Prikaz knjige ‘100 bošnjačkih imama iz perioda 1912-2012’

Portal Akos.bA vam donosi prikaz knjige “100 bošnjačkih imama iz perioda 1912-2012” a u narednom periodu ćemo povremeno objavljivati biografije iz ove vrijedne knjige. Na ovaj način naša rubrika Biografije staknutih Bošnjaka će postati bogatija za još 100 biografija naših imama i alima.

 

Priredili: Ekrem Tucaković, Abdulgafar Velić i Mirnes Kovač; format: A5; br. str. 224; povez tvrdi

Izdavač: El-Kalem

PREDGOVOR

Knjiga 100 bošnjačkih imama, hatiba i muallima od 1912. do 2012. predstavlja jednu vrstu izbora između više hiljada ima­ma, hatiba i muallima koji su u navedenom vremenskom periodu svoje živote proveli, ili posvetili, predano i vjerno služeći svojoj vjeri i svome muslimanskom bošnjačkom narodu. Dakako, ovo je jedan od mogućih izbora koji je nastao u povodu sto godina egzistiranja Udruženja ilmijje Islamske zajednice i na inicijativu reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića. Inicijativa reisu-l-uleme je pre­zentirana na sjednici Rijaseta Islamske zajednice 06. juna 2012. godine i dobila je podršku Rijaseta. Reisu-l-ulema je oformio urednički kolegij koji, pored reisu-l-uleme, čine Abdulgafar Ve- lić, Ekrem Tucaković i Mirnes Kovač. Prvi zadatak za urednički kolegij bio je da pripreme preliminarnu listu osoba koje će se naći u ovoj knjizi i njihove biografije.

Međutim, prvi i vrlo delikatan problem sa kojim su se suo­čili urednici bio je ustanovljavanje kriterija po kojem treba izvr­šiti selekciju imama, hatiba i muallima. Nakon širih konsultacija, a imajući na umu vrlo kratko vrijeme koje je bilo na raspolaganju – što je po mnogo čemu bio bitan limitirajući faktor – urednički kolegij je pošao od uvjerenja da je imamski, hatibski i muallim- ski rad bio i ostao temeljni rad u Islamskoj zajednici i središnja misijska zadaća na koju se naslanjaju sve ostale, ili su u njenoj neposrednoj funkciji. Također, ova vrsta rada je, povijesno gle­dajući, bila i najteža i najodgovornija, ponekad potpuno margi­nalizirana, zapuštena, nepriznata i prezrena. Unatoč tome, rad u džematu, rad sa vjernicima i služenje njihovim potrebama bazič­ni je rad bez kojeg je Islamska zajednica osuđena na gašenje ili vegetiranje, a usto, džemat je mjesto regrutacije i usmjeravanja, mjesto direktne konfrontacije i sučeljavanja sa različitim interesi­ma i tendencijama u društvu. Bez sumnje, mnogi imami su pod­nijeli izuzetne teškoće rada u džematu. Dijelili su sudbine svojih džemata – rušenja i paljenja džamija, progona i muhadžirluka, obnove i ponovnog uzdizanja džemata, zatim rada u džematima bez ikakve, ili pak adekvatne, materijalne naknade, pješačenja po kiši i snijegu, suncu i žegi iz jednog zaseoka u drugi radi vjer­ske pouke, mekteba, ženidbe, dženaze i sl. Bilo je imama koji su u svom životnom vijeku tri puta odlazili u muhadžirluk, imama koji su zajedno sa svojim džematlijama i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu bježali pred četničkim progonima i paljenjem muslimaskih sela i vraćali se u potpuno spaljena sela i podizali svoje džemate iz pepela i zgarišta. Živeći u siromaštvu i daleko od gradskih središta, imami su, nerijetko, osjećali i nosili prijezir zbog posla kojim se bave, proglašavani su anahronim i reakcio­narnim elementom i opasnim po društvo i vladajuću ideologiju. Zadivljujući su primjeri imama koji su, držeći se čvrsto onoga što su znali i naučili kroz medresu, a bez mogućnosti da nastave dalje školovanje, srčano i beskompromisno naučeno provodili u praksu i služili islamu i muslimanima podnoseći ogromne žr­tve. Trud i žrtva tih predanih i dosljednih boraca za dobrobit islama, iako vjerujemo da je Allahov rizaluk bilo jedino njihovo očekivanje, ostao je često neprepoznat, nije im odato primjereno priznanje ni tokom života ni nakon smrti. Za razliku od tih i takvih, može se reći narodnih imama, narodnih tribuna i islamskih trudbenika, doduše o nekima su ostala usmena predanja ili štura saopćenja povodom njihove smrti ili neke godišnjice,

O našim muftijama, reisu-l-ulemama, muderrisima, istaknutim i zaslužnim alimima, nasreću, ostali su značajni zapisi i uglav­nom njihov život i djela su tretirani i, kako-tako, valorizirani. Imajući ovu činjenicu u vidu, uredništvo je zauzelo stanovište da ova knjiga bude što je moguće više posvećena imamima, muallimima i hatibima, onim osobama koje su bile predane mihrabu, minberi i mektebu, našim smjernim imamima koji su živjeli sa narodom i njemu direktno služili.

Naravno, uredništvo nije imalo ambiciju da izriče naroči­te vrijedonosne sudove, izdiže zasluge imama uvrštenih u ovu knjigu u odnosu na one koji nisu, ili glorificara njihove zasluge u odnosu na cjelinu dosadašnjih uposlenika i službenika Islamske zajednice (mada je moguće, čak bi bilo i korisno, ući u jedan ta­kav projekat, ali bi to tražilo više vremena i erudicije). Isto tako, ovaj izbor imama ni u kojem slučaju ne degradira zasluge drugih imama, niti onih zaslužnih radnika Islamske zajednice koji nisu bili imami, hatibi i muallimi, jer su urednici svjesni da doprinos istaknutih reisu-l-ulema, muftija, muderrisa i drugih alima u se­gmentu njihovih djelatnosti i nadležnosti nije bio mali ili manje bitnog karaktera. Naime, u povodu stotinu godina rada Udruže­nja ilmijje, urednici su željeli da potaknu reafirmaciju imamskog, hatibskog i muallimskog rada, rada u džematu kroz sjećanje na vrijedne imame, hizmećare islamu i muslimanima, a o kojima je bilo malo ili nimalo riječi.

