Pred očitim aparthejdom u RS šuti čitava demokratska Evropa
Prije posljednje agresije i genocidnog rata (1992.-1995.) u tome dijelu Bosne i Hercegovine koji se, dakle – tek nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, naziva Republika Srpska, živjelo je oko 700.000 Bošnjaka i 200.000 Hrvata
Vođa bosanskih Srba, Milorad Dodik, ne prestaje da provodi rasističku politiku prema bošnjačkom, a ponekad i hrvatskom narodu. On od političkog entiteta koji je Dejtonskim mirovnim sporazumom imenovan kao Republika Srpska nastoji da izgradi državu u državi Bosni i Hercegovini i, kad god je u prilici, zaprijeti da će taj dio Bosne i Hercegovine otcijepiti i pripojiti Srbiji. Posljednja u nizu takvih njegovih rasističkih mjera jeste njegova zapovijest Ministarstvu prosvjete i kulture u tome entitetu da pripremi zakon kojim bi ćirilica bila normirana kao glavno pismo u RS-u. „Ćirilica je matično pismo srpskog naroda; obavezno je njeno korištenje u službenoj prepisci svih republičkih institucija, javnih i naučnih ustanova, organa lokalne samouprave, preduzeća kao i medija u kojima je većinski vlasnik država. Za one koji ne budu poštovali odredbe ovog zakona bile bi predviđene oštre novčane kazne,“ stoji u prijedlogu toga zakona.
Takav zakon, ukoliko ga usvoji Narodna skupština RS-a, direktno je u suprotnosti sa Ustavom države Bosne i Hercegovine prema kome su latinica i ćirilica službena pisma na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. To da je ćirilica „matično pismo“ srpskog naroda je obična politička izmišljotina budući da su bosanski Srbi tokom čitavog xx.st. pisali uglavnom latiničkim, ali i ćiriličkim pismom. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije dnevni listovi su izlazili naizmjenično na oba pisma, a u programima državne (tada jedine) televizije preovladavala je latinica.
Bosanski Hrvati su se uvijek služili pretežno latinicom, ali su u školama podučavani i ćiriličnom pismu (kao i Hrvati u Republici Hrvatskoj).
Što se tiče Bošnjaka, oni su se stoljećima služili svojim nacionalnim pismom zvanim arebica ili bosanćica (to je kur’ansko pismo sa nekoliko modificiranih slova za glasove kojih nema u arapskom jeziku), a kada je 1878.g. Austro-Ugarska, kao katolička imperija, okupirala Bosnu i Hercegovinu, i zabranila službenu upotrebu ovog pisma, oni su, u znak protesta, odbijali njezino latiničko pismo, a njihova elita je pretežno pisala ćirilicom. Tako je bilo sve do balkanskih ratova i stvaranja prve Jugoslavije 1918.g., kada su Srbi otpočeli sa prvim masovnim zločinima protiv ovog naroda. Od tada do danas Bošnjaci osjećaju prijezir prema ćirilici kao pismu svoga novog okupatora, Srbije, iz koje je ono dolazilo, mada se i danas većina njih kojih žive u Srbiji služi ćiriličnim pismom.
Prije posljednje agresije i genocidnog rata (1992.-1995.) u tome dijelu Bosne i Hercegovine koji se, dakle – tek nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, naziva Republika Srpska, živjelo je oko 700.000 Bošnjaka i 200.000 Hrvata, a danas na tome prostoru Hrvata gotovo da i nema, dok se u njega vratilo oko 120.000 Bošnjaka (koji čine 14 posto ukupnog stanovništva RS-a). Zahtjevom da se na čitavom tome prostoru uvede ćirilica kao službeno i obavezno pismo Bošnjacima se poručuje da je taj dio njihove države, ustvari, dio zamišljene velike Srbije, a ne dio Bosne i Hercegovine kao države sve tri naroda: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog i ostalih pripadnika nacionalnih manjina, kojih je ovdje prije 1992.g. bilo petnaest i koji su se služili uglavnom latiničkim pismom.
