Petnaest godina od smrti Alije Izetbegovića: “Jedini način da pravda istinski pobijedi je praštanje. Zato Kur’an naređuje pravdu, a preporučuje praštanje”

Piše: Admir Lisica

Iskušenja kroz koja svakodnevno prolazimo znaju na nas ostaviti značajne posljedice, od kojih se nekada veoma teško oporavljamo. Neke situacije, s druge strane, mogu biti snažan podsticaj za neko veliko dostignuće. Upravo su životna iskušenja kroz koja je prolazio prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović (8. august 1925. – 19. oktobar 2003) u velikoj mjeri utjecala na formiranje njegove ličnosti.

Još u ranoj mladosti iskazivao je interes za aktivizam zbog nezadovoljstva stanjem u kojem se tada nalazio bošnjački narod. Zbog svojih stavova i odanosti pokretu “Mladi muslimani”, privođen je i saslušavan kako bi ga pokolebali u njegovim idejama i stavovima. Pritisci tadašnjih vlasti nisu urodili željenim plodom, o čemu nam govori Izetbegovićeva odlučnost i u veoma kriznim situacijama.

Tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji je provedeno niz političkih procesa koji su imali za cilj “suzbijanje radikalizma” među onima čiji su se stavovi i mišljenja razlikovala od onog partijskog. Među onim najpoznatijim montiranim procesima sasvim sigurno jeste onaj Sarajevski iz 1983. godine, kada je grupa “Mladih muslimana”, na čelu s Alijom Izetbegovićem, optužena za djelovanje protiv države. Besmislene optužbe o zagovaranju “islamske države” donijele su dugogodišnje zatvorske kazne “Mladim muslimanima”.

Alija Izetbegović bio je osuđen na četrnaest godina, a ni to ga nije pokolebalo nego je ustrajao u borbi za istinu. I ostali optuženici bili su čvrsti u odbrani svoje časti, a posebno je ostala upečatljiva izjava Hasana Čengića tokom suđenja: “Ono što ću reći nije odbrana nego napad na besramnost optužbe, koja je svojom nepravdom najprije obuhvatila istragu, a sad će, eto, i sud. Moje riječi i moj život se ne mogu mijenjati. Ja sam opredijeljen za islam u duši i u životu – po zvanju.” 

Neutemeljene optužbe razlog su zbog kojeg je i Alija Izetbegović tokom boravka u zatvoru odbijao potpisati sporazum s tužilaštvom koje bi mu omogućilo izlazak na slobodu. Za vrijeme boravka u pritvoru pisao je o danima u kojima mu je nepravedno oduzeta sloboda. Svoja razmišljanja i sjećanja pretočio je u knjigu Moj bijeg u slobodu, koja je jedan od razloga zbog kojeg Aliju Izetbegovića smatraju jednim od najznačajnijih islamskih mislilaca 20. stoljeća.

Iz tekstova objavljenih u knjizi Moj bijeg u slobodu vidi se da Izetbegović, i pored iskušenja, u zatvoru ne dopušta da mu vrijeme prolazi uzalud, već kontinuirano čita djela svjetske književnosti koja tumači. Interesirao se i za djela o marksizmu i kršćanstvu.

Shvatajući vrijeme kao veliku blagodat koju smo dobili od Uzvišenog Stvoritelja, Izetbegović se trudio da mu niti jedan trenutak ne bude na pogrešan način potrošen. Iako se u nekoliko navrata u ovom djelu može primijetiti Izetbegovićeva žudnja za slobodom, do nje nije želio doći na način na koji mu je nudila tadašnja vlast. Sve to govori o karakternim osobinama ovog istaknutog bošnjačkog intelektualca, koji je zbog svog načina djelovanja ostavio veliki utisak na svjetsku javnost.

Poruke koje sadrže djela Alije Izetbegovića ne prestaju biti aktuelne, a dokaz tome jeste da djelo Moj bijeg u slobodu danas mnogo čitaju nepravedno osuđeni pripadnici “Muslimanskog bratstva” u Egiptu, koji proživljavaju nepravdu diktatorskog režima.

Odgojni elementi u ovom djelu posebno su upečatljivi jer savjete koje iz njih crpimo možemo primijeniti i u našoj svakodnevici. Njegovo praćenje društvenih i političkih događaja u tadašnjoj Jugoslaviji, ali i u ostatku Evrope daje nam prikaz jednog vremena iz perspektive političkog osuđenika kojem je nanesena velika nepravda.

Uprkos tome, Izetbegović se ne opredjeljuje za optužbe i osuđivanja već nastoji konkretnim informacijama čitaocima približiti život u takvom vremenu. Moj bijeg u slobodu samo je još jedno u nizu djela iz pera Alije Izetbegovića koje zaslužuje više pažnje u našoj javnosti. Dok se naša svijest ne promijeni i djelovanje Alije Izetbegovića ne budemo gledali kao misiju poziva na dobro i odvraćanje od zla, o njegovom radu više ćemo saznavati iz turskih ili arapskih medija.