Prema tome, temeljni kriterij bio je da je osoba bila imam, predvodila muslimane u namazu, zatim da je bila hatib ili mu- allim. Neke od osoba, čije biografije čitate u knjizi, bile su ista­knute u sva tri ova segmenta, bile su prepoznate kao dobri ima­mi, hatibi i muallimi, neke su se posebno istakle kao vjeroučitelji, predani u radu sa djecom, dok su neke bile izvrsni hatibi i vaizi. Pored imama, među osobama koje su ovdje uvrštene ima i mufti­ja i muderrisa, ali svi oni su značajan dio svoga života bili imami, stajali u mihrabu ili na minberi.

Imami o kojima ovdje čitamo djelovali su na području Bo­sne i Hercegovine, u seoskim i gradskim džematima, a pored toga što su bili dobri muallimi, vaizi, učači Kur’ana, mnogi od njih bili su i društveno angažirani te su bili istinski lideri svojih džemata. Uredništvo ne tvrdi da sva imena u ovoj knjizi pred­stavljaju isključivo najbolje imame, hatibe i muallime u njiho­vom vremenu i mjestu. Međutim, svi oni čija se imena nalaze ovdje bili su imami, ili hatibi i sejjar-vaizi, ili muallimi i prema svjedočanstvima koja su ostavljena o njima spadaju u vrijedne i predane radnike na polju islamskog rada. Dakako, velika je mogućnost da je ostalo zaslužnijih imama, hatiba i muallima, koji su podnijeli više žrtve i čiji su efekti rada bili značajniji. No, takva mogućnost i sudbina prati svaki izbor. Ne može se cijelo more zahvatiti jednom posudom, pa tako ni sve naše če­stite imame staviti u jednu knjigu koja je unaprijed omeđena brojem sto.

Također, drugi važan kriterij bio je da osobe koje ulaze u ovaj izbor nisu više među živima. Kao početna godina uzeta je 1912, a završna 2012. godina, dok je godina smrti bila odrednica za uvrštavanje u ovaj vremenski okvir. Označeno vrijeme obu­hvata vrlo turbulentna, teška, krvava i tragična društveno-po- litička zbivanja na globalnoj, regionalnoj i lokalnoj sceni – dva svjetska rata, agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995, austro­ugarska vlast, Kraljevina Jugoslavija, komunistička vlast, nezavi­sna Bosna i Hercegovina. Odbljesci ovih društvenih događaja i društveno-političkih sistema vidljivi su u načinu rada i biografi­jama ovdje prezentiranih imama.

Uredništvo se odlučilo za sažeto predstavljanje osnovnih biografskih podataka imama, hatiba i muallima (godina i mjesto rođenja, školovanje, kretanje u službi, objavljeni radovi i vrijeme smrti), te navođenje neke karakteristike koja imama čini prepo­znatljivim. Dilema je postojala oko korištenja fotografija, među­tim zbog vrlo kratkog vremena, u kojem je trebalo završiti ovaj projekat, i nemogućnosti da se u tom vremenu osiguraju kvali­tetne fotografije svih imama, odustalo se od fotografija kako bi se zadržao princip ujednačenosti i jednobraznosti.

Traganje za imamima, hatibima i muallimima nužno je na- lagalo konsultiranje različitih pisanih izvora, te razgovor sa oso­bama koje bi mogle biti od pomoći. Pored tekstova iz Muallima, Misbaha, Jeni Misbaha, Hikmeta, Novog Behara, El-Hidaje, Gla­snika Islamske zajednice, Preporoda itd., posebno korisni bili su radovi naših alima (i njima iskazujemo posebnu zahvalnost) koji su ranije istraživali i pisali na ovu i slične teme, a riječ je o hafizu Smailu ef. Fazliću i hafizu Fadilu ef. Fazliću, koji su istraživali i pisali o hafizima, te hafizu Mahmudu ef. Traljiću, koji je pisao

O istaknutim Bošnjacima i Bošnjakinjama. Također iskazujemo zahvalnost na korisnim sugestijama hafizu Ismetu ef. Spahiću, Muhamedu Salkiću i Muharemu ef. Omerdiću. Vezano za izvore

1literaturu treba naglasiti da su u podnožnim napomenama na­vedeni izvori iz kojih su, potpuno ili djelimično, preuzimane bi­ografije i oni izvori koji su služili kao osnova za izradu biografije koja je potom, manjim dijelom, dopunjavana iz drugih izvora ili usmenih kazivanja. Također, u nekim slučajevima navedene su osobe koje su pripremile podatke za neke imame ili imale značaj­nijeg udjela u kreiranju biografija.

Urednici su od samog početka odbacili pristup kritičke va­lorizacije ili preispitivanja utemeljnosti navoda koji se pojavljuju u izvorima za biografije. Takav pristup tražio bi drugačiji rad i metodologiju, ali i drugačiji povod, koji je, ovdje, ipak svečarskog karaktera. Primjerenije tom svečarskom karakteru bilo je oživlja­vanje uspomena na čestite imame koji su obilježili posljednjih sto godina djelovanja Islamske zajednice, naglašavanje njihove uloge u očuvanju islamskog identiteta Bošnjaka muslimana i islamske tradicije, te na neki način, možda, ispravljanje nepravde koja je općenito činjena imamima.

