Poučna priča: Priča koja će promjeniti vaš odnos prema roditeljima

Za vrijeme vladavine pravednog halife Omera ibn Hataba r.a., živio je mladić po imenu Kelab bin Umejje bin Esker El Kenani. Mladić se posebno isticao po dobročinstvu prema svojim roditeljima. Jednog je dana Kelab otišao kod dvojice ashaba, ljudi koji su svojim očima gledali u Poslanika s.a.w.s. Smatrao ih je kompententnim da mu odgovore na pitanje:

„Koje djelo je Allahu najdraže?“,

„Namaz, post i borba na Allahom putu!“, odgovoriše oni.

Mladić se istog trenutka uputi ka vođi pravovjernih, Omeru, kako bi ga poslao na mjesto gdje su se nalazile najisturenije vojne utvrde, da bi se tako priključio muslimanskoj vojsci.
Omer r.a., ne htjede da ga pusti prije nego dobije dozvolu njegovih roditelja. Tako su otišli Kelabovoj kući, kako bi tražili dozvolu. Mladić je dugo ljubio očeve i majčine ruke i molio ih da ga puste, što ovi, nakon određenog vremena, učiniše.

Kelab je otišao u rat, a njegovi roditelji ostadoše uplakani i tužni. Mnogo su voljeli svoga sina i počeše da plaču svaki dan. Otac je bio posebno skrhan. Tuga je svaki dan bila sve veća i roditelji zapostaviše svoje obaveze, prestadoše razmišljati o bilo čemu, osim o svome jedincu Kelabu.

Jednog dana dječakov otac je prolazio ispod stabla na kojem je bila golubica koja je hranila svoje mladunče. Starcu se tuga još više poveća. Danima je plakao sve dok nije oslijepio, kao i Ja’kuba a.s., plačući za svojim Jusufom.

Kelabov otac je jednog dana, u dvorištu svoje kuće, recitovao stihove u kojima opisuje svoju tugu, ali i žali se Allahu na Omera r.a., koji mu je poslao sina daleko u rat. Jedan od komšija, čuo je skrhanog starca i odveo ga u džamiju u kojoj je bio Omer sa svojim drugovima. Slijepi starac nije znao da je Omer prisutan pa je počeo da recituje stihove o Kelabu, svojoj tuzi i Omeru.

Prisutni ispričaše Omeru o velikoj žalosti koja je pogodila Kelabove roditelje, od kako je njihov sin otišao u rat.
Omer odmah napisa pismo u kojem od Kelabovog narednika zatraži da mladića hitno pošalje u Medinu. U pismu je tražio da Kelab, prije nego ode svojim roditeljima svrati direktno kod njega. 

Ne prođe mjesec dana a Kelab se pojavi kod Omera. Odazvao se vođi pravovjernih i nije svraćao kod roditelja prije nego li svrati kod Omera. Halifa ga upita:

„Šta si učinio, pa da te tvoj otac toliko voli?“

Kelab reče: „O vođo pravovjernih, ono što učinim za svoga oca je nešto što radim već dugo vremena. To djelo uradim prije nego li ga od mene zatraži, a nikada oca ne ostavim dok ne završi sa njim.“

Omer zatraži da mu Kelab ispriča o čemu se radi.

Kelab poče da priča: „Tako mi Allaha o vođo pravovjernih, ja svome ocu muzem mlijeko koje pije. Ali način na koji to radim je poseban.“
„Kako to činiš Kelabe?“, upita Omer.

Kelab nastavi: „Ustanem kasno noću, i kada primjetim da je kod ovaca nadošlo mlijekom, uzmem hladne vode i operem vime. Na taj način se mlijeko u vimetu ohladi. Zatim ga pomuzem na poseban način tako da mlijeko postane gušće nego obično. Zatim odnesem hladno i gusto mlijeku ocu, još prije sabah namaza.“

„Sve ovo radiš samo da bi otac popio mlijeko?“- upita Omer.

„I još mnogo toga.“- odgovori Kelab.

Omer zatraži od Kelaba da odmah pomuze ovce na taj način i da mu donese malo toga mlijeka. Kelab to i učini i donese Omeru mlijeko. Halifa zatraži od svojih ljudi da izvedu Kelaba iz sobe i da ga ne puštaju dok ga on ne pozove. Ne prođe mnogo vremena a starac se pojavi u Omerovoj sobi. Bijaše već u dubokoj starosti, iskrivljenih leđa, blijedog lica.

Omer ga upita: „O oče Kelabov, da li imaš nekih želja?“

„Ne, na ovom dunjaluku nema ništa što želim!“, odgovori on.

„Ja te zaklinjem, da mi kažeš, koja je tvoja želja!“, ponovi Omer.

„Tako mi Allaha, ništa mi na dunjaluku ne treba osim da vidim još jednom svoga sina.“- reče starac.

Na to će Omer: „Nadam se da će ti Allah udovoljiti tvojoj želji. Nego, evo ti malo mlijeka, možda će ti dati malo snage, previše si slab!“

„Rekao sam ti Omere, da mi ništa ne treba!“- insistirao je starac.

Omer je bio uporan: „Zaklinjem te Allahom da popiješ malo ovog mlijeka!“

Vidjevši da Omer neće popustiti, starac primaknu posudu ustima ali u isto vrijeme zajeca toliko glasno da ga je njegov sin čuo u susjednoj prostoriji.

„Ja osjetim miris moga Kelaba u ovome mlijeku!“- povika kroz suze.

Omer pozva da Kelab uđe. Starac osjeti da je njegov sin ušao, te ga jako zagrli. Plakali su obojica. Plakali su svi prisutni. Ni Omer nije mogao da zaustavi suze. Gledao je dugo u njih dvojicu i plakao. Još dugo nije izlazio da ga ljudi ne vide sa suzama u očima. 

„Kelab, da li želiš da zaradiš Džennet? Pod nogama ovog starog čovjeka je Džennet!“- reče Omer pitajući se:

„SubhanAllah, kakvo je ovo dobročinstvo?!“

Prijevod i obrada: Akos.bA