Propast države dolazi onda kada političke elite ogreznu u raskoši, zulumu i nemoralu

Piše: šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Božansko pravilo glasi: ”Kad hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (El-Isra’, 16.)

Dakle, uništenje se ne dešava osim ako su nepravda i razvrat široko rasprostranjeni, shodno ajetu: ”Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi bili dobri.” (Hud, 117.)

Historija nam spominje da abasijski halifa El-Musta’sim nije razumio ovu lekciju i nije znao da kazna za nered, razvrat i nepravdu važi za sve silnike i zulumćare, bez obzira na vrijeme i mjesto, iako se metode i načini te kazne i uništenja razlikuju. Sam halifa El-Musta’sim je vidio dio toga prije nego što je izdahnuo pod kopitima mongolskih konja.

Naime, u svojoj knjizi Džami’u et-tavarih, Rešiduddin el-Hemezani navodi da je Hulagu-kan, nakon što je provalio u Bagdad, ušao u halifin dvorac i naredio je da mu dovedu halifu El-Musta’sima. Kad su ga doveli, rekao mu je: ”Ti si domaćin, a mi smo gosti, pa nam donesi ono šta nam dolikuje.”

Halifa El-Musta’sim je, drhteći od straha, donio sanduk sa draguljima i ostalim dragocjenostima. Međutim, Hulagu-kan nije obraćao pažnju na te dragulje, već ih je podijelio prisutnima, a zatim je rekao halifi: ”Bogatstvo koje posjeduješ na površini zemlje pripada našim robovima. Nego, reci ti meni gdje se nalazi tvoje bogatstvo koje si pohranio i sakrio?”

Halifa je priznao da se u dvorištu palate nalazi bunar pun zlata. Kad su otkopali bunar, vidjeli su da je pun crvenog zlata i sve je bilo u komadima ili legurama koje su, svaka pojedinačno, bile teške po sto miskala.

Halifa El-Musta’sim je zaslužio poniženje od krvnika Hulagu-kana, koji se čudio kako halifa muslimana može imati tolike riznice blaga, a škrtariti u podjeli novca svojim vojnicima.

Hulagu-kan to nije zaboravio spomenuti ni u svom pismu vladaru Damaska, upozoravajući ga da se preda i plašeći ga sudbinom abasijskog halife i onoga što se dogodilo Bagdadu.

A o halifi El-Musta’simu je u pismu rekao: ”Pozvali smo njihovog halifu i pitali ga za neke stvari, ali je on slagao, pa se onda gorko kajao, i zbog toga je od nas smrt zaslužio. Skupljao je zlato i druge vrijednosti, a sâm je bio bezvrijedan i prezren. Skupljao je blago, a za narod nije mario.”

El-Hemezani dalje, kaže: ”Hulagu-kan je naredio da se prebroje i dovedu sve žene koje su bile na halifinom dvoru, pa su izbrojali sedam stotina žena, robinja i hiljadu sluškinja. Ukratko, sve što su abasijske halife sakupljali tokom pet stoljeća, Mongoli su sakupili u jednom trenutku na gomile poput brda.”

Zbog te ogromne količine blaga koje je Hulagu-kan zaplijenio od abasijskog halife El-Musta’sima, on ga je pretopio u odgovarajuće komade (kalupe) i sagradio mu utvrđenje u Azerbejdžanu.

Zanimljivo je da je Hulagu-kan – taj divljak i krvnik – bio potpuno svjestan da je to Božanska kazna za abasijski hilafet i ostale nepravedne muslimanske vladare u regiji. On u svom pismu vladaru Damaska, veli: ”Osvojili smo Bagdad Božijom sabljom, pobili njegove konjanike, srušili njegove građevine i zarobili njegove stanovnike.”

A u svom pismu sultanu Sejfudinu Kutuzu u Egiptu, Hulagu-kan je napisao: ”Vladar Muzafer Kutuz i svi prinčevi njegove države i narod njegovog kraljevstva u Egiptu i njegovoj okolini znaju da smo mi Božija vojska u Njegovoj zemlji. Stvoreni smo od Njegovog gnjeva i pokorili smo one na koje se Božiji gnjev spustio, jer ste jeli ono što je zabranjeno, niste se sustezali od ružnog govora, izdali ste zavjete i vjeru, i među vama se proširila neposlušnost prema roditeljima i drugi grijesi. Vi ste uvjereni da smo mi nevjernici, ali smo se i mi uvjerili da ste vi pokvarenjaci.”

Sultan Sejfudin Kutuz je vjerovatno imao koristi od ove poruke. Zato se sustegao od zuluma i spriječio je Mameluke od zuluma i nepravde, povrativši im vjerski osjećaj. I u toku bitke Ajn Džalut, kada su se njegovi vojnici spremali da pobjegnu ispred mongolskih hordi, povikao je: ”O islamu!”, zatim je bacio svoj oklop i jurnuo prema neprijatelju. I stigla je pobjeda protiv Mongola.

Ovako se države uspostavljaju i propadaju, a temelj propasti počinje iznutra. Vanjska intervencija može doći da ubrza pad, ali unutrašnji kolaps ostaje početak kraja i njegov najveći uzrok.

Unutrašnja propast dolazi onda kada se formira klasa (politička elita) navikla na raskoš i luksuz, koja upravlja bogatstvom i narodnim masama, pretvarajući živote većine u pakao, tako da ljudi počinju prezirati život, jer u takvom stanju bukvalno se smanjuju razlike između života i smrti.

Kur’an u svoje ekonomske zakone i propise stavlja lijek koji sprječava koncentraciju bogatstva u rukama jedne grupe. Istovremeno, on naređuje zekat i trošenje na Allahovom putu. Štaviše, nekada ta naredba dolazi u obliku prijetnje, kao što se navodi u ajetu: “I imetak na Allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite – Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.” (El-Bekara, 195.)

To znači da ako nema trošenja imetka na Allahovom putu, onda slijedi propast, a ako postoji trošenje na Allahovom putu, onda nema mjesta za koncentraciju novca u rukama malobrojne skupine čije se bogatstvo pretvara u luksuz, zulum i razvrat.

A prijeteći muslimanima u doba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah, objavio je: ”Vi se, eto, pozivate da trošite na Allahovu putu, ali, neki od vas su škrti – a ko škrtari, na svoju štetu škrtari, jer Allah je bogat, a vi ste siromašni. – A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti.” (Muhammed, 38.)(saff.ba)

akos.ba