Naša želja jeste da ovaj projekat bude podstrek za nove iz­bore i kritičku valorizaciju rada i radnika unutar Islamske zajed­nice, njenih organa i ustanova, štaviše za izradu jedne enciklo­pedije ili leksikona imama gdje bi se tretirala imena svih naših imama od osnivanja Islamske zajednice do danas. Osim toga, mogu to biti monografije imama jednog džemata, ili na nivou jednog medžlisa, muftijstava, Islamske zajednice kao cjeline, te imama, hatiba i muallima u Bošnjaka što bi, osim Bosne i Her­cegovine, obuhvatalo Sandžak, Hrvatsku, Sloveniju i bošnjačku dijasporu. U svakom slučaju, bilo bi korisno da ovaj izbor inicira konstruktivne rasprave koje bi u budućnosti porodile konkretne rezultate.

Neosporna je činjenica da su bošnjački imami dali neizmje­ran doprinos očuvanju islama, vjerskog i svakog drugog identi­teta muslimana Bošnjaka. Stoga, najmanji naš dug prema njima jeste da ih se sjećamo i čuvamo uspomenu na njih.

Urednici

 

Poruka Reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića povodom stogodišnjice Ilmijje

HODŽA – VIJESNIK VJERE I KULTURE

Vjera vjernika je istina, ako je riječ i djelo vjernika istina. Vjernik je u istini vjere, ako je hrabar da govori istinu i brani pravdu – Nemojte o Bogu govoriti osim istinu (3:171) Među onima koje smo stvorili ima ummet koji se ravna prema istini i koji prema njoj brani pravdu (7:181) Riječ je o ummetu koji zna i osjeća istinu i koji hoće i može braniti pravdu. Ummet istine i pravde svjesno preuzima težinu Božijeg zahtjeva za pravdom, dobročinstvom i zajedništvom u dobru. Ummet je svjestan da borba za istinu i pravdu ima i drugi smjer. To je borba protiv nečovječnosti, bor­ba protiv neuljudnosti i borba protiv nasilnosti. Poslušajmo još jednom taj Božiji zahtjev – Bog zahtijeva dobročinstvo i davanje u zajedničko dobro. Bog zahtijeva borbu protiv nečovječnosti, protiv neuljudnosti i protiv nasilnosti. Bog vas savjetuje da biste se sjetili. (16:90)

Istina osigurava zdravo stanje u čovjeka kao što pravda osigurava zdravo stanje u zajednici ili društvu. Put od istine do pravde ide stazama ljudskih emocija i ljudskog razuma. Onoliko koliko je istina jednostavna i jasna, toliko su ljudska osjećanja zdrava i uravnotežena. Istina uvećava čovjekovu prirodnu težnju za dobrim i lijepim. Laž u čovjeku uvećava vještački nagon za zlo i ružno. Onoliko koliko je pravda dostatna i dostupna, toliko je ljudski razum suvisao i koristan. Pravda uvećava čovjekovu pri­rodnu težnju za redom i poretkom. Krivda uvećava nerazumni nagon za haos i štetnost. Pravda, dakle, mora biti prva vrlina u javnim institucijama.

Dakako, temeljna misija posljednjeg Božijeg vjerovjesnika i poslanika Muhammeda, a.s., bila je da donese i pronese cijelim svijetom dvije najznačajnije vrijednosti za spas čovječanstva, a to su: Istina i Pravda. Trinaest godina u Mekki posljednji Božiji Poslanik je istinom liječio mentalnu ljudsku bolest koja se mani­festirala u krivoj slici o Bogu, čovjeku i svijetu. Deset godina u Medini posljednji Božiji Poslanik je pravdom liječio bolesno sta­nje međuljudskih odnosa koje se manifestiralo u ličnoj i plemen­skoj mržnji. Lijek, koji je Bog propisao za opaku bolest u Mekki i za opasnu bolest u Medini, bio je uspješan. Mekka je zauvijek izliječena od opake mentalne bolesti koja se zove lažno božan­stvo. Medina je zauvijek izliječena od opasne bolesti koja se zove mržnja u međuljudskim odnosima. Posljednji Božiji Poslanik je ispunio svoju misiju na Zemlji. On je ostavio iza sebe obrazac istine i pravde za sve ljude koji žele srcem osjetiti ljepotu isti­ne i razumom dokučiti prednost pravde. Obrazac istine nije se mijenjao, jer je pod izravnom Božijom zaštitom, niti se obrazac pravde mogao bitno mijenjati, jer je zaštićen povijesnim pamće­njem. Međutim, nositelji i pronositelji obrasca istine i pravde su se mijenjali.

Od Arapa beduina preko Perzijanaca nositelja drevne kulture do Turaka vojnika, moć istine je napredovala u pravdi državnih, pravnih, naučnih, dobrotvornih i drugih institucija. Riječ Kurana je omekšala tvrdo srce Omera ibn Hattaba, koji je nakon toga na načelima pravde utemeljio državu. Pjesnički  glas Omera Hajjama probudio je uspavani duh u Evropi. Vojna moć Mehmeda Fatiha osiguravala je utočište narodima koji su bili mučeni i proganjani zbog svoje vjere ili svoga porijekla (S. Show).

Od odlučnih Berbera preko Maura zanesenih u prirodu do Indijaca zaljubljenih u ljepotu, sjaj istine se očitovao u jasnom uvidu u zakonomjernosti povijesti, u harmoniji čovjeka i prirode, te u ljepoti ljudske duše. Ibn Haldun je ustanovio da je moguće prepoznati uzroke nastanka i nestanka civilizacija. U Španiji su Mauri Alhambrom pokazali ljepotu prirode u čovjeku i ljepotu čovjeka u prirodi. Indijci su na primjeru Tadž-mahala iskazali svu snagu ljubavi u čovjeku.

Od gorostasnih Tatara u Srednjoj Aziji preko miroljubi­vih Malajaca u Jugoistočnoj Aziji do slobodoljubivih Bošnjaka u Evropi, duh istine plamti neugasivim žarom. Niko nije mo­gao uništiti Tatare – ni siloviti Džingis-kan ni okrutni Staljin. Niko nije mogao preobratiti Malajce – ni moćni kolonizatori ni dodvorljivi misionari. Ništa nije moglo preobraziti Bošnjake – ni istočna grubost ni zapadna perfidnost.