Podsjetimo, Bošnjaci koji žive u tom dijelu Bosne i Hercegovine godinama vode bitku da se u svjedodžbe njihove djece koja pohađaju osnovnu školu upiše naziv bosanski jezik, što vlasti u RS-u odbijaju. Pred tim očitim aparthejdom šuti čitava demokratska Evropa! Roditelji su, zbog toga, za svoju djecu osnovali dislociranu nastavu na kojoj ih onaj mali broj nastavnika podučava njihovome maternjem, bosanskom jeziku. Ista je situacija sa Bošnjacima koji žive u onom dijelu Bosne i Hercegovine gdje dominiraju bosanski Hrvati, koji njihov jezik rasistički nazivaju hrvatskim.
U kampanju protiv bosanskoga jezika direktno se uključila čak i Akademija nauka i umjetnosti Srbije (sa sjedištem u Beogradu) koja je agitirala da RS ni pod koju cijenu ne smije dozvoliti naziv „bosanski jezik“ na „svome“ teritoriju „jer ako to RS učini, onda će ona u budućnosti ukinuti samu sebe“. Zato su vlasti RS-a u Ustav ovog entiteta unijeli naziv: jezik bošnjačkog naroda, čime žele poručiti da su Bošnjaci „nacija koja je izmišljena u Dejtonu“, da je to narod „koji je izdao pradjedovsku vjeru“, da su to „Srbi islamske vjeroispovijesti“ i, na koncu, da su oni „Turci“, pa pošto su „Turci“, onda su oni „narod bez zemlje“ (kao i, u cionističkoj terminologiji, Palestinci), pa, prema tome, Bosna i Sandžak nisu njihove, već „srpske“ domovine, i oni, Bošnjaci, imaju samo dvije opcije pred sobom: da se pokrste ili da se isele u Tursku.
Hrvatska politika radi to isto, ali šutke i mnogo perfidnije.
U toku rata, na Prvom bošnjačkom saboru, u septembru 1993.g., Bošnjaci, narod čije nacionalno ime i jezik nije priznavala nijedna od tri Jugoslavije (od 1918. do 1992.), aklamativno je vratio samom sebi svoje nacionalno ime Bošnjak, ali i naziv svoga jezika: bosanski jezik – kao jezik zemlje Bosne.
Tokom povijesti, ovaj jezik se nazivao i bosanskim i bošnjačkim jezikom. U Bosni je preovlavao prvi naziv, ali u Sandžaku, C. Gori, na Kosovu i u Makedoniji ovaj jezik se oduvijek nazivao bošnjačkim (u Turskoj: Bošnjak lehdže). Radi se, dakle, o istom jeziku – jeziku kojim se govori u Bosni, kojim su govorila sve tri „milleta“: islamski, katolički i ortodoksni.
Ovaj su jezik, sve do druge polovine xix.st., bosanskim zvali i bosanski katolici, pravoslavci i Jevreji. Naročito su se u tome isticali bosanski franjevci, koji su na bosanskome jeziku tiskali prve listove i knjige. Vodeći srpski pisci i prosvjetitelji iz Srbije, sve do xx.st., ovaj su jezik također nazivali bosanskim i divili se njegovoj fonetskoj raskoši i dijalekatskoj raznovrsnosti.
Podsjetimo ovdje da se ni srpski jezik tokom većeg dijela srpske povijesti nije nazivao srpskim (nego crkvenoslavenskim, slavenskim, ilirskim i sl.), kao što se i hrvatski jezik sve do modernih vremena nije nazivao hrvatskim nego slovinskim, pa ilirskim jezikom.
