili su od njih napravili najbolju generaciju, a dokle dopiru naši ibadeti? Naši ibadeti često ostaju na površini, ostaju na formi.

Primjer prvi:

Zamislite scenu ili prizor, veliki halifa Omer na minberi govori o mehru i želi mehr (vjenčani dar koji pripada ženi) ograničiti zbog pojave previsokog mehra u društvu i u tom trenutku dok govori o tome, njega ispravlja i korigira jedna žena iz mase, čije ni ime nije prenešeno govoreći da Omer nije upravu jer Allahov poslanik im to nije ograničio i Omer, malo zastade na trenutak i reče svoju poznatu rečenicu: „Omer je pogriješio, žena je u pravu!“.

Dakle, veliki Omer, halifa muslimana, vladar muslimana, sebe korigira i ispravlja samo kako ne bi zakinuo pravo drugoga, možeš pogriješiti u namazu, postu i ispraviti sehvi sedždom, sadekatul-fitrom, napaštanjem ali ako pogriješiš prema Božijem robu, tu je teži proces ispravke.

Primjer drugi:

Pred samu bitku na Bedru, prvu i najvažniju bitku u islamu, „biti ili ne biti“, Allahov poslanik prilikom ravnanja saffova ili vojničkih redova, nekoliko puta opominje jednog ashaba po imenu Sevvad da se poravna u stroju ili saffu, on nikako da to učini i potom ga Poslanik po ramenu blago dotiče misvakom, malim drvcem sa kojim se u to vrijeme održavala higijena zuba, to drvce ili štapić je poput današnjeg sladoled-štapića, ovaj ashab jauknu i reče: Uh to me zaboljelo Poslaniče!

Poslanik se istog trena vraća do njega i reče mu: –Ako je tako Sevvade, bujrum vrati mi nazad- te mu Poslanik dade misvak!

Sevad nadodade:  Poslaniče moje rame je bilo otkriveno, a tvoje je pokriveno, Poslanik mu otkri i to rame i reče bujrum Sevvade, a Sevvad je iscenirao svu tu situaciju samo kako bi poljubio rame Poslanika i rekao mu: Poslaniče, osjećam da neću izaći živ iz ove bitke pa želim da posljednje što će biti tokom života bude dodir tvoga mubarek tijela odnosno bratski zagrljaj.

Ovaj primjer s jedne strane govori kolika je bila ljubav ashaba prema Poslaniku, a da bi se netko tako mogao voljeti, on je morao biti istinski primjer, uzor u ponašanju, a takav Poslanik jeste i bio, a s druge strane nam ovaj promjer govori da pred najvažniju bitku Poslanik je vodio računa da nikome ne učini nepravdu, štetu ili da nekoga ne zakine u njegovom pravu.

Što se danas dešava? Zašto naši ibadeti ne dopiru dalje od našeg obavljanja tih ibadeta, ne prodiru do naših srca?

Zato što nam je sve ono što je bilo suštinski važno u doba prvih generacija muslimana, u doba Allahovog poslanika, ashaba postalo drugorazredno, trećerazredno, manje važno, tražimo one islamske sadržaje, one poruke i one predavače čiji se govor uklapa u naš stil i način života, naše razmišljanje i razumijevanje vjere.

Povreda časti, povreda ugleda, povreda prava drugoga, nepravda riječima, djelima, postupcima, ogovaranje, potvaranje, mi preko noći radi čega;  radi nekih mizernih, bezvrijednih interesa, čim dođu kakvi izbori počnemo veličati jedne, omalovažavati i blatiti druge, toliko se unesemo u to, i izađemo crnih i tamnih lica zbog grijeha kojih smo se nakupili u kampanji koju komotno možemo nazvati „kako u što kraćem roku nakupiti se što više grijeha, a uništiti što više dobrih djela“.

Čuvajmo se takvih stvari, oni uništavaju onaj dragocjeni ramazanski kapital kojeg smo mukotrpno stekli.

Nikad više čast muslimana, pravo muslimana, život i krv muslimana nije bila manje važna i cijenjena kao danas na razini ummeta, na razini svijeta.

Koji to daija, predavač danas i spominje nepravdu koja se čini muslimanima, ko spominje Jemen, gdje djeca svakodonevno umiru od gladi!

 Ko spominje muslimane u Kini kojima je zakonom zabranjeno postiti, obavljati namaz, nositi hidžab? Ima li danas Omera bar u mrvicama ili tragovima, da se podigne i kaže: Dosta sa ugnjetavanjem muslimana! Nema!

Ali s druge strane, te iste daije, predavači će se zapjeniti govorom o abdestu, o prejedanju za iftar ili nekoj drugoj formalnoj temi i prikupljati lajkove o tome.

S jedne strane, mnogo govora o vjeri, a s druge strane zanemarivanje suštinskih tema i problema o kojima bi ashabi, poznavajući njihov stil života, konstantno govorili, upozoravali i borili se da promijene stanje.

Draga braćo!

Suština naše vjere je i u tome da imamo osjećaj prepoznati prioritete u vjeri shodno stanju današnjeg vremena, prostora i života.

U vrijeme halife Omera ibn Abdulaziza kada se vodilo računa da nije tko gladan u vrijeme njegove vladavine i kada više nisu imali kome dijeliti hranu, halifa Omer ibn Abdulaziz je naredio da se po brdima prospe pšenice kako ni ptice ne bi bile gladne u vrijeme halife Omera ibn Abdulaziza.

Draga braćo!

Kao što vodimo računa o temeljima naše vjere što je okvir življenja vjere u svakodnevnom životu, tako je isto važno da vodimo računa o našim međusobnim odnosima, o pravu drugoga, čuvanju da ne povrijedimo čast i pravo drugoga.

I završit ću sa hadisom odnosno događajem kada je Allahov poslanik ušao u Mekku nakon osvojenja Mekke i njegov prvi susret sa Kabom je bio u znaku riječi koje i danas treba da nam odzvanjaju našim umom, a glase:

Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je pogledao u Kabu i rekao: – Čast tebi sveta kućo. Ti si veličanstvena i veličanstvena je tvoja svetost, ali je svetost i čast vjernika kod Allaha veća od tvoje svetosti. Allah je tebe učinio svetom iz jednog razloga a kod vjernika je troje učinio svetim: njegov život, njegov imetak i da se o njemu ima lijepo mišljenje.” (hadis je sahih, Tirmizi i Ibn Hibban)

Piše: Alem Crnkić, glavni imam MIZ Sisak

Akos.ba