Poruka iz Konjević Polja: Nikada neću odustati od borbe za prava našeg naroda!
Roditelji bošnjačke djece iz Konjević-Polja nakon skoro tromjesečnog boravka u šatorskom naselju ispred zgrade Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (OHR), jutros su se počeli pakovati i napuštati Sarajevo. Ipak, kako kazuje u intervjuu za Novo vrijeme Muhizin Omerović, ikona diskriminarnog naroda iz Konjević-Polja ali i cijelog Podrinja, njihova bitka nije završena
“Ovo je čovjek bez kojeg ništa ne bismo mogli napraviti. Naša borba bila bi beznačajna da nas na putu ka ostvarenju naših prava nije poveo Muhizin”, govori nam jedan od roditelja objašnjavajući koliko zapravo Muhizin Omerović znači maloj skupini ljudi koji su podigli svoj glas tražeći osnovna prava. Skupljen pod deku u prohladnom šatoru ispred OHR-a, kazuje nam da je Muhizin lider i ponos Bošnjaka Konjević-Polja, od najmlađe djece do starijih ljudi. Zbog svega toga, upravo Muhizin Omerović treba da govori prije mnogih političara i intelektualaca koji godinama šute i ne brinu o ljudima koji su im dali podršku.
Vani je temperatura ispod nule, a pada i snijeg. Ovdje u šatoru je malo ugodnije. Gospodine Muhizine, recite nam gdje se mi sada nalazimo?
Nalazimo se u šatoru roditelja iz Konjević-Polja a prekoputa ureda Visokog predstavnika u BiH, gdje sjede ljudi koji su zaduženi da osiguraju poštivanja ljudskih prava u ovoj zemlji i koji imaju mandat da zemlju izvedu na put demokratizacije i normalizacije. Nama u ovom šatoru jasno je da oni sve više postaju nijemi posmatrači baš kao što je to bio UN 1995. godine. Tako da onaj slogan koji smo još prvih dana postavili, a na kojem piše “UN 1995. = OHR i OSCE 2013.” s tri upitnika na kraju, sad se ispostavio kao pravi pokazatelj stanja, s tim da one upitnike slobodno možemo izbrisati. Nisu se udostojili da napišu zvaničan stav koji smo od njih tražili, čime postaje jasna situacija u državi kojoj su nabili luđačku košulju Daytona i u kojoj bi se sve trebalo dogovoriti famoznim konsenzusom. To što se neki ljudi još nisu odrekli ratnih ideja pa i dan-danas pokušavaju ostvariti cilj etničkog čišćenja, stranim zvaničnicima ovdje, čini se, ne smeta. Zato su oni za nas saučesnici u svemu tome, ne samo te 1995. kad su dozvolili da se dogodi to što se dogodilo. Oni danas dopuštaju da se krše elementarna ljudska prava širom Bosne i Hercegovine, ne samo u Konjević-Polju.
Istovremeno, nadležni u entitetskom ministarstvu obrazovanja, iako Zakon RS-a jasno kaže da svako dijete ima pravo na adekvatno obrazovanje, ne žele potpisati dokument koji smo im ponudili, a u kojem se garantira minimum naših prava. Tu je, prije svega, pravo na školovanje na maternjem jeziku. Međutim, u tom segmentu, za odgovorne mi ne postojimo. Suština našeg problema je u tome da Republika Srpska zvanično ne priznaje postojanje bosanskog jezika. To je institucionalni način negiranja postojanja jednog naroda. No, ja nikada neću odustati od borbe za prava našeg naroda tamo, ali ne uzimam ni dio njihovih prava, nego ih poštujem i spreman sam pomoći da se i njihovo stanje popravi. Neću dozvoliti bilo kome da omalovažava moja prava, moj identitet i moju pripadnost bilo čemu.
Kakva je trenutna situacija glede same djece? Jesu li izgubili školsku godinu? Gdje je kraj ovog vašeg puta?
Kad smo ušli u ovaj proces bili smo svjesni da djeca mogu izgubiti školsku godinu, ušli smo u sve to s tim rizikom, mada smo se nadali da će biti više svijesti i razumijevanja za naš problem. Sad kad su djeca definitivno izgubila godinu, tražimo način da vanredno polažu nekad u junu mjesecu. Najveći problem ovdje imaju djeca koja su deveti razred i koja bi se trebala upisati u srednju školu. Nadalje, mi smo već u brizi i razmišljanju šta učiniti naredne godine. Plašim se da će ljudi postati umorni od svega, zbog čega bi već naredne godine ogroman broj roditelja s djecom mogao odseliti iz Bosne i Hercegovine.
Opširnije na portalu NV:
