Primirje je napravilo ono zbog čega je i uvedeno – učinilo je Gazu nevidljivom

Kada su u oktobru počele kružiti glasine o primirju, djelovalo je kao daleki san. Držali smo se svake iskrice nade, iako smo duboko u sebi strahovali da povjerujemo u nju. Dvije godine smo se navikli slušati o „primirjima“ koja nikada nisu trajala.

Kada je najava konačno objavljena, ulice su se ispunile uzvicima radosti i slavljenjem. Ipak, u moje srce se uvukao strah da bi ovaj mir mogao biti samo kratka pauza prije nove runde napada.

Moji strahovi su se pokazali opravdanim. Izraelski svakodnevni smrtonosni napadi su se nastavili; do sada je njegova vojska ubila više od 400 ljudi. Mnogi drugi su umrli usljed okolnosti koje je izazvalo izraelsko razaranje Pojasa Gaze.

Ipak, nivo globalne pažnje počeo je opadati. U novembru sam primijetila da interesovanje za ono što sam pisala o Gazi slabi – kako na društvenim mrežama, tako i u medijima. Isto su primijetili i drugi palestinski novinari i pisci. Interes svijeta je splasnuo jer je globalna javnost lako povjerovala da je rat završen.

Postalo mi je jasno da pravi cilj primirja nije bio zaustaviti nasilje ili smrt, niti zaštititi ljude ili ograničiti krvoproliće i genocid. Pravi cilj bio je da se svijet ušutka – da prestane govoriti o Gazi, o zločinima koji se tamo čine i o svakodnevnoj patnji ljudi.

Gaza je sada uglavnom nevidljiva, dok druge vijesti i druga „žarišta“ preuzimaju pažnju globalnih medija.

U međuvremenu, masovna smrt se nastavlja.

Nešto više od dvije sedmice nakon što je primirje objavljeno, 28. oktobra, izraelska vojska je izvela masovnu kampanju bombardovanja, ubivši 104 osobe. Sveobuhvatni strah za budućnost i za moje najmilije ponovo se vratio.

Dana 20. novembra, Izrael je udario još bliže mom srcu. Izraelska vojska napala je dom porodice Abu Shawish u izbjegličkom kampu Nuseirat, u centralnoj Gazi. Moja prijateljica Batoul Abu Shawish izgubila je cijelu porodicu – sestre Habibu (11) i Timu (16), braću Youssefa (14) i Mohammeda (18), te majku Sahar (43) i oca Ramija (50). Masakrirani su uprkos činjenici da porodica nije imala nikakvu političku pripadnost; svi su bili civili. Batoul sada mora sama da se suoči s genocidom.

Izraelski napadi se nastavljaju, kao i masovna smrt drugim sredstvima: urušene zgrade, neeksplodirane bombe, poplave, hipotermija, glad i bolesti – sve to su posljedice izraelske genocidne strategije. Nastavljamo da preživljavamo bez odgovarajućeg skloništa i hrane, bez grijanja, električne energije i pitke vode.

Situacija je toliko loša da sama zima ubija ljude.

Upravo smo preživjeli još jednu oluju. Šatori su ponovo poplavljeni i odneseni vjetrom. Tridesetogodišnja Alaa Juha poginula je kada se zid, srušen pod naletom kiše, obrušio na nju. Dvomjesečna beba Arkan Musleh umrla je od hipotermije. Ukupno je ovog mjeseca 15 ljudi umrlo od hladnoće. Šator moje porodice ponovo je bio poplavljen; teško je opisati osjećaj nemoći koji vas preplavi kada nemate gdje pobjeći od vode i ledene hladnoće.

Izrael nastavlja kršiti primirje ne samo napadima, već i odbijanjem da ispuni svoju obavezu da dozvoli ulazak dogovorenog broja kamiona s pomoći, punu isporuku neophodnih lijekova, šatora, materijala za skloništa i mobilnih kućica.

Izrael takođe ograničava pristup međunarodnim organizacijama koje pokušavaju pružiti makar minimalnu pomoć stanovnicima Gaze. Nova pravila otežavaju registraciju nevladinih organizacija, uključujući i one velike poput Save the Children. Ovo, zajedno s kontinuiranim izraelskim odbijanjem zahtjeva NVO-a za unos pomoći, guši međunarodne napore da nam se pruži makar osnovna podrška.

U međuvremenu, palestinske organizacije koje pokušavaju ublažiti našu patnju suočavaju se s kolapsom donacija. Na primjer, Samir Project, inicijativa zasnovana na donacijama koja pruža materijalnu podršku siromašnim porodicama i studentima, izgubila je veliki broj individualnih donatora i pratilaca nakon što je primirje objavljeno. Dr. Ezzedine al-Lulu, direktor projekta, potvrdio mi je da je smanjen priliv donacija ozbiljno ograničio njihovu mogućnost da pružaju osnovnu pomoć.

Izrael i dalje drži granični prelaz Rafah zatvorenim. Ne postoji mogućnost izlaska osim ako ne platite enormne svote novca ratnim profiterima povezanim s Izraelom i ne pristanete da se nikada ne vratite. Više od 16.000 ljudi kojima je hitno potrebna medicinska evakuacija spriječeni su da napuste Gazu; više od 1.000 ih je umrlo čekajući dozvolu za izlazak.

Gaza je ušla u novu fazu genocida – masovno ubijanje niskog intenziteta, koje ne dospijeva u naslove jer nije toliko „eksplozivno“ kao kampanje tepih-bombardovanja. Ali krajnji ishod je isti: istrebljenje palestinskog života u Gazi. Nije ni čudo što izraelski političari ne prestaju govoriti o kolonizaciji naše zemlje. Oni i dalje Gazu bez Palestinaca vide kao vrlo realnu i dostižnu mogućnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu pripadaju autorici i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Eman Abu Zayed, Palestinska spisateljica iz Gaze (Al Jazeera)

prevod: akos.ba