Otac i odgoj: Beduinski mentalitet očeva
Uključenost očeva u odgoj djece, posebice dobra emocionalna veza očeva i djece ima pozitivno dejstvo ne samo na psihofizički razvoj djece nego i na majčino psihičko zdravlje, što rezultira povoljnijim roditeljskim odgojnim stilovima i općenitoj dobrobiti kod djece.
Jedne prilike tokom studija, kolegica iz Hercegovine je završila telefonski razgovor riječima koje smo smatrali rezerviranim samo za zaljubljene parove. Bilo nam je čudno kada smo, nakon provokacija neprimjerenih za djecu, a kamoli za studente, saznali da su riječi volim te bile upućene njezinom ocu. Našoj kolegici je bilo čudnije naše čuđenje. Riječi koje impliciraju ljubav često se koriste u predavanjima prožetim islamskim porukama: šta znači ljubav u ime Boga, prema Bogu, ljubav među vjernicima, ljubav prema drugima…? Međutim, u svakodnevici rječnikom formalizma i suodnosa prava i dužnosti, svjesno ili nesvjesno od islama, koji je i izraz ljubavi Boga prema stvorenju, trgamo pojam ljubavi i prepuštamo ga drugim religijama, naročito kršćanstvu koje se prepoznaje u svijetu kao religija ljubavi. Taj odnos prema ljubavi je itekako obilježen tradicijom koja se nepravedno pripisuje islamu. “Otac nam je pričao da se vratio iz Jugoslovenske vojske nakon godinu-dvije i vidio svog sina kako trčkara po kući dok je on sjedio sa komšijama i drugim ljudima. Imao je strašnu želju da zagrli svog sina, ali ga je bilo stid njegovog oca, djeda, koji je tu bio prisutan, kao i ostalih ljudi“, opisao nam je situaciju iz djetinjstva jedan imam. Izbjegavanje iskazivanja emocija prema djetetu zbog drugih ljudi po principu ‘sramota je’ bilo je u vrijeme Pejgambera, a.s., ali slijedeća situacija nam pokazuje da izbjegavanje emocija nije utemeljeno na islamu, naprotiv. Muhammed, a.s. je poljubio svog unuka pred jednim beduinom, na što je beduin kazao: “Imam desetero djece i nikada nisam nijedno poljubio!“ Na ove riječi Pejgamber, a.s. je kazao da onaj ko milost ne dijeli, milost neće ni naći. I bez ovog komentara Pejgambera, a.s. njegov postupak bi bio dovoljan da ukaže kako bosanski običaj iskazivanja emocija nije nikakav pozitivan adet, utemeljen u islamu.
Prioriteti: dijete na prvo mjesto
Doc. dr. Selvira Draganović, profesorica na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, ukazala je na neke konkretne situacije koje bi očevi trebali iskoristiti prilikom odgoja svoje djece. “Budite aktivni otac, nastojte držati svoje dijete često. Istaživanja ukazuju na zapanjujući efekat držanja bebe, direktan kontakt kože na kožu, što je osnova emocionalnog vezivanja ili privrženosti. Privrženost ili emocionalno vezivanje se odnosi na osjećaj sigurnosti, a povjerenje je ključno za osjećaj sigurnosti“, kazala je dr. Draganović.
Ona kaže da u ranom djetinjstvu direktan kontakt se može ostvariti kroz slijedeće aktivnosti: “Učestvujte u presvlačenju, kupanju, igranju s vašim djetetom. Sve su to aktivnosti koje pomažu nastanak i razvoj sigurne privrženosti. Kasnije, shodno djetetovoj razvojnoj fazi, koliko god ste u mogućnosti nastojte poštovati i slijediti djetetovo emocionalno ponašanje i ekspresiju pa čak i kad ne razumijete zašto je uznemireno ili ljuto, jer njihove emocije su stvarne koliko i vaše. Najbolje ćete im pomoći tako što ćete priznati i potvrditi njihovu emociju, tako što ćete umjesto ‘zašto to radiš’, kazati, ‘želim razumjeti šta se dešava, reci mi više’. Da bi se sve ovo postiglo i da biste bili odgovoran otac, valja naučiti postaviti prioritete i staviti vrijeme s djecom na prvo mjesto.
