Opsada nije spriječila Sarajlije da budu društveno aktivne tokom rata

“Svakodnevni život “običnog” čovjeka u specifičnim uslovima kakav je rat tema je o kojoj se veoma malo govori u medijima, ali i u historiografiji. Način na koji su Sarajlije preživjele skoro četiri godine u surovim ratnim uslovima uz svakodneve eksplozije i smrtonosne hice, najčešće u potpunosti bez snadbijevanja vodom, hranom i električnom energijom, te na koji način se odvijao ekonomski, kulturni, sportski život u gradu pod opsadom, sigurno je tematika koja zaslužuje prostor i ozbiljno mjesto u izdanjima istraživača savremene historije, – istakao je Amar Đulović  predsjednik Kluba studenata historije iz Sarajeva – ISHA.

Upravo ova pitanja tretirala je regionalna konferencija “Svakodnevni život u Sarajevu tokom rata 1992-1995” održana u Historijskom muzeju u Sarajevu u organizaciji ISHA. Članica ovog udruženja Saima Lojić ističe da je cilj konferencije bio da se govori o svakodnevnim životnim prilikama ljudi u ratnoj situaciji s ciljem populariziranja sličnih tema.

“Tema “Svakodnevni život u Sarajevu tokom rata 1992-1995” je veoma bitna iako se o njoj danas rijetko govori. Mi smo odlučili da fokus stavimo na običnog čovjeka i njegovu svakodnevnicu. Željeli smo da pokažemo javnosti kako su ljudi u Sarajevu živjeli ili bolje reći preživljavali tokom opsade”, govori Lojić.

U okviru konferencije prezentirana su razna izlaganja koja su se odnosila na teme kao što su muzika, obrazovanje, fudbal, ishrana, uloga pozorišta itd. Mali je broj pisanih izvora o ovim temam o čemu nastavlja Lojić:

“Građani Sarajeva su upravo kroz te segmente prkosili opsadi i u tome je pobijedilo njihovo herojstvo i hrabrost. Sve to potiče one prave i istinske ljudske vrijednosti jer upravo oni su danas postali dobri ljudi shvatajući da sreću čine male stvari i da je dovoljno imati krov nad glavom, hranu, vodu i što je najvažnije mir. Istraživati, pisati i pričati o životu tokom opsade Sarajeva ne predstavlja nimalo lagan zadatak iz razloga što imamo vrlo mali broj pisanih izvora. Zbog toga veliku važnost u tom segmentu predstavlja tzv. “oral history” ili usmena historija koja se bavi prikupljanjem historijskih informacija o pojedincima, porodicama, važim događajima ili svakodnevnom životu na osnovu intervjua koji se sprovode sa ljudima koji su učestvovali ili su posmatrali određene događaje, – ističe Lojić.

Razmjena mišljenja mladih istraživača

Viktor Oroz historičar iz Osijeka osvrnuo se na svakodnevni život u Slavoniji tokom trajanja rata u Republici Hrvatskoj, upoređujući Sarajevo sa njegovim rodnim Osijekom, ali i Vukovarom.

“Svakodnevni život u Slavoniji bio je definitivno paraliziran u toku rata u Republici Hrvatskoj. Primjer Nogometnog kluba Osijek koji zbog ratnog stanja u Slavoniji svoje mečeve nije mogao igrati u gradu iz kojeg dolazi dovoljno govori o paraliziranosti svakodnevnih sportskih aktivnosti u ovom gradu. Mene Sarajevo podsjeća na Vukovar koji je pretrpio strašno razaranje, međutim u Sarajevu je to bilo u znatno većoj mjeri. Zbog toga za mene je Sarajevo “bosanski Vukovar”. Ipak, za razliku od Osijeka, Vukovara i ostalih gradova Sarajevo je dosta više bilo u opsadi pa je kulturni i sportski život u takvom stanju bilo dosta teže organizirati što je sasvim razumljivo”, – naglašava Oroz.

Da su ovakve teme veoma potrebne u historijskoj nauci ističe i Vuk Samčević, student iz Beograda koji govori da su ratne priče i teme svakodnevnice koje ovaj skup tretira nepravedno zapostavljene.

“Svako ratno iskustvo i ratna priča, posebno mislim na priče iz svakodnevnice su unikatne. Sarajevo je grad sa velikim kulturnim i historijskim naslijeđem. Multietnički grad koji razumije drugog i drugačijeg. Mi kao studenti historije iz regije trebamo da postavimo pitanja našim starijim, šta su to oni zapravo radili. Jedna je perspektiva politike, a druga historije i to treba da bude jasno. Ovakve teme su zapostavljene, o njima treba puno više razgovarati posebno na regionalnom nivoa, te iznalaziti zajednička mišljenja. Društvene teme u ratu su posebno zanimljive, te njih treba posmatrati iz više uglova, – ističe Samčević.

Aktivan društveni život

Tokom opsade građani Sarajeva su se trudili da na sve načine prkose zlu koje ih je zadesilo. Održavale su se promocije knjiga, igrani su nogometni turniri, snimane su humorističke serije itd. Ratna reporterka Arijana Saračević Helać za svoja izvještavanja sa prvih linija fronta nagrađena je sa nagradom “Zlatni ljiljan”, ali i nagradom za hrabrost koja se dodjeljuje ratnim reporterima. Ova nagrada joj je dodijeljena 26. Oktobra 1993. godine u New Yorku.

“Kada je počela opsada Sarajeva imala sam 24 godine. Sticajem različitih okolnosti radila sam neke emisije o ratu u Republici Hrvatskoj, međutim to je bilo jedino što sam znala o ratu kada je on zahvatio Sarajevo. Sa braniteljima grada ubrzo nakon početka agresije sam išla na prve linije fronta, a redovno sam obilazila bolnice u kojima bih snimala ranjenike kojih je bilo uvijek puno. Kada mi je javljeno da sam dobila nagradu te da trebam ići u New York, to sam na početku odbila, ipak na kraju su me uvjerili da trebam ići tamo i reći im šta se ovdje dešava. Tek kada sam otišla u New York shvatila sam da oni imaju sasvim pogrešnu percepciju rata u Bosni i Hercegovini.”, – prisjeća se Saračević Helać.

Iako je rat svakim danom odnosio veliki broj života, a grad se sve više borio sa nedostatkom osnovnih životnih namirnica Sarajlije su ipak prkosile agresiji organiziranjem raznih kulturnih i sportskih manifestacija.

“Društveni život u Sarajevu pod opsadom bio je veoma aktivan. Stanovnici su se trudili da organiziraju razne promocije knjige, snimale su se serije, nogomet je bila učestala pojava na ulicama Sarajeva uprkos stalnoj prijetnji od napada. Žene su prkosile ovom vremenu više nego ikad, trudeći se da izgledaju lijepo u svakom trenutku. Mi novinari smo se trudili da prostor damo malim ljudima, a primjer toga je priča koju sam radila o jednoj trudnici koja je bila teško ranjena u stomak, a epilog priče je bio sretan jer su majka i dijete ostali živi. O ovim temama treba govoriti, ono što me čini ponosnim su mladi ljudi u Bosni i Hercegovini. Upravo zbog toga mi je drago što sam pozvana na ovakvu konferenciju, – kaže na kraju Saračević Helać.

Za Akos.ba piše: Admir Lisica