Priča o Gari koji je grizao svoj rep

Kad smo bili djeca, imali smo ćuku. Danas i ovdje kažu cuku. Zvali smo ga Garo.

Garo je bio crn, naravno. Bio je velik pas. Sorta i pasmina nepoznati. Jedan od onih domaćih, običnih.

Garo je bio tretiran kako treba, kao pas. O njemu smo se brinuli svi mi, ukućani, mati, otac, brat i ja, ali najviše nana. Hranili smo ga, čistili njega i oko njega, kupali ga vodom iz šlaufa, vakcinisali ga. Imao je svoju kuću u dnu avlije, u kojoj smo redovno mijenjali slamu i pazili da ne prokisne. Naš ćuko je bio vezan na dugi lanac, koji je mogao vući po rastegnutoj žici. Nije predstavljao opasnost djeci ni komšijama, a imao je veliku površinu za kretanje. Samo je dva puta pobjegao za sve godine koje je bio sa nama, ali, srećom, nikog nije ni ujeo, niti napao.

Garo je, ipak, u jednoj stvari, bio čudan pas. U vedrim noćima, naročito ljeti i za punog mjeseca, Garo je bjesomučno ganjao svoj rep. Vrtio se oko svoje osi, lajao i režao, na svaki način pokušavajući da uhvati taj dio sopstvenog tijela. Nekoliko puta je u tome uspio i onda bi samog sebe ozlijedio, otkinuvši komad repa. Dovodili smo veterinara, on je mislio da Garo ima neke parazite, ali ta terapija nije uspijevala. Kad bi sam sebe ozlijedio, upadao bi u neku pseću depresiju, a nana bi ga liječila gasom iz lampe, oblažući mu ranu, za dezinfekciju i miješajući mu andol u mlijeko. Da se hajvan malo ćuhne i da se ne pati, govorila je. Svaki put bi ga izliječila. Poslije kratkog vremena, Garo bi opet režao i trčao za svojim repom.

Mi smo voljeli svog ćuku. Nismo ga oblačili, vodili pedikerima, niti psećim frizerima. Nikad nam nije ušao u kuću, Bože sačuvaj. Bilo je to vrijeme kad su se životinje dijelile na divlje i domaće. Domaće su živjele u avlijama, u štalama, ćumezima i pasjim kućicama, a divlje u šumi i planini.

U kućama su živjeli ljudi, a kućni ljubimci su bila djeca.

Piše: Tarik Đođić

Akos.ba