“Andorid očevi“
Upravo u današnjem dobu, očeve zamjenjuju “andorid“ očevi. Naime, u nedostatku vremena, što svako razumijeva na svoj način, nakon dolaska kući s posla otac je zauzet drugim stvarima, a neprestanu želju djeteta da se igra ili druži s ocem na svoj, odraslima dosadan način roditelji zamjenjuju android-telefonima ili tabletima. Interesantno je kako upravo zbog stvari koje roditelj mora završiti, djetetu se daje druga stvar – telefon i tako stvari zamjenjuju žive osobe. U ovom procesu, u potrazi za sagovornikom dijete se zbližava s Youtuberima i saigračima na društvenim igricima, s kojima razgovara ne samo o igricama, već i o školi i svojim problemima.
Inače, igra i vrijeme provedeno s djecom, prema riječima dr. Draganović, ne mora biti nešto „posebno“ nego jednostavne, svakodnevne stvari: “Budite sa svojom djecom, crtajte, radite zadaću, slažite puzle, zajedno gledajte njihove omiljene emisije, razgovarajte o njima, pratite njihove želje, radite ono što oni vole. Grlite i dodirujte svoju djecu često na zdrav način, koji potvrđuje njihovo postojanje i važnost. Dodir je ključ ljudske interakcije, jer je naš unutarnji sistem nagrađivanja povezan s dodirom kako bismo se osjećali dobro. Mnogo je načina zdravog dodirivanja djece kao što su: ‘daj pet’, tapšanje po leđima, zagrljaj, poljubac u čelo, obraz, maženje, nošenje na leđima, škakljanje, razigrano, ali nježno hrvanje itd. Međutim, važno je obratiti pažnju na djetetovu reakciju, ako vam dijete šalje signale da to ne želi, nastojte to ispoštovati. Budite vjerodostojni i pouzdani.“
Pouzdanost i prijateljstvo
Odgovoran roditelj mora biti pouzdan, ističe dr. Draganović. “Ako prekršite obećanje, izvinite se i objasnite zašto. Nastojte razumjeti i potvrditi njihovo razočarenje. Radite ono što će vašu djecu učiniti važnom kao što je: odvedite ih na vaša omiljena mjesta/slastičarne, kažite im zašto vam je to omiljeno mjesto, recite im kad ste ponosni na njih, njihova postignuća, volontirajte u njihovoj školi, idite na roditeljske sastanke, budite im pratnja na školskim izletima, ukoliko to žele. Konačno, emocionalno povezivanje s djecom znači susretati se s djecom tamo gdje ona jesu, a ne prisiljavanje na aktivnosti koje vi želite. Emocionalno vezivanje je zapravo vaše postajanje dijelom dječijeg svijeta, pokazivanje da su vam njihova interesovanja i ljubav važni, jer su vam ona važna. I još jedna veoma važna stvar: uključenost očeva u odgoj djece, posebice dobra emocionalna veza očeva i djece ima pozitivno dejstvo ne samo na psihofizički razvoj djece nego i na majčino psihičko zdravlje, što rezultira povoljnijim roditeljskim odgojnim stilovima i općenitoj dobrobiti kod djece“, zaključila je dr. Draganović.
Nedostatak razumijevanja i prijateljstva, koje spominje Draganović, često se nadoknađuje kod drugih osoba. Nekada su to pozitivna iskustva. Primjera radi, sarajevski imam, u čijem mektebu je upisano preko 200 djece, kazao nam je da djeca ostaju u kontaktu sa svojim imamom i nakon završetka mekteba, a nerijetko taj kontakt podrazumijeva iniciranje razgovora o važnim pitanjima u njihovim životima. “Ima takvih slučajeva, naročito ako imam izgradi povjerenje kod djece. Djeca se imamu češće i lakše otvore radi komunikacije nego s roditeljima. To su brojna pitanja i ponekada im nije potreban ni savjet, već jednostavno razgovor ili trenutak da kažu ono što žele kazati, a nemaju kome“, kazao je ovaj efendija.
Međutim, postavlja se pitanje, ako dijete ne nađe sugovornika u ocu ili imamu, ko je i kakva je ta osoba kojoj će ono kazati svoje emocije i mišljenja i s kojom će vrijeme provoditi u razgovoru?
Autor: E. Subašić
Cijeli tekst u Preporodu
