Poziv na buđenje
“Ne znamo gdje nas smrt čeka. Čekajmo je zato posvuda. Unaprijed misliti na smrt znači unaprijed misliti na slobodu.” Michel de Montaigne
Jedna od tabu tema modernog doba, svakako jeste smrt. Osvrnuvši se oko sebe, primjetiti ćemo da je smrt svuda oko nas, neprestano se događa i svaka materija ima svoj vijek trajanja. Mada je prolaznost života toliko očita, većina ljudi ovu temu ignoriše, kao da će zaboravom i potiskivanjem izbjeći neminovnost smrti. Tokom života čovjek se vezuje za materijalna dobra, svoju profesiju, porodicu; svjestan da ništa od toga ponijeti neće na Ahiret. Tada se javlja strah od smrti, jer nerijetko stičući prolazna dobra ovoga svijeta čovjek ne postupa u skladu sa Islamom. Postavimo sebi pitanje koliko često razmišljamo o smrti? Znamo li da nam je naš Gospodar dao život i smrt kako bi nas iskušao, kako bi dokazali svoju iskrenost u pokornosti Njemu, trudeći se da u svakom trenutku postupamo u skladu sa propisima naše vjere. Očigledno je da je svima nama smrt neizbježna, ali i dalje smo nemarni.
Naš Gospodar nas je stvorio, On će nas i usmrtiti. Kako bismo svoj život uredili u pokornosti Allahu, neophodno je da se često prisjećamo smrti. Kada prihvatimo činjenicu da je naš životni vijek ograničen, svo svoje vrijeme ćemo utrošiti da svoj život kreiramo na način da ispunimo svoju životnu svrhu i steknemo zadovoljstvo Našega Gospodara. Zaokupirani ovodunjalučkim turbo tempom, često nam se dešava da stvari od krucijalnog značaja postavljamo na dno liste prioriteta. Kada izgradimo svijest o smrti, sasvim prirodno ćemo mnogo drugačije poredati prioritete u našem životu.
Neophodno je da svaki dan vršimo reviziju naših postupaka, kako bi uz Allahovu pomoć smrtni čas dočekali spremni. Prenosi se da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Pametan je onaj ko se sa svojom dušom obračunava i radi za ono što će doći poslije smrti. Dok je nemoćan onaj koji svoju dušu prepusti strastima, a nada se i priželjkuje od Allaha.” (Ahmed, 4/124)
Niko od nas ne zna kada će ga smrt zadesiti. Ono što znamo jeste to da ćemo na Sudnjem danu svi biti oživljeni u stanju u kojem su umrli. U svakom trenutku našeg prolaznog života moramo voditi računa o načinu na koji provodimo taj trenutak. Da li je ono što sada radimo postupak kojim će Naš Gospodar biti zadovoljan?! Ukoliko nije, ostavimo se toga. Neka nam to bude pitanje koje ćemo sebi svakodnevno postavljati. Zavaravamo se sutrašnjicom, i svaku promjenu odlažemo za sutrašnji dan. Sutra ćemo klanjati, sutra ćemo postiti, sutra ćemo dati sadaku, sutra ćemo biti bolji vjernici… Sutra, sutra, sutra!!! A ko nam je garantovao da ćemo dočekati to sutra?! Naš Gospodar nas upozorava na našu nemarnost: “Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti, i vikne se: “Ima li vidara?”, i on se uvjeri da je to čas rastanka i noga se uz nogu savije, toga dana će Gospodaru tvome priveden biti: “Nije vjerovao, nije molitvu obavljao, nego je poricao i leđa okretao, a onda svojima bahato odlazio.” Teško tebi! Teško tebi! I još jednom: Teško tebi! Teško tebi! Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati? Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci, zatim ugrušak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini, i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu, stvori, i zar Taj nije kadar mrtve oživiti?” (Al-Qiyama, 26-40)
Niko od nas ne želi umrijeti čineći grijehe. Sjećanje na blizinu smrti trebamo shvatiti kao poziv na buđenje. Naš konačan cilj i odredište jeste Džennet i postupci koji vode zadovoljstvu Našeg Gospodara. Ključno je da se ovoga trenutka pokrenemo i uzevši smrt kao motiv za rad na sebi počnemo sa činjenjem dobrih djela koja su jedini imetak koji nosimo sa sobom. Kur’an i Sunnet Poslanika s.a.w.s. daje nam upute šta tačno trebamo raditi od rođenja do smrti i na koji način reagovati u određenoj situaciji: “Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w s., rekao: “Jedan od najboljih načina življenja jeste život čovjeka koji se drži za uzde svoga konja na Božijem putu. Kad god čuje kakvu buku ili povik, on mu se zaskoči na leđa i ide tamo spreman na borbu ili smrt. Nakon toga je život pastira koji sa svojom stokom živi na nekom visu ili dolini, obavlja namaz, daje zekat, robuje svome Gospodaru do smrti i stalno čini dobro.” (Muslim)
Neka nam Dragi Allah olakša da živimo u skladu sa Uputom i trajno nas učvrsti u tome sve do smrti. Amin!
Za Akos.ba piše: Alma Kazić
