Poljaci u Bosni i Hercegovini – veoma dobro integrisana nacionalna manjina (1)
Poljaci su u Bosnu i Hercegovinu naseljavani tokom austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom. Poljake je privlačila bosanska zemlja i sve ostale pogodnosti koje je Austro-Ugarska nudila doseljenicima. Važno je istaknuti da su postojale dvije grupe Poljaka koji su se doselili na teritoriju naše domovine. Prva grupa bila je ona koja je došla iz Galicije, te kojoj je maternji jezik bio poljski. Druga grupa je također došla sa područja Galicije, međutim oni su se u Galiciju doseljavali iz Ukrajine, te nisu znali poljski jezik. Ove dvije grupe najčešće su se doseljavale na sjeveru Bosne i Hercegovine, a najviše ih je bilo u Banja Luci, Derventi, Bosanskoj Gradišci i Prnjavoru.
Naselja sa većinskim Poljskim stanovništvom
Tokom 1912. godine u okolini Prnjavora postojala su mjesta koja su bila većinom naseljena poljskim doseljenicima, a ta su bili: Rakovac, Stara Dubrava, Grabašnica i Novi Martinac. U okolini Bosanske Gradiške: Miljevička Kozara, Čelinovac, Bukovik. Većinom doseljeni Poljaci bavili su se seoskim poslovima, što je svakako bila njihova glavna preokupacija tokom života u Bosni. Poljaci su od okupacije Bosne i Hercegovine, pa sve do Drugog svjetskog rata bili uključeni u svakodnevni život, te nije bila primjetna osjetna razlika između njih i domaćeg stanovništva u bilo kojem segmentu. Smatra se da je broj Poljaka u Bosni i Hercegovini bio oko 20.000 do 1930. godine, a njihov broj krajem Drugog svjetskog rata bio je manji za oko pet hiljada. Poljaci su za vrijeme Drugog svjetskog rata smatrani za prijatelje koji dolaze iz „komunističke zemlje“, međutim ni to nije bilo dovoljno da bi se Poljaci zadržali u Bosni i Hercegovini.
Nepovoljan položaj i iseljavanje iz Bosne i Hercegovine
Zbog nepovoljnih životnih uslova koji su se znatno promjenili za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i zbog lošeg odnosa vlasti prema njima Poljaci su se odlučili na veliki korak, a to je organiziran povratak u svoju domovinu Poljsku. Tom prilikom 1.7.1945. godine na jednoj od konferencija odlučeno je da će se prije odlaska iz Bosne i Hercegovine obratiti predsjedniku vlade Bosne i Hercegovine Rodoljubu Čolakoviću, u nadi da će on kao visokopozicionirana ličnost učiniti da njihov povratak u Poljsku prođe u najboljem mogućem redu. Nakon što je Čolaković razmotrio zahtjeve Poljaka odlučio je da će ih podržati u njihovoj namjeri, a delegacija Poljske u sastavu Jan Urban, Jan Komuš i Rozmuš poslali su pismo Ambasadi Republike Poljske u Beogradu u kojem su također tražili podršku za iseljavanje. Kada je ambasada dala svoju saglasnost Poljaci su mislili da su se ispunili uslovi za njihovu deportaciju, međutim problemi su nastali kada su Poljaci zatražili odštetu za stečenu imovinu koju treba da ostave u Bosni i Hercegovini. Vlada Jugoslavije nije željela da čuje za ovaj zahtjev, što je u velikoj mjeri zakompliciralo pitanje Poljaka u Bosni i Hercegovini koji su neko vrijeme proveli u neizvjesnosti bez konkretnih informacija povodom „Poljskog pitanja.“
Za Akos.ba piše: Admir Lisica