Od imama Ebu Hanife preko imama Maturidije do imama Hasana Kafije, nauka o istini živi u srcima razumnih ljudi. U Kufi je nastalo djelo El-Fikhu-l-ekber, u Samarkandu je tumače­no u djelu Kitabu-l-tewhid, a u Pruscu je protumačeno u djelu Rewdatu-l-džennat.

Od Ibn Sinaa na Istoku preko Ibn Rušda na Zapadu, ne­ustrašivi duh istine proširio je polje ljudskog znanja i iskustva. Autora jedne od najpoznatijih knjiga iz medicine – Kanon – na­zvali su Avicenna, dok su jednog od najvećih filozofskih umova nazvali Averroes. Njihova originalna mudrost bila je razumljiva, ali njihova originalna imena nisu bila prihvatljiva. Averroizam je morao biti Evropi i razumljiv i prihvatljiv.

Ko su danas nositelji i prenositelji obrasca istine i pravde? Je li to Istok ili Zapad? Je li to država? Ili je to Ummet? Ili su to narodi? Koji narodi? Jesu li to Arapi? Ili Perzijanci? Ili Turci? Ili Berberi? Ili Mauri kojih više nema? Ili su to Bošnjaci kojih još ima? Ili su to Malajci kojih mnogo ima? Ili je to pojedinac? Je li to ulema? Koja ulema? Obrazovana elita? Ili pučke hodže? Na kojem obrascu se obrazuje ulema? Koju kulturu nosi i prenosi? Svoju ili tuđu? Imamo li mi svoju kulturu sa jasnim duhovnim, umjetničkim i vjerskim činjenicama? Ili je naša kultura samo ono što se odnosi na političke, ekonomske i duštvene činjenice? Jesmo li mi „kulturni“ ljudi u smislu određenog kulturnog dosti­gnuća? Ili smo mi samo „kultivirani“ ljudi koji nemaju nikakvog „postignuća“? Ko su naši ljudi koji postoje kao „cvjetovi na polju“ s umjetničkim djelima, knjigama, vjerskim i filozofskim ideja­ma? Da li znamo osjećati miris tih „cvjetova“? Da li još „miris cvjetova“ sa „tuđeg polja“ ima snažniji utjecaj na naša osjećanja, vjerovanja ili ponašanja? Jesmo li mi po cijelome svijetu rasuti pojedinci srodnog porijekla koji se međusobno razumiju samo zato što su u jednakom položaju? Ili smo samosvjesna nacija koja se više ne mora pitati što je naša zasebnost? Je li ta zasebnost samo u vjeri? Je li nužno da bude samo u politici? Je li zasebnost moguće kulturom odrediti? Svojom vlastitom kulturom kao cje­lovitim obrascem znanja, vjerovanja i ponašanja?

Da, tako je. Kultura je cjelovit obrazac znanja, vjerovanja i ponašanja. Međutim, trajnost tog obrasca ovisi o sposobnosti čovjeka da uči i prenosi znanje nasljednim generacijama. Riječ je o našoj sposobnosti da učimo i prenosimo znanje. Ne sumnjam u našu sposobnost da učimo i naučimo tamo gdje učenje ima ja­snu kulturnu i akademsku vrijednost. Sumnjičav sam, pak, kad je riječ o našoj sposobnosti da prenosimo znanje. Zašto? Zato što nemamo jasno određen kriterij vrednovanja znanja, niti za ono­ga koji prenosi znanje, niti za onoga kojem se znanje prenosi. Još smo u neodređenom akademskom polju – između pasivne želje za akademskim samopoštovanjem i aktivne potrebe da tražimo akademsko priznanje negdje drugdje.

Jer, kultura je kolektivno naslijeđe što ga pojedinac stječe od svoje grupe. Upravo je nejasnoća oko našeg kolektivnog na­slijeđa, ponajviše kulturnog, razlog što pojedinci iz naše zajed­nice stječu navike, usvajaju vjerovanja, prihvaćaju ponašanja i utapaju se u osjećanja druge ili drugačije „grupe“. Nije problem da se neko, doista, upozna sa naslijeđem drugačije grupe, već je problem u nepoznavanju kolektivnog naslijeđa vlastite zajedni­ce, što za posljedicu ima otuđenost od svog vlastitog identiteta i nesposobnost da se sudjeluje u oplemenjivanju svoje kulturne zasebnosti. I s druge strane, usvajanjem drugačijeg kulturnog naslijeđa, pojedinac ništa ne pridonosi tom „drugom“ naslijeđu. On nije ni u svom ni u tom drugom kulturnom prostoru. On je u izgubljenom međuprostoru svoga bića i svoga djelovanja gdje daje malo ili gotovo ništa za unapređenje ukupnog duhovnog na­slijeđa svoje i grupe dugačijeg znanja i iskustva.

Naša poteškoća nije samo u određivanju sadržine kolektiv­nog naslijeđa, već i u određivanju obima tog naslijeđa. Odakle treba početi? Od Adema ili od Muhammeda, a.s.? Od Medine ili od Istanbula? Od Bobovca ili od Ajvatovice? Od Kulina bana ili od Mehmeda Fatiha? Od stećaka ili od nišana? Od Ćirila i Metodija ili od Gazi Husrev-bega? Od Mehmed-paše Sokolovi­ća ili od Husejn-kapetana Gradaščevića? Od Hasan ef. Prušča- ka ili od Husejn ef. Đoze? Naravno, ništa od rečenog ne treba biti odbačeno, ali se mora napraviti ljestvica pojmova i pojava u našem kolektivnom naslijeđu što će ga učiniti razumljivijim i svrsishodnijim. Zašto? Zato što je kultura način mišljenja, osje­ćanja, vjerovanja i ponašanja. A sve to proističe iz iskustva kako stečenog tako i naslijeđenog znanja. Usljed toga je važno gdje i od koga stječemo znanje jer ono bitno oblikuje i naše mišljenje, i naše osjećanje, i naše vjerovanje, i naše ponašanje.