Manje-više zajedničko pismo kojim su se tokom povijesti služila sve tri ova naroda (kao i ostali narodi na Balkanu) zvalo se glagoljica. To su pismo stvorili „slavenski apostoli“, Ćirilo i Metodije, i oni su na tome pismu širili hrišćanstvo u Velikomoravskoj kneževini i u Panoniji. Izgleda da su, na koncu, morali da se skrase u miroljubivoj Bosni – jer su ih Srbi, koji, kako ističu svi njihovi historičari, nikada nisu u sebi završili proces potpune hristijanizacije, proganjali i protjerali izvan granica svoje kneževine.
Ta dva brata iz Soluna (rođeni 815., odn. 827.g.), porijeklom Grci, naučili su slavenskomakedonski dijalekt, a kada se Mihail zamonašio u manastiru na turskoj planini Uludag, uzevši ime Metodije, na taj dijalekt je počeo da prevodi liturgijske i biblijske knjige i to pismom koje je nazvao glagoljica (od glagola glagoljati – govoriti, pisati). Međutim, učenici ova dva „apostola“, Kliment i Naum iz Ohrida (Makedonija), usavršili su to pismo i počeli ga zvati ćirilicom (po starijem „apostolu“, Ćirilu).
Onaj dio stanovništva sa prostora današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine adaptirao je glagoljicu za svoje dijalekte, tako da su nastala tri tipa ovog pisma: obla glagoljica (stari tip, kasnije, nakon velike šizme u 11.st., kod pravoslavnih u Srbiji masovno nazvan ćirilica), uglata (tzv. hrvatska glagoljica) i poluobla (tzv. bosanska glagoljica, kao prijelazna varijanta pisma sa primjesama glagoljice, latinice i ćirilice). A glavni nosioci toga, glagoljičkog pisma na ovom dijelu Balkana bijahu sljedbenici popa Bogumila, odn. bogumili, vjerska sekta koja nije priznavala Sveto trojstvo, indulgencije, nepogrešivost pape kao ni samog papu i njegovu „rimsku vjeru“.
Ćirilica se, de facto, formirala tek s početka xix.st., kada ju je, 1818.g. „sastavio“ srpski filolog i reformator srpskog jezika, Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.). No, ta njegova „azbuka“, zbog „katoličkog“ slova j, koga je Vuk preuzeo iz latinice, priznata je tek pola stoljeća kasnije. Na temelju vlastitog pravila koje je glasilo „Piši kao što govoriš“ ovaj filolog je sastavio ovo pismo od 30 slova prethodno izbacivši 19 slova iz tzv. ruske građanske azbuke, koja se dotle upotrebljavala u Srbiji, a onda uzimavši slova iz stare ćirilice, rumunske ćirilice, ruske građanske azbuke i, kako rekosmo, latinice. Nazivajući balkanske muslimane koji su govorili zajedničkim slavenskim jezikom „Srbima muhamedanskog zakona“, Vuk je, u svome antiturskom raspoloženju, zadojen pravoslavnim fanatizmom, skovao još jednu krilaticu zbog koje se sve do danas lije krv na Balkanu. Ta krilatica glasi:“Srbi svi i svuda“, kojom je poručio da su svi koji govore tim zajedničkim – ma koliko različitim – slavenskim jezikom – Srbi. A koji je to prostor na kome se govori tim, „srpskim“ jezikom? To je prostor velike Srbije – sa granicom na istoku prema Bugarskoj i Rumuniji, a na zapadu – u dubini Hrvatske. Postkomunistička vlast u Republici Hrvatskoj 1995.g. protjerala je između 200 i 500 hiljada Srba (jasno, hrvatske i srpske brojke se drastično razlikuju!) sa „svoga“ teritorija, a ti su se Srbi, potom, naselili uglavnom u Bosnu – zemlju u kojoj, i pored svih povijesnih strahota, živi 51 posto muslimana koji govore – bosanskim jezikom i danas se ponosno nazivaju Bošnjacima.
Piše: dr. Džemaludin Latić
Stavovi izraženi u tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Akos.ba
Akos.ba
