Predstavljanje filma “Pucanj u dušu” u Travniku, Bugojnu, D. Vakufu i Turbetu
Promocija u SBK u saradnji sa Koordinacijom bošnjačkih NVO i Travničkim muftijstvom.
Film Pucanj u dušu je snimljen u produkciji Exitmedije iz Sanskog Mosta, a dio je kampanje “Filmom za ljudska prava”, koji zajednički organiziraju Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Pokreta Majke enklave Srebrenice i Žepe, s ciljem podizanja svijesti društva o posljedicama i poteškoćama žrtava, svjedoka i preživjelih seksualnog zlostavljanja i silovanja počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Svi mi smo svjesi i znamo koliko je ova tematika sama po sebi bitna, da kažemo mučna. Pucanj u dušu uistinu predstavlja pucanj u dušu, ni manje ni više, u dušu naše domovine Bosne i Hercegovine i u dušu svih onih koji ovu zemlju istinski doživljavaju i vole kao svoju.
Motiv za snimanje filma je prije svega da ako danas ne arhiviramo stvari koju su se desile u našoj prošlosti, takve stvari se mogu ponovo desiti u našoj budućnosti. Bošnjaci kao narod nemaju pravo na luksuz zaborava i na nama je da generacijama koje dolaze ostavimo nezamućenu priču o tim ratnim događajima koji su se odigravali u periodu od 1992. do 1995. godine. Kod ovakvih priča obično u prvi plan dolazi nacionalnost žrtava. Da li su one Bošnjakinje, Srpkinje, Hrvatice… dobija primat nad onim ljudskim, suštinskim.
Zaboravljamo da su žene, ma koje nacionalnosti, ljudska bića vrijedna poštovanja. To su majke, sestre, supruge… kojima su tokom rata naneseni nezamislivi bolovi, oduzeta osnovna ljudska prava i one su pretvorene u objekat, predmet zadovoljenja nečijih životinjskih instinkta. Nasilje nad ženama je nasilje jednako ogavno i strašno ma s koje strane dolazilo i treba ga oštro osuditi, a počinioce kazniti bez obzira na porijeklo, nacionalnost ili vjeru. Sve drugo više govori o nama i našoj (ne)svijesti prema osjećajima i potrebama drugog i drugačijeg. Nažalost, stradanje žena i kršenje njihovih prava se nije završilo s okončanjem ratnih dejstava. Ono je nastavljeno kroz nasilje u porodici, na radnom mjestu, u školi… O tome se malo govori, a puno ćuti. Upamtite – našom tišinom postajemo saučesnici zločincima i zlostavljačima.
Akos.ba