60 odabranih citata iz knjige “Moj bijeg u slobodu”

1. Prednost slobode ne mora se dokazivati nečim izvan nje. Ona jamči sama za sebe. (str. 19)
2. Oponašanje je najočitiji oblik prihvatanja. (str. 23)
3. Stidio sam se njihovog stida. (str. 25)
4. Pravi čovjek najoštrije govori o ljudima do kojih mu je stalo ili o stvarima koje su mu najmilije. (str. 26)
5. Ima situacija u ljudskom životu kada samo pomisao na smrt može pobuditi nekakvu želju i pokrenuti dušu iz potpune obamrlosti. ( str. 28)
6. Pravi čovjek vrši svoj ljudski zadatak ili troši se u nastojanju da ga ispuni. U tom je početak i kraj onoga što zovemo ljudsko. A sam taj zadatak obično svako shvata na svoj način. Religija i etika su pokušaji da se taj zadatak objektivizira, odredi, učini manje subjektivnim. (str. 30)
7. Ima “silnih” ličnosti koje su silne samo zato jer su društvo ili sredina u kojoj djeluju slabi. (str. 34)
8. Zubobolja boli, glupost ne. Šuplja glava ne boli kao što boli šupalj zub. Ona je samo štetna, ali od gluposti se ne umire. (str. 36)
9. Teško je pomagati čovjeka a ne povrijediti njegov ljudski ponos. Svako želi da bude onaj koji daje a ne onaj koji prima. (str. 39)
10. Najveće istine su one koje se ne mogu saznati, pa ni izraziti. (str. 40)
11. Nema ništa ružnije od polovičnosti. Ona je u nekim slučajevima ravna izdaji i laži. (str. 40)
12. Imati svoje ja, biti svjestan, braniti ga – ma šta to “ja” još moglo da znači – to je prvi uslov da se bude čovjek. (str. 41)
13. Ali jedini način da pravda istinski pobijedi je praštanje. Zato Kur’an naređuje pravdu, a preporučuje praštanje. (str. 45)
14. Jedno je učiniti ljudima zlo, a drugo, ne mnogo različito od toga, jeste ne činiti im dobro koje si mogao i bio dužan. Ako ponekad sumiraš svoj život, ne zaboravi ovo drugo. (str. 46)
15. Uvijek sam mislio da nema ništa ličnijeg i bogatijeg ličnošću od majke, da je majka vrhunska ličnost. (str. 50)
16. Žrtvovati život je uopće iracionalan čin, i tako nešto može se učiniti samo iz osjećanja a ne i iz razuma. (str. 51)
17. Vatra nas može grijati, a možemo i izgorjeti u njoj. (str. 52)
18. Čovjek može potpuno promijeniti svoje mišljenje i da ostane isti čovjek. Mi govorimo o promjeni čovjeka tek kad se promijene njegova osjećanja. (str. 52)
19. Smrt jednog čovjeka vrijedi onoliko koliko je vrijedio njegov život. (str. 52)
20. Moj um se stalno koleba i pita, ali moje srce je uvijek bilo i ostalo na strani vjere. Moji trenuci sreće su bili oni u kojima su se moj um i moje srce slagali. (str. 53)
21. Kad sve proživiš i izdržiš, kad se nakon stotinu pokleknuća ponovo podigneš, kad se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla. (str. 53)
22. Kad se u jednoj kulturi sadržaj rastvori u formi, prisustvujemo sigurnoj dekadenciji i nestajanju te kulture. (str. 54)
23. Pametan čovjek zna da govori. Mudar zna i da šuti. (str. 54)
24. “Čovještvo” čovjeka nije prvenstveno u tome što je on dobar i plemenit, nego u mogućnosti da to bude ili ne bude. (str. 56)
25. Za razliku od životinja, Bog je nama ljudima podario uspravan hod. A većina njih ne koristi ovu privilegiju: čitav život se savija ili čak puzi. Smiju li to? Nije li to bogohulno odbacivanje ovog velikog Božijeg dara: hoditi uspravno? (str. 57)
26. Zavist je nevolja koja pogađa nesretne ljude. Oni su zavidljivi jer se osjećaju nesrećni. Ali zavist ne pruža olakšanje njihovoj nevolji nego je samo još povećava. (str. 57)
27. Ne možemo postići savršenstvo. Ali nešto možemo: stalno nastojati da više ličimo na čovjeka, da svaki čovjek više liči čovjeku. (str. 58)
28. Poroci su već sami po sebi loša stvar. Od njih je gore samo njihovo pravdanje. (str. 59)
29. Moral je zahtjev prema sebi, moralisanje zahtjev upućen drugome. (str. 60)
30. Nijedno istinski dobro djelo nije nikada bilo niti može ostati nenagrađeno jer je nagrada istovremena. (str. 64)
