Drag prijatelj je bio gost u mojoj kući mjesec dana. Baš smo se bili poželjeli i iako sam željno iščekivala njegovu posjetu osjećala sam blagu tremu prije dolaska, jer nisam osjećala da sam se baš najbolje pripremila za njegovu posjetu. Ali, eto, on je taj dolazak već imao planiran od ranije i nisam tu mogla ništa promijeniti. Uglavnom, kad je došao, nismo propuštali priliku za druženje. Svaki momenat je bio dobro iskorišten. Uvijek sam voljela kako i koliko mogu naučiti od tog prijatelja, neke nove uvide steći, osjećati se sigurno i ugodno u njegovom prisustvu. Dani su prolazili brzo, kako inače prolazi vrijeme kad nam je lijepo. U posljednjih nekoliko dana njegove posjete, doslovno smo neprekidno provodili vrijeme zajedno. Sve druge obaveze sam nekako prerasporedila, ostavljajući prostora za svog prijatelja, jer znam da ga neću vidjeti zadugo. Htjela sam iskoristiti bisere vremena koje poslije neću moći nadoknaditi.
Dan za dan i došao je trenutak rastanka. Shvatam, taj trenutak je morao doći i nisam toliko tužna koliko sam mislila da ću biti. Odlučili smo prirediti zabavu povodom odlaska, na kojoj su se okupile sve osobe koje volim. Nekako nam je jednostavniji rastanak s onima koje volimo, ako smo zajedno sa osobama koje volimo i koje nas vole, a koje ostaju tu s nama.
Bila sam više zahvalna nego tužna. Zahvalna za sve što smo prošli zajedno u prethodnih mjesec dana. Za sav bereket koji je donio, kakav samo gost domaćinu može donijeti. Zahvalna kako me je njegovo prisustvo podsjećalo na Gospodara svjetova u svakom trenutku i zahvaljujući kome su moje dove bile češće, iskrenije i posvećenije. Svakom njegovom posjetom dobijem neke darove koje mi koriste za života, a ovaj put me je naučio kako da budem prisutna u momentu, u samom trenutku dok nešto obavljam da sam samo na taj posao usmjerena. Ta prisutnost mi je donijela toliko rasterećenje.
Podsjetio me je da ono što je Allah propisao da će se to dogoditi i da to ne požurujem. Podsjetio me je također da se blagodati čuvaju zahvalnošću na njima, jer se ništa ne podrazumijeva. Ono što imamo danas, sutra već ne moramo imati.
Istini za volju, svake godine nakon što smo proveli tih mjesec dana zajedno, ja sam bila bolja osoba. Bolja prema sebi, sa više saosjećanja i razumijevanja, što je zaista mnogo potrebno samokritičnim osobama, bolja i prema svojoj porodici i prijateljima, s više razumijevanja za njihove slabosti. Uz njegovu pomoć bih postavljala ciljeve i onda tokom godine pratila kako i koliko se to ostvarilo.
Trebali bi se vidjeti opet sljedeće godine, ako Bog da, ako budemo živi i zdravi. Allah najbolje zna hoćemo li i koliko će se moj život promijeniti do sljedeće njegove posjete. Meni već nedostaje, ali je sa sobom ostavio darove koji će me na njega podsjećati neko vrijeme. Zaželit ćemo se, ali se zaista radujem ponovnom susretu i ta nada da ćemo se ponovo vidjeti me čini sretnom. Mislim da ću se ovaj put puno ranije početi spremati za njegovu posjetu, da ga dočekam kako priliči tako veličanstvenom gostu koji donosi toliko darova sa sobom. Ostavlja ih za sobom, samo onoliko koliko sam ja spremna da uzmem, ni manje ni više. Nadam se da će i on biti zadovoljan koliko sam napredovala od zadnjeg susreta.
Do sljedeće godine, voljeni prijatelju…
Elveda šehri ramadan…
akos.ba