Usljed različitog znanja ili neznanja o kulturnom naslijeđu i usljed različitog iskustva ili neiskustva u stjecanju znanja, nastali su različiti pristupi u vezi s bitnim pitanjima našeg kolektivnog bića. Ne znamo da li su osjećanja Muse Ćazima Ćatića i Mehme- dalije Maka Dizdara bila različita, ali znademo da je njihova poe­zija različito čitana. Ne znamo da li su osjećanja Meše Selimovića i Derviša Sušića bila različita, ali znademo da se roman Derviš i smrt razlikuje od pamfleta Parergon.

Ma kako bilo, sve to zajedno pripada našem kolektivnom naslijeđu kao spremištu stečenog znanja iz kojeg treba uzeti novo znanje radi uspostave kulture propisivog i naučivog kolektivnog ponašanja. Riječ je o svojevrsnom talogu povijesti u kojem su zatrpane ličnosti i izgubljeni likovi što čekaju da budu iskopa­ni i pronađeni kao znakovi svog vremena i kao predznaci našeg vremena. Možda je uputnije govoriti o velikim likovima alima, hodža, imama, znanstvenika, književnika, pjesnika, političara, negoli o malim ličnostima podanika i poraženika. Nas ovdje naj­više zanima lik imama u smislu univerzalne pojave, povijesnog značenja i praktične potrebe. Naime, termin imam sadrži tri važna atributivna pojma – univerzalni, povijesni i praktični.

Odmah da kažemo, ličnost univerzalnog imama se istopila u talogu povijesti. Njegov lik je sačuvan samo u knjigama i dok- trinarnoj tezi koja glasi: „Islam je Šerijat i Imam“. To znači da nema prave (i pravne) vjere bez šerijata i nema zajednice vjernika bez imama. Drugim riječima, ideja islama bez šerijata je beživot­na, a praksa islama bez imama je nedjelotvorna. Originalni ter­min halifa – sinonim pojma univerzalnog imama – zamijenjen je terminološkim surogatima poput termina sultan, melik i emir. I što je više termina bilo, to je sve manje muslimanske univerzalne moći ostajalo. Što je više broj sultana, melika i emira rastao, to je zaštita muslimana u svijetu sve više opadala. Kako danas stvari stoje u muslimanskom svijetu, lik univerzalnog imama – zaštit­nika vjere islama i vjernika muslimana u svijetu – ostat će još dugo samo kao sjećanje i samo kao vjerovanje.

Ako s razlogom trebamo biti tužni što se univerzalna lič­nost imama istopila u povijesti, onda s razlogom možemo biti sretni što se povijesna ličnost imama iskaljivala u tvrdo povi­jesno znanje i zdanje bez kojeg bi teško bilo zamisliti islamsku originalnu duhovnost. Riječ je o imamu koji nije imao moć sul­tana, melika ili emira, ali je imao moć duha i snagu uma da podiže znakove i obara zapreke na putu do visokog cilja Alla- hovog dina. Oni – imam Ebu Hanife, imam Malik, imam Šafi- ja, imam Hanbel, imam Maturidija, imam Tahavija, imam Gazalija, imam Ibn Tejmijje, imam Abduhu, imam Šeltut i mnogi drugi – iznijeli su najteži teret povijesti podupirući duh islama i napajajući dušu muslimana snagom svoga uma i snagom svoga djela. Oni nisu samo označili povijest svoga vremena nego su učinili da povijest muslimana bude primijetna u svakom vre­menu. Imam-mudžtehid je onaj oslonac preko kojeg zajednica (ummet) korača sigurnim koracima u kontinuitetu vremenskog samopotvrđivanja.

Ali breme emaneta koje ni nebo ni Zemlja nisu smjeli po­nijeti, breme koje jedan imam nije mogao iznijeti i breme koje su mnogi veliki imami nosili, palo je sada na ramena „malih“ praktičnih imama-hodža koji su nadomjestak za sve ono što je jednom bilo kao i za ono što nije nikada bilo. Međutim, ne bi se znalo ni za „velike“ da nije bilo „malih“ imama-hodža koji su strpljivo i pouzdano nosili i podnosili teret teškog bremena na svojim leđima. Doista, veliko breme emaneta na malim leđima, ali u velikim srcima, prenošeno je uz Božiju pomoć i radost Ummeta. On – praktični imam-hodža u džematu, u mihrabu, na minberu, u mektebu, u školi i u vojsci – simbolizira svijet umme- ta u malome. U pojmu praktičnog imama-hodže sadržani su i svi drugi pojmovi vijesnika, nositelja i pronositelja istine i pravde. Praktični imam je – trebao bi biti – i alim, i muallim, i hatib, i vaiz, i hodža i kadija.

Imam je alim zato što je „čovjek znanja“. Vjera u Boga je ‘ilm, pa je zato alim vjernik; bezvjerstvo je džehl, pa je zato stvarno neuka osoba ona koja u Boga ne vjeruje. Stoga je alim onaj koji posjeduje potrebno znanje iz Kurana, hadisa, akai- da i fikha. Alim se odlikuje svojstvima visoke vjere i velikog vjernika; nasljednik je misije Božijeg Poslanika; uzor učenosti i pokornosti Bogu; čuvar tradicije i promotor zdravog života; ponosan pred bogatim i ponizan pred siromašnim; njegov ime­tak je znanje; njegova čast je vjera. Po čemu pamtimo Hasana ef. Pruščaka, Mehmeda ef. Serdarevića, Osmana ef. Redžovića, Ahmeda ef. Bureka i mnoge druge? Pamtimo ih po mirazu nji­hovog znanja kojeg nam ostaviše i po časti njihove vjere u kojoj živješe.