31. U svakom slučaju nauka nije sama istina, kako to neki vide i tvrde, ali jeste jedan od puteva do istine. (str. 64)
32. Bez vjere nema svijesti o ljudskoj vrijednosti. (str. 68)
33. Kao što moram donijeti svjesnu odluku da postim ili klanjam, tako moram svjesno donijeti odluku da postupim dobro i čestito. (str. 68)
34. Vjera je zahtjev za ponašanjem čovjeka koje bi bilo u skladu sa mirom i dubinom neba. (str. 69)
35. Čovjekovo dostojanstvo nalazi se u činjenici da ga je Bog učinio dostojnim svojih naređenja i svojih zabrana, učinio ga je dakle odgovornim. (str. 71)
36. Dobrog kršćanina više cijenim nego hrđavog muslimana. Ne mogu braniti nešto samo zato što je muslimansko (a nije islamsko) niti ignorisati neko dobro samo zato što je tuđe. (str. 72)
37. Služenje Bogu je u skladu sa ljudskim dostojanstvom. Bez tog služenja, ljudski ponos bi se pretvorio u nepredvidljivu i nedopustivu taštinu. (str. 75)
38. Ljudi uvijek nešto slave. Ne mogu da ne slave. Ako ne obožavaju Tvorca, obožavaju tvorevinu. Ako se ne klanjaju Stvoritelju, klanjaju se stvorenju. Sva razlika je u tome, ali ta razlika je ogromna, suštinska. (str. 89)
39. Razvrat je izraz slabosti, a ne snage. (str. 99)
40. Seksualna revolucija dolazi na red kad je svaka druga pozitivna revolucija nemoguća. (str. 99)
41. U religiji djelo ne vrijedi bez namjere, bez “nauma”, tj. bez mogućnosti ili slobode da se čini ili ne čini. Kao što prisilno gladovanje nije post, tako ni prisilno dobro nije dobro i sa religijskog stanovišta je bezvrijedno. (str. 99)
42. Totalitarno društvo teži jednoobraznosti u odgoju i obrazovanju ljudi, jer im to olakšava manipulaciju. (str. 106)
43. Nepostojanje svećenstva u islamu znak je slobodnijeg ličnog tumačenja vjere. (str. 106)
44. Svi mi dobro znamo koliko je žena zaposlena, a istovremeno svi se pravimo da to ne vidimo. Ovo ignoriranje ženskog rada je još jedan, ovaj put moralni, vid pritiska na ženu da napusti kuću i okrene leđa porodici. Islamska kultura mora krenuti drugim putem. Početak toga je priznavanje rada majke i domaćice. (str. 108)
45. Ako se vlast i može zadobiti obećanjima, ona se može zadržati samo rezultatima. (str. 109)
46. Strast razaranja – dominantna tendencija radikalnog ljevičarstva. (str. 115)
47. Provincijalac je stanje duha, a ne geografski pojam. (str. 131)
48. Svaki preporod počinje osjećajem poštovanja prema samom sebi. Ako je pravi, on ne podrazumijeva ograđivanje od ostalog svijeta. Odbacivanje svake komunikacije. To je izbor vlastitog puta i dvosmjerna komunikacija sa ostatkom svijeta. Takav je pravi preporod. (str. 145)
49. Pravi patriot nije onaj koji svoju otadžbinu uzdiže iznad ostalih, nego onaj koji čini da ona bude dostojna te hvale. (str. 150)
50. U svim školama na muslimanskom Istoku uveo bih časove “kritičkog mišljenja”. Za razliku od Zapada, Istok nije prošao ovu surovu školu i to je izvor mnogih njegovih slabosti. (str. 156)
51. Odbacimo idole, zadržimo ideale. (str. 159)
52. Jer vlastite nacionalne ustanove su najvažnije jamstvo za osiguranje nacionalnih prava. (str. 181)
53. Zašto se ne može napustiti svoja zemlja? – Ne može, jer se ne mogu ponijeti sa sobom grobovi, a grobovi naših otaca i djedova naši su korijeni. Biljka koja je iščupana iz korijena ne može živjeti. Moramo, dakle, ostati ovdje. (str. 185)
54. Ko god ide u narod da naučava, a ne i da sam nauči od njega, uobražena je budala. Od susreta ni narod ni on neće imati nikakve koristi. (str. 197)
55. Ne trebamo miješati “kompetencije” vjere i nauke. Vjera daje odgovor na pitanje i svrsi života, a nauka proučava život i prirodu kao pojave. Niti nauka može odgovoriti na pitanje o smislu života, niti religija može definisati prirodne zakone. (str. 257)
56. Ne nauka ili religija, nego i nauka i religija – to je islam. (str. 288)

Stav.ba