Otići ili ostati: Samo 3.5 miliona ljudi ima sreću da živi u Bosni i Hercegovini

Samo 3.5 miliona ljudi ima sreću da živi u Bosni i Hercegovini, ostali nemaju tu sreću ali imaju sve ostalo. Da li je zaista tako? Nemam dovoljno životnog iskustva niti sam dovoljno kompetentna da sudim o tome, ali mislim da imam šta reći o mladima, pošto se i ja ubrajam u tu skupinu. Šta nije u redu sa nama? Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj trend odlaska mladih ljudi u zemlje EU (uglavnom je u pitanju Njemačka) u potrazi za svojom egzistencijom ne jenjava, naprotiv taj trend se svakodnevno pojačava i ima sve više pristalica. Novac je pokretač svega i životni uspjeh čovjeka najčešće se mjeri količinom zarađenog novca. Svake godine u sve većem broju mladi pronalaze načine koji im omogućavaju odlazak iz Bosne i Hercegovine. Otići ili ostati? Da li je Njemačka dovoljno velika da nas sve primi?

Mogu da razumijem da svako želi ići tamo gdje mu je bolje. I uvijek je najlakše otići i prestati se boriti. Ne kažem da je u Bosni i Hercegovini dobro, daleko je od dobrog, a to znam zato što živim ovdje. Jeste, država nam je propast, vode nas korumpirani ljudi. Mogla sam i ja otići, ali sam ipak ostala, i uvijek bih ostala. Kao i uvijek u životu treba stati pred problem i suočiti se sa njim, a ne bježati od njega. Ljudi me često pitaju: ,,Zašto si upisala bosanski, kome ćeš predavati?” Takvo pitanje izazove i bijes, a isto tako i smijeh. Upisala sam bosanski jezik i književnost zato što volim svoj jezik, svoj narod, svoju zemlju. Postavlja se pitanje da li ta ista zemlja voli nas kada dozvoljava da mladi ljudi odlaze. Kakvu perspektivu nam pruža naša zemlja? Zaista se ponekad zapitam da li će Bosna na kraju biti ,,država za rođaka” i država penzionera. I fakat kome ću predavati bosanski jezik? Da li će i mene voljena Bosna natjerati da idem trbuhom za kruhom, iako se svim silama trudim da se to ne desi? Ali ipak, tješim se i trudim se biti optimista možda sam ponekad i preveliki optimista.

Naša zemlja je toliko lijepa i mogla bi nam pružiti toliko mogućnosti samo što to izgleda nije u cilju onima koji nas vode. Apsurdna je činjenica da vlast umjesto da izrađuje konkretne programe i strategije kako i na koji način zaustaviti odlazak mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, potpisuje sporazume kojima se omogućava njihov odlazak. Problem svih nas je pasivnost. Svoje mišljenje o trenutnoj situaciji imamo hrabrosti reći samo u društvu, dok sjedimo u bašti kafića i ispijamo kafu. Može li nam stvarno biti bolje ako sami ništa ne radimo po tom pitanju i ako se ne borimo? Do političara jeste, ali je i do nas, do toga koga biramo na izborima, do našeg primitivizma i do toga ,,šta će narod reći”. I nemojte reći nema se posla, ima se posla samo omladina ne želi raditi. Svako želi raditi isključivo posao u svojoj struci. Ne treba se stiditi poštenog posla ma kakav on bio. Otac mi je poljoprivrednik. Ljeti kada je sezona posla i ne diže se glava od obaveza, otac traži radnika koji bi mu pomogao. Ne mogu se tu zaraditi velike pare, ali mogu pristojne. Naravno da otac ne nađe radnika. A zašto? Zato što je svima draže sjediti u bašti kafića, ispijati petu kafu i govoriti: ,,Nema u Bosni posla, nema u Bosni hljeba.” Ima, itekako ima ali omladina nema volje da radi. I kako da nam bude bolje? Nije samo do političara, ipak je i do nas samih.

Druge države sem ove nemamo, te stoga ako nas nije protjerao mrski agresor ne smijemo dozvoliti da nas bilo šta protjera ili dovede u razmišljanje da napustimo svoju domovinu. Trebamo konačno promijeniti našu svijest o tome da smo tu samo zato jer ne možemo otići. Trebamo biti tu jer ne želimo otići. Moja kolumna neće donijete promjene, ali se nadam da će bar potaknuti mlade ljude na razmišljanje. Ja vjerujem u našu domovinu i iskreno se nadam da će nam jednom biti bolje i da neće biti potrebe da bilo ko ide u drugu zemlju kako bi sebi obezbijedio egzistenciju.

Za Akos.ba piše: Zarfa Jakupović