Imam je mu’allim zato što prenosi ‘ilum – znanje nasljed­nim generacijama. On je odgajatelj onog najdragocjenijeg u um- metu – mladog naraštaja u kojem je budućnost vjere i morala, jezika i kulture, te snaga pojedinca i zajednice. Muallim, dakle, daje od sebe ono najljepše što ima – svoje znanje, ljubav i svoju dušu onome što je najljepše u ummetu – djeci. Derviš ef. Spahić, Abdulah ef. Ganić, Ali ef. Bešlija i mnogi drugi znani i neznani imami nisu iza sebe ostavili ni velike kuće, ni velike njive, ali su umjesto toga iza sebe ostavili veliko znanje i čvrstu vjeru u srci­ma ljudi koji su odani svojoj zajednici, svome džematu i svojoj džamiji.

Imam je hatib zato što ima ovlašćenje (idžazetnamu) da o vjeri može javno govoriti. U ulozi hatiba imam je javna ličnost koja istinito i odgovorno prenosi vijest o istini i pravdi Alla- hovog dina. Hatib javno očituje vjeru i javno posvjedočuje za­jednicu vjernika. On živi s vjerom u vremenu i glasno govori o vremenu s vjerom. Njegova riječ mora biti bistra kao voda na izvoru Bune i britka kao sablja na Bedru. Riječ njegova ne smije biti teška kao da topom pogađa komarca, niti smije biti lahka kao da motikom prekopava planinu. Riječ hatiba na minberu mora biti toliko snažna da odnese zlo iz ljudskog srca i toliko blaga da unese dobro u ljudsku dušu. Na minberu se samo Bogu zahvaljuje i Poslaniku Božijem posebno poštovanje iskazuje. Na minberu se džematu govori o dobrotama vjere i slabostima vjernika; o obavezama bogatih i pravima siromašnih; o dužno­stima zdravih i potrebama bolesnih; o odgovornostima moć­nih i zahtjevima nemoćnih; o prednostima zajedništva u vjeri i pogubnosti drugovanja u nevjeri. Na minberu se uči dova za dobro i sreću cijeloga ummeta od zla zlih ljudi i od zuluma na­silnika. Imam-hatib na minberu se ne smije bojati kazati istinu, punu istinu o vjeri; i ne smije se ustručavati da podrži pravdu, punu pravdu za vjernike. Hatib mora biti glas mekkanske istine i medinske pravde.

Imam je vaiz koji širi lijepu riječ među ljudima. On zapaža dobro i zlo u svome džematu da bi dobro pohvalio, a zlo osudio. On opominje, savjetuje, upućuje i sudjeluje u promicanju lijepog morala i dobrog ponašanja.

Imam je hodža – živi svjedok i dokaz vjere i morala; živi primjer urednog porodičnog života; živi putokaz u blagosti, str­pljenju, darežljivosti, istinoljubovosti, pravednosti i, nadasve, odgovornosti za izgovorenu riječ i učinjeno djelo. Za razliku od drugih likova koji su sadržani u ličnosti praktičnog imama u Bosni, lik hodže je najviše prisutan u općem govoru i u općoj literaturi. Nažalost, ne baš u lijepoj slici. Lik hodže se prikazuje u ružnoj i tužnoj slici izgubljenog čovjeka u vremenu i prosto­ru, zaostalog u procesu opće modernizacije društva. Pokušava se pokazati da je za nesavršenu prošlost hodža odgovoran, s ciljem da se dokaže kako je sada neodgovoran, jer ustrajava u svom „ne- potrebnom“ poslu učitelja vjere u ambijentu „male tradicije“, bu­dući da je „velika tradicija“ privilegija intelektualaca. Tačno je da je hodža ostao vjeran „maloj tradiciji“ i tačno je da on ne osjeća sve vrijednosti „velike tradicije“ u kojoj su urbani „literati“ nad­moćni. Ali je tačno i to da je hodža, bdijući nad vrijednostima „male narodne tradicije“, sačuvao korijene za „veliku tradiciju“, koja, bez tih „malih narodnih korijena“, ne bi mogla biti ni ve­lika ni intelektualna. Zato bi bošnjački „literati“ trebali priznati svoj dug hodžama za ugodnost koju uživaju u slavi svoje „velike tradicije“ i osloboditi se hodžinskog kompleksa. Trebali bi shva­titi da dokle god je hodža u našim seoskim džematima, bit će i njima sigurnije u urbanim soliterima. Bilo bi dobro da razumiju da dok god hodža u mektebu s djecom ponavlja šehadet, bit će i njima moguće da na univerzitetima sa studentima, onim što im iz mekteba dolaze, ponavljaju Šekspirove sonete.

Imam je i kadija. On mora znati razlikovati dobro od zla i lijepo od ružnog. Mora imati sud o pojavama u svom džematu, pravedan sud utemeljen na istini i pravdi dina i razuma. Drugim riječima, imam-kadija mora imati jasan moralni stav o onome što se događa u njegovom džematu; mora dobro potvrditi a zlo osporiti; mora ružno nazvati ružnim, a lijepo nazvati lijepim. Imam nema pravo biti amoralan, tj. neutralan u odnosu na ruž­ne pojave koje se događaju u njegovoj okolini.

Imam je svjedok rađanja života; sklapanja života u braku i odlaska čovjeka sa ovog prolaznog u onaj vječni život. Imam je iskreni prijatelj u nevolji; pouzdani drug u životu; odani brat u vjeri; dobri komšija u džematu; obrazovani učitelj u društvu; povjerljivi sugovornik u teškoći. Imam ne smije biti problem, on mora rješavati problem. Imam ne govori o svojim problemima; on saslušava probleme svojih džematlija. Imam sam sebe ne hva­li; on hvali svoje vrijedne džematlije. Imam ne udaljava ljude iz vjere i džamije; on ih približava vjeri i džamiji. Imam ne smije biti nejasan u govoru i neuredan u odijevanju. Imam ne smije biti u zapuštenoj džamiji; on mora biti u čistoj džamiji. Imam ne smije dopustiti da bude vođen; on mora voditi zato što je imam i zato što je zadužen voditi džemat.

