U nekim zvorničkim selima, pričao mi je prijatelj, postoji izvjestan magijski sistem davanja imena, dignut, kažu jedni, na pukom praznovjerju, a prema drugima na ljutom iskustvu uobličenom dugogodišnjim gledanjem, dumanjem i spoznavanjem kako imena utiru stazu naizgled slijepom udesu.
Piše: Samedin KADIĆ
Tako nije mudro nadjeti djetetu ime Ferzudin; Ferzudini umiru mladi. Šefke budu ljute snahe, a poslije opake svekrve. Šemsudini su nesretni u ljubavi, a Mustafe u politici. Ramiz je teško ime. Izmaštali su tako čitavu onomastiku neutralnih imena, kao što su Fedahija, Šehudin, Elizābeta, koja bi da ih sudbina i sve veliko najradije zaobiđu. Ime se Muhamed ne daje djeci, pod izgovorom da ih se tada ne može psovati. U najmanju se ruku kratilo: Hamed, Hamo, Meho, kako bi se rahat moglo reći: “Hamede, konjino, ne diraj to!”
Divlja misao
Stara je to antropološka tema, tabu; narušavanje je uvijek za sobom povlačilo nesreću ili, često, i smrt. Divlja misao, Levi-Strauss je davno o tome pisao, nije bezrazložna ili besmislena, kao što se na prvi pogled čini; ima svoju logiku, klasifikacijske sisteme, motive, ali i žeđ: čovjek žudi sebi postaviti ograde, jer je bez ograničenja puka životinja. Prosvjetiteljski projekat započeo je rušenjem zabrana kao idola koji sputavaju ljudsku misao u njenom povijesnom hodu ka slobodi. Vođeno, dakle, idejom rušenja svih tabua, prosvjetiteljstvo je moglo započeti svoj otvoreni napad na neprijateljsko nebo. Kao i svaki rat, i ovaj je ostavio pustoš za sobom, duševnu uglavnom, koja je, prema prodavačima duha, gora od materijalne. Nietzsche je projekat dijagnosticirao kao dekadenciju, a ishod kao nihlizam ili, popularnije, smrt Boga. Sociolozi religije imenovali su fenomen kao “religijsku ravnodušnost”.
Ali je blasfemija starija od prosvjetiteljstva, i historiografija ne bilježi datum kada su dotrčali jedno drugom u sudbonosni zagrljaj. Od starozavjetnog Azazela do nedavno preminulog Josea Saramaga (ili do South Parka), ljudi hule, optužuju Boga da je bio nepravedan prema čovječanstvu, a time i njima lično. Zašto Bog nije proziran kao kristal, kaže Saramago, koji u svom posljednjem objavljenom romanu “Kain” krampom rovi po zajedničkoj nam monoteističkoj tradiciji. A Eric Cartman izaziva Boga da ga satare ako je ikad slagao.
Ali ova vrsta blasfemije izazivala je u posljednje vrijeme rijetko kolektivne histerije i šok. Crkva je Saramaga ekskomunicirala jer je bio predirektan u napadima na njenu poštovanu ustanovu, a ne zbog hule na Uzvišenog Stvoritelja. Ista je stvar i s pariskim ubicama: pogodio ih je napad na pojedinačni simbol, na vlastito kraljevstvo partikularizma. Saramago jednostavno nije blasfemičan; on grdi na ruševinama. Ili, uzmimo lokalni primjer, federalnu Čitanku za šesti razred osnovne škole. U nju su gospoda Željko Ivanković i Muhidin Džanko uvrstili dio Sidranovog scenarija u kojoj jedan lik eksplicitno psuje Boga. Godinama nijedna vjerska zajednica nije reagirala na ovaj skandal, ako je skandal. Možda psovka Boga, posebno nakon desetljeća komunizma, više i nije tabu. A možda se vjerske zajednice nisu bile utanačile čije je to područje brige.
Smisao satire
U slobodnim se društvima kad-tad postavi pitanje smisla satire: sloboda govora, što je svrha sama sebi prosto degenerira u puko larpurlartističko orgijanje. Gotovo bi se moglo kazati kako je Charlie Hebdo bez Poslanikovih karikatura bio sterilan, nezanimljiv, skoro pa mrtav. Čitano iz horizonta metafizike blasfemije, Poslanikove karikature bile su ne tek profesionalni izazov ili vraćanje duga velikoj francuskoj prosvjetiteljskoj tradiciji koju baštine već posljednja šansa da se nekako zatvori zjapeća praznina. Porušiti preostali tabu: portret muslimanskog Poslanika.
Da li silovati nečiji privatni prostor i ostati živ ili ostati u okvirima političke korektnosti (koja je samo eufemizam za konformizam) i urušiti se u sebi? Richard Hanley u knjizi “South Park i filozofija” dreči: “Ma, kako to? South Park je prikazao kako netko sere po Isusu, kako kipu Djevice Marije krvari iz stražnjice, a ne smije prikazati kako Muhamed dodaje nekome sportsku kacigu? E, pa…”
S druge strane, ismijavanje Poslanika, a.s., nije nešto novo i stoga čudi muslimanska nezrelost da uoče jedan kontinuitet. Bremenita je to povijest koja uključuje mekkanske pagane, ali i jednog Voltairea.
Biti ismijavan jeste konstitutivni dio poslaničke misije; kako su ljudi patetični, kaže Kur’an, svakog su poslanika ismijali. Kada jedan autoritet prestane biti meta napada znači da je ostao bez djelotvorne snage. Ceszlaw Milosz ima pjesmu u kojoj kao mladić kamenom ubija bjeloušku, na koju je litvansko praznovjerje stavilo zabranu. Sve što me u životu poslije snašlo, kaže Milosz, bilo je ispaštanje koje, prije ili kasnije, svakog stigne ko neki tabu prekrši.
(Faktor.ba/Stav)