Imam – naš imam u Bosni je onaj duhovni stožer oko kojeg se svija i odvija život muslimana u džematu – mikrokozmosu ummeta. Eto, zbog tog značaja koji ima praktični imam-hodža u našem narodu, njegov lik je bio, a i sada je, izložen napadima i klevetama, ruganjima i omalovažavanjima. „Staroturbanaši“ i „pohabani fesijaši“ su najumjereniji atributi koji im se često pri­pisuju. Etikete koje se najčešće upotrebljavaju s namjerom da ih se uvrijedi su primitivizam, fanatizam, konzervatizam, klerika­lizam i tome slično.

Pa ipak, kroz stoljeća hodže-imami su pokazivali svoju naročitu intelektualnu snagu i mudrost. U najcrnjim trenucima islamske povijesti hodže-imami su bili vijesnici i zaštitnici vjere, promotori kontinuiteta pamćenja i pismenosti, arhivari znanja bez kojeg bi muslimanska kultura bila samo objekt arheološkog studija. Bez tog konzervatizma hodža – u najširem smislu te rije­či – bez te ponekad nepopularne grupe ljudi, mali bi se plamen, što je ostajao zatrpan usred potamnuća, ugasio.

Očito, mi hodže-imami, nemamo izbora već da uzmemo breme emaneta koje nam se nudi i prihvatimo ulogu koja nam je namijenjena a to je uloga vijesnika, nositelja i pronositelja istine iz Mekke i pravde iz Medine. Mi smo, dakle, dragi imami i kole­ge, posrednici između „male“ i „velike“ tradicije u našem narodu. Mi smo taj link preko kojeg se prenose ideje univerzalne kulture u sredinu ruralnog partikularizma i, obratno, ideje partikularne kulture u sredinu urbanog univerzalizma. Šta to znači? To znači da je naša uloga, tj. uloga hodže-imama, ona koja osigurava traj- nost cjelovitog obrasca naše kulture, bošnjačke kulture, s jakom bojom mekkanske istine i medinske pravde, kao znanja, vjerova­nja i ponašanja. Zato se moramo stalno i sve više osposobljavati da prenosimo znanje nasljednim generacijama. Zato mi moramo biti svjesni da je naša vjera i kultura kolektivno naslijeđe što ga pojedinac stječe od svoje grupe. Zato je naše djelovanje od pre­sudnog značaja da se u našem narodu prepozna taj zaseban na­čin mišljenja, osjećanja, vjerovanja i ponašanja. Zato mi moramo znati gdje je spremište našeg stečenog znanja. Zato se mi mora­mo pobrinuti da naš narod bude na razini učenog i normativnog ponašanja. Zato mi moramo raspoznati šta je bitno, a što nije, u naslagama naše povijesti. Zato se mi moramo sjećati hodža-ima- ma, naših učitelja u vjeri i kulturi, naših uzora u životu i radu, jer narod koji nema poštovanja prema svojim precima i milosti prema svojim potomcima, osuđen je na propast. Otuda je stogo­dišnjica Ilmijje prilika da se sjetimo bosanskih imama, naizgled malih hodža, ali po učinku za očuvanje naše vjere i kulture, ve­likih ljudi, kojima posvećujemo ovu monografiju kao izraz naše zahvalnosti i dove Allahu Uzvišenom da im podari džennet.

Zahvaljujem se Mirnesu Kovaču, Abdulgafaru Veliću i Ekremu Tucakoviću na trudu, kojeg su uložili da nam osvijetle “male”-”velike” hodže-vijesnike vjere i kulture, kojima mnogo dugujemo za očuvanje našeg islamskog identiteta, kao kontinu­iteta pamćenja.

Ovom monografijom Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini pokazuje visoku svijest odgovornosti za imamsku misiju u našem narodu.

Čestitam Udruženju ilmijje stogodišnjicu sa dovom da na­šoj ulemi Allah podari sabur pred onim što ne može mijenjati, hrabrost da mijenja ono što može promijeniti i mudrost da zna razliku između tog dvoga! Amin!

 

Biografije 100 imama:

ABDULHAMID ef. SERDAREVIĆ………………………………………… 29

ABDULLAH ef. RIĐANOVIĆ………………………………………………… 30

Hfz. MUHAMED ef. HADŽIMULIĆ                                              31

Hfz. ABDULLAH ef. IMAMOVIĆ                                                  32

MUHAMED SEID ef. SERDAREVIĆ…………………………………….. 34

Hfz. ASIM ef. DŽAFIĆ                                                                       35

Hfz. MUHAMED EMIN ef. RIĐANOVIĆ                                      36

Hfz. MEHMED TEUFIK ef. OKIĆ                                                   37

Hfz. SEJID ef. ZENUNOVIĆ                                                             39

Hfz. AHMED HILMI ef. MUFTIĆ                                                  40

Hfz. ŠAKIR ef. TUZLO                                                                      41

Hfz. HAMID ef. MUFTIĆ                                                                  42

Hfz. SULEJMAN ef. UŽIČANIN                                                      43

Hfz. MUHAMED ef. BEŠLIJA (BEŠLIĆ)                                      44

Hfz. HAMDI ef. BERBEROVIĆ                                                      45

OSMAN ef. REDŽOVIĆ                                                                     46

ALI ef. SADIKOVIĆ……………………………………………………………….. 48

IBRAHIM ef. AJANOVIĆ………………………………………………………. 49

MUHAMED ef. BJELAN………………………………………………………… 50

Hfz. HASAN ef. ODŽEČKIĆ…………………………………………………… 51

SALIH ef. OSMANIĆ……………………………………………………………… 53

Hfz. MUSTAFA ef. KULENOVIĆ…………………………………………… 54

Hfz. MUSTAFA ef. MUJEZINOVIĆ……………………………………….. 55

ŠERIF ef. BAJRIĆ…………………………………………………………………… 56

Hfz. ABDULLAH ef. MUSIĆ………………………………………………….. 57

HASAN ef. NAMETAK…………………………………………………………… 58

KURRA-HAFIZ IDRIZ ef. SKOPLJAK…………………………………… 60

MEHMED ef. POTOGIJA……………………………………………………….. 61

ABDULAH ef. FOČAK……………………………………………………………. 62

HAJRUDIN ef. ABDURAHMANOVIĆ…………………………………… 66

MEHMED ef. PEHLIVANOVIĆ…………………………………………….. 67

Hfz. OMER BESIM ef. DŽABIĆ…………………………………………….. 68

ŠEFKET ef. NAKIČEVIĆ………………………………………………………… 69

SINAN ef. HAMZIĆ………………………………………………………………… 70

KURRA-HAFIZ FEHMI ef. GUŠIĆ………………………………………… 71

Hfz. MEHMED ef. DEVEDŽIĆ………………………………………………. 72

OSMAN ef. MAHMULJIN………………………………………………………. 73

REDŽEP ef. BERBEROVIĆ……………………………………………………. 74

KURRA-HAFIZ IBRAHIM ef. PROHO………………………………….. 75

Hfz. HUSNI ef. SEMIĆ…………………………………………………………… 76

MEHMED ef. UČAMBARLIĆ……………………………………………….. 78

RAMADAN ef. HODŽIĆ…………………………………………………………. 79

ALIJA ef. KAPIDŽIĆ………………………………………………………………. 82

Hfz. ESAD ef. SABRIHAFIZOVIĆ…………………………………………. 84

DERVIŠ ef. PELJTO………………………………………………………………… 86

Hfz. HALIL ef. SARAJLIĆ……………………………………………………… 87

Hfz. SINANUDIN ef. SOKOLOVIĆ………………………………………… 88

RAGIB ef. KAZAFEROVIĆ……………………………………………………. 90

DERVIŠ ef. SPAHIĆ……………………………………………………………….. 92

ĆAMIL ef. AVDIĆ………………………………………………………………….. 96

HUSEJN ef. KAVAZOVIĆ………………………………………………………. 99

ABDULAH ef. DERVIŠEVIĆ……………………………………………….. 100

Hfz. IBRAHIM ef. TREBINJAC…………………………………………… 102

Hfz. EJUB ef. KAVAZOVIĆ…………………………………………………. 105

MUHAREM ef. VEJZAGIĆ………………………………………………….. 106

Hfz. FUAD ef. SUBAŠIĆ………………………………………………………. 108

HAMID ef. HADROVIĆ……………………………………………………….. 109

Hfz. SMAIL ef. FAZLIĆ……………………………………………………….. 110

Hfz. SALIH ef. KAVAZBAŠIĆ…………………………………………….. 114

HASAN ef. LJEVAKOVIĆ…………………………………………………….. 115

Hfz. ZAIM ef. HUSKANOVIĆ……………………………………………… 116

RASIM ef. TABAKOVIĆ………………………………………………………. 118

FEJZULAH ef. HADŽIBAJRIĆ…………………………………………….. 120

Hfz. MUHAREM ef. LJEVAKOVIĆ…………………………………….. 122

ABDULLAH ef. GANIĆ………………………………………………………… 123

SAFET ef. KARAMAN………………………………………………………….. 125

SULEJMAN ef. DIZDAREVIĆ……………………………………………… 128

ISMET ef. ŠLJIVO………………………………………………………………… 129

Hfz. DŽEMAL ef. HODŽIĆ………………………………………………….. 131

MUSTAFA ef. MUJKANOVIĆ……………………………………………… 132

HASIB ef. RAMIĆ………………………………………………………………… 134

OMER ef. DRKIC………………………………………………………………….. 136

REDŽO ef. EFENDIĆ……………………………………………………………. 138

SADIK ef. RIBIĆ…………………………………………………………………… 139

MEHMED ef. HAFIZOVIĆ…………………………………………………… 141

MUHAMED ef. HADŽIBAŠČAUŠEVIĆ……………………………… 143

IBRAHIM ef. HADŽIĆ…………………………………………………………. 144

MEHMED ef. HAJRIĆ………………………………………………………….. 146

ĆAMIL ef. SILAJDŽIĆ…………………………………………………………. 148

Hfz. MEHMED ef. ZAHIROVIĆ………………………………………….. 150

Hfz. ZAKIR ef. KANIŽA………………………………………………………. 151

IBRAHIM ef. HALILOVIĆ………………………………………………….. 153

Hfz. MUSTAFA ef. MUJIĆ…………………………………………………… 155

KASIM ef. MAŠIĆ………………………………………………………………… 157

Hfz. MAHMUD ef. MORANJKIĆ………………………………………… 159

REDŽEP ef. MUMINHODŽIĆ……………………………………………… 160

HIFZI ef. SULJKIĆ……………………………………………………………….. 162

Hfz. MAHMUD ef. TRALJIĆ……………………………………………….. 164

VEJSIL ef. ALJOVIĆ…………………………………………………………….. 167

MUSTAFA ef. ČOLIĆ…………………………………………………………… 169

MUNIR ef. SPAHIĆ………………………………………………………………. 170

JUSUF ef. HUREM………………………………………………………………… 172

ŠEFIK ef. BEGANOVIĆ………………………………………………………… 174

Hfz. ABDULAH ef. BUDIMLIJA…………………………………………. 175

ADEM EF. SKOPLJAK………………………………………………………….. 177

FADIL ef. HADŽIĆ……………………………………………………………….. 180

HASAN ef. HILIĆ…………………………………………………………………. 182

HASAN ef. MUJKIĆ……………………………………………………………… 183

Hfz. HALID ef. HADŽIMULIĆ……………………………………………. 185

Hfz. FADIL ef. FAZLIĆ   187

 

Narudžbe: http://elkalem.ba/index.php/100-bosnjackim-imama-iz-perioda-1912-2012.html

Akos.bA